Može biti samo jedan

Objavljeno 20.10.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 19 mins

Nedelja, 13. oktobar 2019. godine

Za nekoga ko ne voli zimu, oktobar mesec i nije neko vreme u godini koje bi moglo da odiše optimizmom, pogotovo kada shvatiš da si postao meteoropata. Iako sam dete rođeno po najvećoj zimi, kad god dođemo u period priprema za nju, imam utisak kao da se pripremam za neku borbu za preživaljavanje. Pomisao na lapavice, neočišćene puteve, probleme u saobraćaju, gomila garderobe na meni, možda preterujem, ali u našoj zemlji ja to poredim sa SURVIVOR.

Kada legneš sa ovakvim mislima, u hladnom stanu, s obzirom na to da grejna sezona po svim pančevačkim „Božijim zapovestima” počinje 15. oktobra (Odluka Grada Pančeva koja se neće promeniti ni ako u julu padne sneg, što nije nemoguće), ostaje ti da se raduješ nedelji, slobodnom danu. Moja velika ljubav koju mali broj ljudi razume, u nedelju putuje na Oplenačku berbu grožđa. Kulturno umetničko društvo koje vodim, nastupa na Vinskom trgu u Topoli. Radujem se odlasku preko Dunava. Volim Srbiju i pored svih njenih mana. Odnosno, ona nema mane, ona je savršena, ali u njoj žive ljudi sa manama, ali ajde da ne mračim.

Otvaram oči a sunčevi zraci u sobi me bude u dobrom raspoloženju. Kakav lep dan. Ukrašću sumornoj jeseni ipak jedan lep dan. Polazak sa mladim ljudima od čuvenog Doma omladine, ispred kojeg je krenulo bezbroj autobusa na prelepe destinacije sa mladima, ne samo po našoj zemlji, već i po inostranstvu. Ovo su momenti kada punim baterije koje svakodnevno trošim na mom poslu u radu sa ljudima.

Topola, Srbija, sunce, mladost, pesma, igra, grožđe i svi mogući domaći srpski proizvodi. Za mene dovoljno da mi bude lepo. Dok šetam Vinskim trgom u Topoli, gledam one srpske proizvode, od rakija, vina, sireva, kajmaka, pršuta, domaćih sokova, prirodnih melema za raznorazne probleme po koži, čajeva, grnčarije, ručnih rukotvorina i razmišljam kako je Bog bio darežljiv prema nama. Poredim sve ovo što vidim sa mojim letnjim boravkom u Holandiji koja se hrani plastikom. Bože kako bi moja zemlja mogla lepo da živi.

Na bini se razmenjuju mladi folkloraši, prelepa naša mladost. Gledam ih i razmišljam kako ih zadržati. U meni je večiti neki bunt, ne znam da li sam tako rođena ili je to stečeno kroz život, ali hvatam sebe da koliko god da uživam u danu, ipak u meni je neki bes. Uvek negde u meni radi neki „vojnik” koji bi da napravi reda. Da li bi taj „vojnik” mirovao da živim negde van Srbije, ne znam. Možda ako ne bi bilo povoda za „njegovim” angažovanjem, ali to ne mogu da zamislim. Obožavam ovu zemlju.

I tako sa tim raznoraznim mislima, posle dobre i zdrave klope od pečenja, svadbarskog kupusa, preko grožđa, do dobrog vina, stižemo polako do kraja dana i do autobusa, nazad do našeg Doma omladine. Ipak je bio lep ovaj jesenji dan.

Ali veče donosi nove, ne baš optimistične misli. Sutra je ponedeljak. Često u poslednje vreme razmišljam da li bi kojim slučajem da radna nedelja počinje od utorka, imala isti osećaj prema tom danu, kao što imam prema ponedeljku. Pomisao na šalter salu, ljude koji su od ranog jutra spremni za svađu ne može doneti pozitivne misli, ali onda se setim da ja sutra treba da idem poslovno za Beograd. O Bože, setim se najave štrajka taksista. Brže bolje pozivam brata, inače večitog optimistu i pozitivca. Nas dvoje kao crno-beli svet. Dogovaram se sa njim da krenemo zajedno. On radi u Beogradu, a ja u njega idem baš kad moram. Nekako ću lakše sa njim preživeti te putešestvije. Ne znam iskreno više ni kuda mogu kroz Beograd, a kuda ne. Treba da stignem do Milentija Popovića, a to mi u današnjim uslovima prevoza deluje kao da idem na neku drugu planetu. Vozač sam i volim svuda da idem i nemam problem ni sa „beogradskom vožnjom”, ali s obzirom na štrajk taksista, mislim da bi početak nedelje, kolima u Beogradu bio novi SURVIVOR.

Ponedeljak, 14. oktobar 2019. godine

Moj brat i ja sedamo u njegov auto, stižemo do Beograda, ali ga ostavljamo tu negde blizu SUP-a, pa nastavljamo autobusom. Pametnije je tako sačuvati živce. On izlazi na Trgu, a ja nastavljam. Stižem do Ušća, pa hajde da ubijem vreme do zakazanih obaveza, jednom malom šetnjom po ovom tržnom centru. Ulazim i razmišljam, juče Srbija u Topoli, danas u Beogradu. Neuporedivo. Kao dva sveta. Neki veštački glamur, koji mi je pomalo smešan. Ipak nije mi bilo smešno kada sam se uhvatila za majicu sa kratkim rukavima od sedam hiljada dinara. Odlazim u Mek da na brzinu nešto pojedem. Ne znam, možda ima veze sa godinama, možda sa urođenim „vojnikom”, ali ja bih ipak onaj izbor i hrane i pića ali i garderobe, sa jučerašnjeg trga u Topoli.

Ulazim u jednu od novobeogradskih kula u Milentija Popovića i kreće posao. Problem s vezama, ispadanje sa servera, a nisam ni počela radni dan. Dobro Lela, opusti se, ne može sve biti potaman, razmišljam u sebi dok gledam ljude oko sebe sa po dve crte na čelu, eventualno po neki veštački osmeh, bar u pokušaju. Setim se mog brata, koji bi sada rekao „Lela, ne mrači” i stvarno mu se divim.

Nekako se završilo na poslu i sad se radujem odlasku iz velegrada, ali pre toga treba rešiti način izlaska iz njega. Kako god, moram sačekti da taksisti reše svoja prava. Valjda će to obaviti do 17 časova kako su rekli. Nekako stižem do Dunav stanice i sedam preumorna u najveću birtiju, ne zato što želim, nego zato što više nemam snage. Sreća lepo je vreme pa radi bašta, ne moram unutra. Za susednim stolom čovek pije pivo i razmenjuje „prelepe” prideve za svog poslodavca sa svojim kolegom. Za drugim stolom čovek u problemu sa računima, dugovanjima, žali se svom kolegi. Prednost malih biritja , čuješ narod. Valjda je to taj ekonomski tigar od zemlje.

Stižem kući oko 19 časova, ATP – ovim autobusom, a inače mi je jedna ruka u gipsu. Zar nisam hrabra. Ipak dan mi ulepša devojka koja ustaje i ustupa mi mesto. Da to je ta mladost za koju tvrdim da je dobra, ali nemaju baš dobre uzore. Odlazim pravo u Dom omladine na poslove oko Kulturno umetničkog društva, a tamo mladost koja mi puni istrošene baterije. Kreće njihova proba, muzika, igra, njihove pošalice i eto mene kasno uveče oko 23 časa kod kuće.

Utorak, 15. oktobar 2019. godine

Prošao je taj ponedeljak nekako. I taman kada pomislim da mi je lakše, setim se današnje kontrole kod ortopeda. U 10:30 specijalitička ambulanta, nadam se skidanju gipsa sa ruke. Ali sada budi majstor i uskladi posao sa odlaskom kod lekara. Nisam na bolovanju jer sam polomila levu ruku, desna je u funkciji, računala sam, šta ću kući, mogu da pišem, mogu da kucam jednom rukom po tastaturi, ali nisam računala na celodnevne boravke po čekaonicama kod lekara. Od zakazivanja preko Call centra, preko uputa, do specijalističke ambulante gde nas pedeset ima u isto vreme zakazan termin. Predhodna kontrola trajala je sedam sati čekanja u čekaonici i 15 minuta pregleda. Da , da dobro čitate , sedam sati čekanja, od 10 do 17 časova.

Nekako uskladim posao i kontrolu odnosno ne baš da sam uskladila, posao će morati malo da trpi. Ulazim u prepunu čekaonicu. Kao i prošli put svi zakazani u isto vreme, sa pripremljenim sendvičima, vodom, kafom sa trafike, ona za poneti i prizor kao sa ratišta. Malo tu sliku možda menja kao sređen enterijer ali o tome će bolje direktor bolnice, ja ipak nisam kompetenta ili možda jesam, ali ko pita pacijenta kako mu se čine uslovi. Direktor kaže da su idealni, prema tome, moje oči pacijenta ne vide dobro. Možda je vreme i za očnog, ali ne znam kakva je tamo vremenska prolaznost, mislim, koliko sati čekanja. I kad već pomenuh direktora, morala sam i do njega. Kaže sestra, dođi sutra. Zašto? Doktor više neće primati, prebukiran je. A to što piše na uputu da sam zakazana, ma svašta piše i na tarabi. Dočeka me ipak ljubazna sekretarica ispred kancelarije dirketora i reši problem jednim telefonskim pozivom. Neverovatno. Vraćam se u ambulantu. Tačno znam šta me sada čeka. Aha… ti si ta što ide da se tužaka. Ne volim to da radim, ali ovaj sistem te tera da radiš stvari koje ne voliš. Skinula sam gips, prolazno vreme ovog puta mnogo kraće, ali preko sekretarice direktora. E sad po uput u Dispanzer za fizikalnu terapiju. Malo bolje iskustvo nego predhodni put, ali radno vreme mi je isteklo. Počinjem da pravim selfije u ambulantama i da šaljem direktorki kako bi mi verovala da sam još uvek kod lekara. Narvano šalim se, ali nije daleko od istine. Nakon ovog današnjeg SURVIVERA, utočište nalazim kod mame i tate. Mamin ručak (iako je vreme za njega prošlo) dođe kao bromazepam i neka mi ih Bog poživi. Nakon „bromazepama” ponovo Dom omladine, ovog puta mala deca, one iskrene male duše po godinama ali velike po delima. Sa njima se ispražnjena baterija napuni za pet minuta. Dolazim kući opet oko 23 časa . Ujutru treba da se javim na fiziklanu terapiju.

Sreda, 16. oktobar 2019. godine

Ipak sve olakšava činjenica da su dani sunčani. Sunce je za mene život. Ustajem ujutru rano i već sam u podrumu bolnice. Ulazim i u salu za fizikalnu posle pregleda doktorke. Kako sam naivna. Mislila sam da kada ti zakažu kod fizioterapeuta, to znači da počinju vežbe. E pa Lela, kada ćeš naučiti da je logika u Srbiji davno umrla. Sreda je, prva terapija zakazana u ponedeljak. Do tada lediranje ruke kući i sama vežbaj. Šta da vežbam? Ma daj Lela, ne zapitkuj. Termin u ponedeljak zakazan u moje radno vreme. Pitam može li neki drugi termin. Ne postoji. Znači opet selfi kao dokazni materijal za ljudske resurse ili ipak možda samostalno vežbanje. Popodne odlazim na posao. Divni neki ljudi u šalter sali. Komunikacija na najvišem nivou, mislim na glasne žice. Realizacija, planovi, pa i nisam sjajna, ali biće bolje, bar tako tvrde svi. Gušim u sebi mog „vojnika”, jadan. Posle 19 časova i kraja radnog vremena, opet na punjenje baterija u Dom omladine.

Četvrtak, 17. oktobar 2019. godine

Jutro nekako donosi bolje raspoloženje, ide vikend, uzela sam dan od odmora u petak. Idem sa mladima iz Kulturno umetničkog društva u Valjevo.

Petak, 18. oktobar 2019. godine

Dan rezervisan za Susrete „Abraševića” u Valjevu. Mladost, neka dobra deca, čija li su? Naša, imamo ih još kako. Ali ko ih primećuje? Ko se danas bavim dobrim? Kome treba pamet, čistota duše, lepota? Kome su potrebni mladi intelektualci koji pored toga što završavaju fakultete, u sebi imaju tradicionalni duh, umetničku dušu koja isijava lepotu na licu? Potrebni su Nemcima. E, pa ja im ih ne dam… mislim, bar se trudim da ne dam.

Oko 16 h oko spomenika Živojinu Mišiću u Valjevu, sedam „Abraševića”, odnosno preko 300 mladih ljudi peva pesmu „Ovo je Srbija”, obučeni u narodnu nošnju, lepi, prelepi. Prosek godina 20. Gledam ih, srce mi je puno, ali tužno. Znam da će otići. Znam iako sada tvrde da neće. Nada mi je to što su oni ipak videli i tu Evropu, neki i dalje, zahvaljujući upravo folkloru i turnejama, pa negde znaju, videli su da nije ni tamo sjajno. Kako kažu, tako nam malo fali, ali to malo po malo čini život. Bojim se da će posle prvog, drugog ili trećeg čekanja po sedam sati negde u čekaonici ipak otići.  Letos su bili u Holandiji. Svi do jednog su rekli da ne bi tamo živeli. Lepo im je bilo za videti, ali nema nigde te duše, te srčanosti, te emocije, društvenog života, prirodnih resursa, ljudskih resursa, kakve ima Srbija. Pa šta nam onda fali? Ništa. Imamo viška. Viška mediokriteta na uticajnim, važnim mestima, čast izuzecima, koji treba da rade u funkciji građana, a posebno mladih, naše budućnosti. Ali o tome bih mogla do sutra. Posle večernjeg koncerta i druženja, omladina „Abraševića” Pančevo, vratila se kući.

Subota, 19. oktobar 2019. godine

Ujutro put Valjeva krenuo je podmladak „Abraševića”. Dečiji susreti „Abraševića” u Valjevu. Orilo se salom Doma kulture u Valjevu „Ovo je Srbija”. Pevali su i oni, deca od 7 do 14 godina. Da li ćemo njih zadržati u Srbiji? Ne znam, ali znam da sam ja spremna da se za to borim i o tome razmišljam celog današnjeg dana, dok sabiram utiske iz poslednja dva dana i spremam se psihički za surviver ponedeljak ili umesto te strane reči surviver, možda primerenija našem podneblju je onaj naš serijal koji je išao pre par godina, vezano za preživljavanje u vojsci, a zvao se „Može biti samo jedan”. Bojim se ovog naslova. 

Autorka je zaposlena u jednoj banci. Ima najlepši hobi na svetu druženje sa mladima u kulturi

Ostavi komentar

  • (not be published)