Tri primera Vukovićeve relativizacije događaja na desetoj sednici Skupštine Grada

Odgovor na tekst autora Igora Vukovića, predsednika odborničke grupe GRUPA, o njegovom viđenju poslednjeg zasedanja Skupštine Grada

Objavljeno 24.03.2026.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Reagovanja na tumačenja drugih političkih aktera nisu uvek nužna. Ali postaju nužna kada se činjenice relativizuju, a odgovornost nejasno adresira. Sadržina ključnih nivoa u tekstu opredeljuje ovaj izveštaj za politički narativ sa kontrolisanom kritikom. Pošto se gospodin Vuković odlučio da govori o mom slučaju uskraćivanja prava na govor od strane odbornika Srpske napredne stranke, navodeći sledeće: „Uvodni deo sednice obeležio je utisak kako je vladajuća većina prestala da ometa koleginicu Maksić u svom govoru, što je tema na kojoj smo mi komšije intenzivno radile prethodnih meseci, pre svega sa govornice. Drago nam je da je ova naša diplomatska aktivnost uspešno završena, odnosno da se više neće kršiti Poslovnik o radu kada neko od odbornika izađe za govornicu”, izdvojiću nekoliko vrlo problematičnih segmenata.

1) Najpre, u tekstu se uvodi konstrukcija o navodnoj medijaciji između mene i predstavnika vlasti.

Ja tu medijaciju, niti bilo čiju odbranu svojih prava nisam tražila, niti želim politički balansiranu retoriku kojom se amortizacija konflikta zasnovanog na nepomirljivim razlikama, predstavlja kao nečiji uspeh, ali ni ustupak vlasti. Pravo na govor nije ustupak vlasti, već Poslovnikom uređena obaveza u nadležnosti predsednika Skupštine.

2) Dalje, navodi se da je diplomatija koja je imala za cilj da mi vladajuća većina dopusti da govorim vođena prvenstveno sa govornice. Ako je vođena prvenstveno sa govornice, gde je još vođena? Na kolegijumu? Na neformalnim sastancima? I ko je tamo zastupao mene kada ja nikome nisam dala mandat da to čini?

Ja ne učestvujem u radu kolegijuma, pošto kolegijum čine predsednici odborničkih grupa i predsednik i zamenik predsednika Skupštine, dok Poslovnik ne precizira njegov rad i da li na učešće imaju prava i samostalni odbornici i odbornice. Nikada nisam pozvana na kolegijum kada se, i ako se govorilo o meni i ako je to uopšte ta druga diplomatska platforma. Nije mi odgovoreno ni na zahteve za učešće u radnoj grupi i skupštinskim radnim telima, savetima i komisijama, što je još jedno uskraćivanje odborničkog prava definisanog Statutom grada Pančeva, član 37.

3) U tekstu se stvara utisak da je došlo do „normalizacije” rada u Skupštini, pa se čak i implicira da se više neće kršiti Poslovnik. To jednostavno nije tačno. Na pomenutoj „normalizovanoj” sednici sam prijavljivala povrede Poslovnika, na šta je gospodin Tigran Kiš ostao dosledan i lojalan partiji, a ne dokumentu po kom je dužan da postupa!

4) U tekstu je ovakvom formulacijom izbrisan prethodni kontekst, zašto je do ometanja i dolazilo, ko je za to kriv i minimum demokratskog standarda predstavljen je kao uspeh. Ovo je školski primer tehnike spuštanja kriterijuma normalnosti na koji ja ne pristajem, kao što ne pristajem ni na ovakva „zastupanja”!

Ovakve formulacije nisu bezazlene. One pokušavaju da stvore utisak da se politički problemi rešavaju „tiho”, da su rešeni i kada nisu, i da postoje akteri koji imaju sposobnost da posreduju i tumače tuđe pozicije bez njihovog znanja i saglasnosti.

To nije politika odgovornosti, to je politika samoproklamovanih uloga.

Ovaj odgovor gospodinu Vukoviću ne sadrži utiske, već činjenice. S tim da to što ja oštro zastupam opozicione stavove, srčano ideološke i vrednosne principe, ne znači da ću mlako zastupati sebe i da će reakcija na pomenutu relativizaciju kako sistemskog isključivanja mene kao odbornice, tako i umanjenje moje političke težine i upornosti, izostati.

5) U završnici teksta se kaže da „postoji prostor za dogovor”. Sa kim? Sa naprednjacima? To nije zaključak koji na osnovu relevantnih inputa, ja mogu da izvučem!

Druga dva primera relativizacije i nejasnog adresiranja odgovornosti sa početka priče odnose na situaciju opisanu u tekstu kada je novinar Nenad Živković pokušao da prisustvuje sednici, i debati o Školskom odboru Gimnazije „Uroš Predić” i osobi koja je toj ustanovi nametnuta kao v. d. direktor.

Vuković kaže: „Istovremeno, nejasno je zašto novinaru Nenadu Živkoviću nije omogućeno da prisustvuje sednici. Javnost u radu gradskog parlamenta jedna je od njegovih ključnih definicija. S obzirom na to da nemamo uživo prenose, svaki novinar u sali koji želi da prisustvuje sednicama je blago kako ne bismo mi odbornici sami sebi bili samodovoljni.”

Ne, nije nejasno, naprotiv, vrlo je jasno zašto novinaru njegovog kalibra nije omogućeno da prisustvuje sednici. Zato što neko donese takvu odluku kako bi strategije delovanja naprednjačke vlasti ostale u što zatvorenijem prostoru i nepoznanica široj javnosti. Takvu odluku donosi Tigran Kiš. Razlog zbog kog sam se najviše protivila njegovom imenovanju je taj što i u ranijim mandatima nije obezbedio javnost sednica. Ona suštinski danas i ne postoji. Ali Tigran Kiš će reći da Živković nema akreditaciju. Međutim, događalo se ranije da ni dopisnik Radio televizije Srbije sa akreditacijom nije mogao da ostvari svoje pravo. Problem je bio što tu akreditaciju nije izdala Skupština, a zahtev za istu nije na vreme podnet. A opet, događalo se da neki građani uredno i blagovremeno podnose zahteve za prisustvo na sednici, što im Poslovnik i omogućava – pa opet ne može. Ne može zato što vlast ne dopušta i zato što je pančevačko slobodno novinarstvo osetilo teror i mnogo pre Gimnazije koju danas branimo.

Od Vukovića smo još čuli da je najveća zamerka v. d. direktoru Gimnazije to što ne dolazi na posao. Ja se ne mogu složiti sa tim; nije najveći problem što on ne dolazi na posao, on nema šta da dolazi na taj posao! On nije za taj posao. Njega veći deo kolektiva i roditelji neće, ne zato što je neredovan na poslu, već zato što je to ON. On je na čelu te ustanove isto što i Dejan Vuk Stanković na čelu Ministarstva prosvete. Personifikacija degradacije. Prst u oko tradiciji i kulturno-obrazovnoj težini Gimnazije. Jer to je način naprednjačkog obračuna sa neistomišljenicima preko vrednosnih sistema i orijentira do kojih je nama stalo.

Na kraju bih samo rekla da politička odgovornost znači i govoriti u svoje ime i nositi teret izrečenog.

Zato smatram da je nužno postaviti činjenice koje javnost zahteva i zakon nalaže ispred interpretacija i službene verzije stvarnosti.

Ostavi komentar

  • (not be published)