Stanija (prvi deo)

Objavljeno 15.04.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 8 mins

„Oteraj jalovicu, ako nećeš ti, onda ću ja”, čula sam kako govori moj svekar. A volela sam Lazara. Nisam želela da ga zbog toga izgubim. Ta rečenica me je proganjala svakodnevno. Koliko sam suza prolila, koliko sam molitava izgovorila. I ništa. Onda sam učinila to. Trifun, najbolji prijatelj mog muža, bio je dovoljno pijan da gonjen pohotom poklekne. Znam da ga je to bolelo, iako nikad reč o toj večeri ne progovorismo. I onda se rodila Jasmina. Sve se promenilo. Svekar je postao drugačiji nadajući se muškom unuku. Lazar, moj muž, bio je presretan jer je postao otac. Mislila sam da mi se najzad sreća osmehnula. Nije dugo trajalo, tri i po godine. I u jednom danu se sav moj svet srušio. Bog me je kaznio za preljubu. Tog zimskog dana sam izgubila muža, a da nije saznao da Jasmina nije njegovo dete, poginuo je i Trifun otac moje kćeri. I Mitra, svekra, ubile su Osmanlije, a mene obesčastile. I tako sam rodila dečaka, a da mu oca ne znam. A Jasminu, moje čedo, odveo je Turčin. Bolje da sam tada i ja umrla. Ruka dušmana je zarila handžar u moje grudi, ali Bog me je ostavio da večno ispaštam svoj greh”.

„Bog te nije kaznio, Stanija. Bog je milostiv. Dozvolio je da kroz svakodnevnu molitvu, kroz dobra dela iskupiš svoj greh. Veruj Stanija. Vera će ti doneti spokoj”. Tako je govorio Dorotej jeromonah manastira kad je čuo ispovest nesrećne žene.

* * *

No, uprkos molitvama i iskrenoj veri, aveti prošlosti su je proganjale. Nisu joj davale mira. Sitne graške znoja i sreća, to se videlo na licu Lazara. Setila se te, jedne od mnogih noći koje je sa mužem podelila u zagrljaju sa obostranim očekivanjima da će moći da mu sutra ili prekosutra kaže: „Nosim tvoje dete”. Ali ništa od toga. Misli joj je opsedalo gnevno lice svekra i reči: „Ako je ne oteraš ti, ja ću…”, svakodnevna strepnja. „Promeni petla…”, reči vračare u podsvesti su odzvanjale i odluka se nametnula iznenada te božićne večeri… „Oh! Oh! Oh!”, zapamtila je ta tri uzdaha, opor zadah popijenog vina i gotovo začuđeno lice Trifunovo, kad se njegovo seme razlilo po njenoj utrobi… Lica im nije zapamtila. Niti broj. Jedan od njih je groktao kao krmak kad je svršavao. Drugi je bazdio na beli luk i ovčiji loj. Onda je nož blesnuo. Bol koji je osetila kad joj se čelik zario u grudi, zamenila je tama… To su bile slike koje su je opsedale, često joj se vraćale u sećanje. I još jedna slika. Nije bila sigurna, da li su uplašene ili začuđene oči Jasminine dok je potpuni stranac, turski aga gotovo nežno uzima u naručje, a onda raskopčava gunj i zamotuljak sa devojčicom gura u nedra. I njegove maljave grudi koje je za trenutak videla… Rodio se. Neželjen. Ali majčinski instinkt je nadvladao. Ljubav prema tom malom biću pojavila se sa prvim njegovim udisajem, sa glasom koji je pustio boreći se za život, za mesto na ovome svetu. Bila je to božja volja. Rodio se Božidar. Dečak čiji je otac bio nepoznati turski vojnik koji je silovao Staniju. On, koji joj je rastao pred očima i nada da će Jasminu ipak pronaći bili su joj jedina uteha. U tome je nalazila snagu i smisao. Morala je da izdrži, morala je da preživi, a da bi preživela morala je da se uda.

„Slušaj Ilija! Udajem se za tebe zato što moram. Zemlju ne mogu sama da obrađujem, biću ti dobra domaćica, biću maćeha tvojoj deci, ali paziću ih kao mog sina, drugo nemoj da očekuješ od mene. Sve što steknemo zajedničko je, zemlju koju sam unela ostaje Božidaru, koju si ti doneo ostaje tvojoj deci. Jedino tako pristajem”.

Ilija je klimnuo glavom. I radili su zajedno, Dobro su radili. Mir je potrajao. Nije više bilo straha od Turaka. Stanija je nedeljom i praznikom sedala u čeze i odlazila u manastir na bogosluženje, a Ilija, u novosagrađenu seosku crkvu. Njenom odlasku na molitvu u manastir nije se protivio. Znao je da je zahvaljujući kaluđerima i njihovoj nezi preživela. Nešto drugo ga je mučilo. Iako je zakoračio u pedesete, bio je još u punoj snazi. Trebala mu je žena. Žena u krevetu, a ne samo domaćica i reduša. Jedne noći Staniju je probudilo šuškanje. Na vratima sobe ugledala je tamnu priliku.

„Ilija, jesi to ti?”

„Ja sam, a ko bi bio”, promumlao je.

„Šta tražiš ovde?”

Ćutao je i seo na ivicu kreveta.

„Nemoj Ilija, dogovorili smo se”, nije osećala ništa prema ovom čoveku. Nije mogla da ga primi u krevet.

„Ne mogu više ovako. Treba mi žena”.

„Neću, Ilija, poštujem te, ali ne mogu. Molim te idi”.

Pokušao je da je zagrli.

„Ne, Ilija, ne!”

Odjednom je odskočio. Stanija je u ruci držala isukan vojnički bajonet. Nije ništa rekao. Izašao je. Sutradan su poranili na njivu.

„Oćeš da ti odsečem ‘leba?”, pitala je Stanija za doručkom.

„Odseci, i dodaj mi so”.

Nikad nisu pomenuli događaj te noći. Ilija je otad svake večeri odlazio u selo. Vraćao se ujutro. Seljani su se došaptavali: „Otkud Leposavi nova aljina?”. „Pa zar ne znate? Dolazi joj Ilija svaku noć… onaj njen je stalno pijan”.

Nastavak sledećeg petka, 22. aprila; pročitajte ovde

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)