Stranac u rodnom gradu

Objavljeno 26.06.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 17 mins

Nedjelja, 19. jun 2022. godine

Godišnji odmor je počeo juče, ali nemam taj osećaj relaksacije i razbibrige. Naprotiv, već me hvata trema oko odlaska u Pančevo, moj rodni grad, i susreta sa dragim ljudima koje nisam videla odavno, a naročito sa roditeljima koji mi nedostaju i kojih sam se uželela.

Toliko toga treba da završim pred polazak, pitanje je – odakle početi?

Kafa, naravno! Od kada smo se preselili u „šumu” Nju Džersija, jedan od omiljenih trenutaka u danu mi je rana jutarnja kafa u našem dvorištu. Okružena drvećem, cvrkutom ptica i zvukom veverica koje se penju po drveću, uživam u ovom trenutku i trudim se da pustim misli da idu svojim tokom.

Nakon sto se Tomislav i Alex probude, kreće standardna jutarnja rutina (vikend izdanje) – zovemo babe i dede da im Alex ispriča šta je sve radila prethodnog dana i da izbroji koliko još dana ima do njenog dolaska, spremamo doručak, i planiramo satnicu svih obaveza.

Danas je proslava petog rođendana naše drage drugarice kojem se Alex jako raduje već nedelju dana. A i mi mu se radujemo jer ćemo popodne provesti sa dragim prijateljima koje nismo videli mesec dana. Tokom dva sata vožnje do rođendana Alex ima kontrolu nad muzikom koju slušamo – definitivno je izasla iz faze dečiih pesama, ali smo ušli u fazu Taylor Swift, Jonas Brothers i slično, što meni i Tomislava daje uvertiru šta nas čeka kada dođe pubertet. Pokušavamo da ubacimo malo klasike u repertoar, poput Queen i AC/DC, ali bezuspešno (za sada).

Nakon divne proslave i druženja, odlazimo da se polako spremamo za spavanje. Alex je izabrala da joj čitam knjigu Good Night, Central Park. Na trenutak razmišljam kako mi nedostaje život u Njujorku, ali onda se setim da ću ujutru piti kafu u miru i tišini svog dvorišta – ne, hvala!

Ponedeljak, 20. jun 2022. godine

Današnji dan treba da bude napet i u punom tempu – razmišljam tokom vrlo sporog jutra dok ispijam kafu uz izlazak sunca u dvorištu. Bez obzira na to šta predstoji u danu, jutra su uvek spora. To jest, ja ih pravim sporim jer je to moj omiljeni deo dana – taj mir i tišina mi daju prostor da sagledam dan ispred sebe bistrog uma i napravim plan. Tako i danas.

Imam puno očekivanija od današnjeg dana – pakovanje preostalih kofera za put, proslava poslednjeg dana zabavišta, raspremanje kuće od haosa koji ostaje od pakovanja… Umesto svega toga, ja ipak rešavam da se odmaram najveći deo dana. Ipak sam na odmoru, zaslužila sam. Alex je u školi, Tomislav radi, tako da je ovo idealna prilika da se zaista opustim i odmorim. U Pančevu neće biti odmora, to sam naučila tokom poslednjih petnaestak godina poseta. Poseta Pančevu je odmor za dušu, ali napor za mozak i za telo.

I pošto ništa nisam uradila tokom dana, uveče kreće zapravo taj napet tempo, poslednji momenti spremanja. Kafa u kasnim satima je neophodna.

Utorak, 21. jun 2022. godine

OK, evo nas, dočekasmo dan! Danas letimo iz Njujorka za Beograd. Svaki šum tokom noći sam čula, svaku životinju koja je prošla pored naše kuće sam propratila na kameri. Trema i uzbuđenje, šta drugo. Tako da kada se oglasio alarm, najlakše je bilo ustati.

Naravno, ustajem na vreme da mogu da popijem kafu lagano u dvorištu, ali ovog puta mi se pridružuje Tomče i naši psi. Sedimo u tišini jer svi smo naučili da poštujemo jutro.

Ali samo na kratko, ili tako bar deluje, jer polako dolazi vreme da se spremamo. Plus Alex je potpuno van sebe od sreće jer putuje sa svojom najboljom drugaricom. Stižemo na aerodrom i sa nestrpljenjem čekamo da nas stigne Sofija draga i da uđemo u „travel mode”. Imamo mi naše procedure i protokole koje smo dogovorili unapred i ja sam sad već radoznala kako će to sve funkcionisati.

Naravno, prolazi sve kako treba – naročito svi oni proceduralni i papirološki momenti. I naravno, devojčice su bile jako poslušne i nismo imali nikakvih problema. Ali smo imali zanimljivih situacija. Vrhunac tog iskustva je povraćanje moje devojčice po sred terminala… veoma zauzetog terminala. Bez brige – nije bolest ili virus, nije ni emotivna reakcija na odvajanje od roditelja. U pitanju je averzija prema listovima zelene salate, naročito onima koji se sakriju u sendviču. Još malo, pa će to biti briga njenih babe i dede.

Nek nam je sa srećom kada se ukrcamo u avion – kažem ja sebi u bradu, u znaku podrške samoj sebi, jer put sa dve devojčice od 5 i 6 godina po svoj prilici ne treba da bude komplikovan.

I naravno, nije ni bio. U pitanju je kombinacija igrica, spavanja, grickalica, vode, i koordinisanog odlaska u toalet. I tako u krug 10 sati.

Sreda, 22. jun 2022. godine

To uzbuđenje kada smo sleteli u Beograd ne znam da li je adekvatno za odrasle. Ali pošto sam u društvu devojčica, imam izgovor da kopiram njihovo uzbuđenje i da se prepustim osećaju. Oh te sreće.

Na aerodromu nas čekaju moji roditelji, ili tačnije, Alexandrini baba i deda – moja, kako ona kaze, #sveikada drugarica, i Sofijini baba i deda. Ta sreća, ti zagrljaji, ti osmesi, nema im ravnim. Sedamo u kola i stižemo „kući”, gde se uz kafu jede burek jer ipak je 7 ujutru. Sve to podseća na dane kada se izlazilo do u gluvo doba i završavalo energetskim doručkom sa vitaminom „da curi niz bradu”.

Ubrzo nakon toga odlazimo tata i ja na trening u Narodnu baštu kako bih imala snage da izguram ceo dan bez trenutka sna i da pomogne oko vremenske razlike. Baš prija, i fizička aktivnost i razgovori. I kreće pravljenje agende za dan, jer ipak imam samo par dana u Pančevu i nekoliko dragih ljudi koje umirem da vidim.

Nekako se ispostavi da imamo „rupu” u planu od sat-dva i rešimo da skoknem do zubara na pregled. Nije da nemamo zubare u Americi, imamo naravno, ali nekako sam još uvek komfornija da taj pregled uradim kod svog zubara od poverenja. Na putu ka tamo prolazimo kroz grad i vidim sve promene na infrastrukturi koje su sprovedene od kada sam poslednji put bila. Deluje kao da se ceo grad radi. Nije na meni da kritikujem ili donosim bilo kakve zaključke, pozitivne ili negativne, ipak sam ja izgubila to pravo kada sam otišla. Stižemo kod zubara, sve je super, ali predlaže doktor da na brzinu izvadimo umnjak kada sam već tu. Ja zbunjena imam milion i jedno podpitanje, a najviše oko toga kada mogu da jedem normalno. Mama je spremila sva omiljena jela koja nisam godinama okusila, ipak to ne može da parira ničemu, a kamoli nekom zubu. Uverava me doktor da ću moći nakon pet minuta da konzumiram sve normalno. To je jedini uslov pod kojem sam pristala.

Nakon te devijacije u planu, vraćamo se regularno planiranom programu. Alex jedva da sam videla tokom dana. Ona i deda su krenuli u njihove aktivnosti. Naravno, bez telefona kako ne bismo mogli da ih ometamo. Ostavili su oni nama poruku na papiriću da mi znamo gde su, ali mama i ja to nismo ni registrovale. Taj vid kominikacije je odavno izumro. Ali uspevamo relativno brzo da se prisetimo kako se to radilo pre mobilnih telefona i saznajemo im lokaciju. Čitava ta potraga se završila kod kuće dragih prijatelja, što me je naročito obradovalo.

Za kraj dana, stižem da se vidim sa mojim najdražim kumicama. Trebalo nam je svega deset minuta da prođemo kroz sekciju „šta ima novo”, da bismo došle do naših klasičnih razgovora – i naravno sve tri registrujemo taj osećaj da je sve po starom, kao da nije prošlo tri godine od kako smo poslednji put sedele tako zajedno.

Četvrtak, 23. jun 2022. godine

Danas se susrećem sa prvom neprijatnosti na koju su me mnogi upozoravali. Ja ne živim u Srbiji već skoro deset godina i slušam priče o nelogičnostima u funkcionisanju države, ali to uvek zvuči kao crni humor i teško je za poverovati. Pošto su mi istekli i pasoš i lična karta, danas odlazim da obnovim prvo ličnu kartu jer je ona neophodna za obnavljanje pasoša. Dolazim u zakazano vreme, predajem dokumenta i uplatnicu i ubrzo saznajem da postoji problem i da ja ipak neću moći da obnovim dokumenta. Obaveštava me vrlo ljubazna službenica da je mene neko odjavio sa mamine adrese kada je obavljena terenska provera. Gledamo se mama i ja čudno jer niti se ona seća da je nju ikada neko to pitao, niti da je zvanično podnela neki dokument da me odjavi, a ni ja se ne sećam. Ne isključujem mogućnost da sam se ja možda slučajno odjavila, ali ako jesam, to svakako nisam uradila svesno niti pod saznanjem da to radim. A terenske provere niko nije svestan da se ikada desila. Naravno, ne postoji nikakva zvanična evidencija da saznamo ni kada ni ko je to mogao da me odjavi. Dobro, nema veze, desilo se kako god da se desilo, hajda da se fokusiramo na korake koje treba da preuzmemo da bih obnovila ličnu kartu bar dok sam još u gradu. Međutim, opcije koje su mi na raspolaganju nisu adekvatne – ili da podnesem zahtev za prijavu na to boravište, u kom slučaju moram da čekam da izađe ekipa na uviđaj u nekom trenutku za sada nedefinisanom, ili da se prijavim na adresu nekih prijatelja. Tu sada već kreće neki ponos da radi – zaista ne želim da izmišljam gde boravim kada dođem u zemlju, niti da bilo koga od prijatelja stavljam pod bilo kakvu odgovornost, a za novu terensku proveru nemam vremena.

Odlazim odatle razočarana i pomalo uvređena, jer mi je na neki način odbijeno pravo da budem Srpkinja. Ako je tako, onda ću biti stranac u svojoj zemlji i svom gradu. Odmah odatle odlazim u odsek za strance da prijavim i sebe i svoje dete kao goste u gradu. Bićemo Amerikanke koje šetaju gradom, sa pasošima u torbi ako nas iko pita.

Srećom, ovaj gorak ukus u ustima vrlo brzo prolazi jer odlazim da provedem celo popodne sa mojim kumicama i kumićima da pijemo kafu dok nam se deca igraju i sporazumevaju na srpsko-engleski način. Usput srećem i drage ljude koje godinama nisam videla – i meni srce puno!

Petak, 24. jun 2022. godine

Danas je dan za porodicu. Ustajemo rano ujutru i sa mojim roditeljima odlazimo do Zlatibora, tačnije sela Rožanstvo, gde žive moji stric, strina i dva brata, i gde sam provodila svaki slobodan trenutak svog detinjstva. Nemamo često prilike da se vidimo, te ova poseta postaje toliko dragocenija jer uspevamo da provedemo ceo dan u toj porodičnoj ljubavi.

Uz to, Alex dobija mogućnost da iskusi stvari koje nikada do sada nije u Americi – voženje traktora, teranje ovaca, vađenje jaja iz kokošinjca, igranja sa macama i kucama – i, naravno, da je oliže krava! To me navodi na razmišljanje porekla izreke „kao da te krava olizala”, ali ne uviđam kako bi njeno kolokvijano značenje prilagodila ovoj situaciji.

Teško je otići i rastati se jer taj komfor i mir koji može da se oseti samo uz porodicu – teško je odreći ga se i odložiti.

Subota, 25. jun 2022. godine

Danas me već polako stiže umor, što fizički, što emotivni. Ipak ta uzbuđenja i tu jačinu sreće treba kontrolisati. Malo smanjujem tempo i odlučujem se za dan sa ljudima uz koje mogu da se opustim. Polako pakujemo Alex, jer je sutra vodimo u Makedoniju kod druge babe i dede da provede mesec dana, pre nego što je moji roditelji preuzmu da se druži sa njima do kraja avgusta.

A ja već planiram ponedeljak i utorak, koliko mi preostaje pred povratak kući, da vreme provedem kao ćerka jedinica svojih dragih roditelja, stranac u Pančevu.

Autorka je doktor nauka neuromarketinga, nedavno otkriveni introvert, i večiti obožavalac svoje porodice

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)