Mi iz Zelenog dvorišta

Objavljeno 17.06.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 4 mins

– Al’ ste se vi raspisaliiii… – reče mi poznanica pre neki dan u prolazu. – Vi iz Zelenog dvorišta. Sve vas je Žiks povezao: on sam, pa Jasna, pa Goja, pa ti… ima l’ još nekog?

Osmehnem se, klimnem glavom, pozdravismo se i produžismo svaka svojim putem.

I dok sam se primicala kući, slike u glavi počeše da se otvaraju jedna za drugom. Naše dvorište. Naša oaza sreće i bezbrižnog detinjstva. Setih se kako sam kao vrlo mala mislila da su Nena i Željka princeze. Zato što su imale zlatno plave kose, dugačke do butina i upletene u po dve kike, kao junakinje najdivnijih ruskih bajki! Često sam vireći kroz prozor, posmatrala Nenu na balkonu kako mirno stoji dok joj majka četka tu prelepu, svilenu kosu u koju je jutarnje sunce tek ulazilo pa se presijavala kao posuta vilinskim prahom.

– Zbog čega ja nemam dugačku kosu? – zapitkivala sam svoju majku. Ona je samo prevrtala očima i odmahivala glavom:

– Ti? Pa ko bi tebe očešljao i očistio?!! Tebi je glava uvek puna peska, popinih prasića, čičkova i grumenja sasušenog blata, crvenih dudinja i svog mogućeg i nemogućeg rastinja iz dvorišta! Ti visiš po drveću i zavlačiš se po rupama sa Rafom – reče mi tada odlučnim, mada blagim glasom. – Duga kosa nije za tebe sve dok se ne počneš da se igraš kao devojčica…

Ok, shvatila sam. Ništa drvo, ništa fuljenje sličica u prašini, ništa „Traženja” između garaža i u našoj savani – omiljenoj travi koja je rasla taman „do struka”. A kad razmislim, ni kratka kosa nije loša, a i ne čupa dok se češlja…

Pre nekog vremena, jedan, sada bivši stanovnik našeg dvorišta, naš prijatelj Ljubiša, stavio je na svoj FB profil neku fotku dece koju je skinuo sa interneta. Teme koja je pratila tu fotku ( ili obrnuto) uopšte se više ne sećam. Ono što nikada neću zaboraviti je gomila komentara, ma čitave prepiske kojom smo se nadovezivali kao da smo mi ta deca. Svako se prisetio po nečeg. Javljali smo se odasvud: ne samo mi koji smo ostali u Pančevu, već i naši prijatelji „preko Dunava” i „preko Bare”… Uključivali su se čak i ljudi koje niko od nas ne poznaje, a inspirisani našim druženjem, našim uspomenama…

I sad se odjednom setih svih tih ljudi sa kojima sam delila to parče univerzuma, onih koji su otišli daleko, kao i onih kojih, na žalost, više nema. I na trenutak me obuze neka tuga, a onda ponovo ono osećanje sreće i zahvalnosti što su oni drugi još uvek tu. Pa se tako obradujem kada se sretnem sa Žaretom, Sinom, Gojom, Jasnom, Bekom… i kada Miša preleti Baru. I kada ugledam Željku i Nenu kod „Popovića”…

I misao mi se vrati na polušaljivo pitanje moje poznanice: „Ima li još nekog”… Ima, kako ne bi bilo! Čitava ekipa! Neka smo i rasuti po drugim ulicama, gradovima i državama, zauvek ćemo biti deo Zelenog dvorišta…

One Comment to: Mi iz Zelenog dvorišta

  1. Slavko Petrov

    jun 17th, 2017

    *Raf – Mišin crno beli koker španijel, danas hirurga u USA, tačnije njegovog oca (Todorović) inače lovca. Par narandžastih detalja su ovom ćudljivom psu redovno donosile nagrade na domaćim i međunarodnim kinološkim takmičenjima. U suštini pseće naravi, dobar, no s vremena na vreme su ga stizale lutke, te je znao da zareži i zaplaši, ne i da ujede. Kad nije bio dobar – često se odvezivao i bežao – bio je kažnjavan vezivanjem u kućici kraj tri garaže s leve strane zgrade 18 c.
    Kako je između kućice i spomenute zgrade vodio uzan prolaz do Petlove prašume pune jorgovana, zatim Lenjinove ulice, pa dalje na Tamiš, lanac je bio dug, a Raf vezan i mrzovoljan, te je bilo povuci potegni da se tek tako prođe ili se, pak, kukavički išlo okolo, s druge strane zgrade. Naravno, pribegavalo se lukavstvima. Jedno od njih je bilo podmićivanje nečim iz kuće ili zamajavanje dok se lanac „sam od Rafa“ ne skrati. Pri povratku brale su se dudinje s usputnog duda – koje je, inače, dr Mirjana Krstić Radmanović obožavala – te se njima Raf gađao i umirivao. Da je doktorka znala, ne bi bi niko od nas dobijao opravdanja za bežaniju iz škole i na taj način ostao uskraćen za oplemenjeno detinjstvo.
    *Fuljenje – izraz za dečju kocku koji je, pak, značio pelješenje do maltene zadnje sličice ili, u mom slučaju, klikera staklenca.
    Prolaz do Lenjinove ulice je danas zazidan, a glavni majstor ove diverzije je Žare Golubović
    P.S. Jorgovan je bio namenjen devojčicama, a ja sam uvek mislio na jednu, Biljanu Milovanović.

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)