Moja nedelja pred Novu godinu

Objavljeno 31.12.2023.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 28 mins

Nedelja, 24. decembar 2023. godine

Probudio sam se sa blagim bolom u glavi, ali znate ono kad boli u jednoj tački. Nisam stručan da dam neki precizniji naziv tom fenomenu, ali lako mogu da pretpostavim da je direktna posledica subotnje večeri. No, ništa strašno. Dan mi je počeo u pravljenju planova za narednu nedelju, u kojoj ću imati mnogo obaveza i izazova, iako bi, kao poslednja u ovoj godini, trebalo da prođe u prazničnoj i opuštenoj atmosferi. Mada, da se ne lažemo, obično to ne biva tako. Moja razmišljanja prekinuo je porodični ručak povodom Badnjeg dana, koji je protekao u dobroj atmosferi, uz konstruktivan razgovor sa članovima porodice.

Nakon toga sam nastavio sa svojim planovima, u kojima su prednjačile dve okupacije kojima moram da se posvetim u nekom narednom periodu. Jedna je studiranje, tačnije dva fakulteta koja zvanično studiram, odnosno moja tvrdoglava želja da, u što skorijem periodu (po mogućstvu na zimu) završim bar jedan. U pitanju su sociologija i geografija. Druga obaveza mi je ono čime se trenutno bavim, što nema ni najmanje veze sa mojim fakultetima, a to je web programiranje i web dizajn. Trenutno radim na izradi početne strane za jedan sajt, koju bi trebalo da završim u prvoj nedelji januara. Osim ovoga, imam zakazan jedan lekarski pregled u utorak, oko kojeg me je, priznajem, malo prpa. Tu je i odlazak na konsultacije za jedan obiman ispit, sa kojim pod hitno moram da se uhvatim u koštac, kao i nabavka karata za novogodišnju žurku, oko koje, najiskrenije, nemam preteranu euforiju.

Iako sam odlučio da današnji dan provedem u prazničnoj atmosferi, tj. neradnički, morao sam da korigujem par stvari u nacrtu za onaj pomenuti sajt. Mislio sam da će trajati mnogo kraće, međutim, zablenuo sam se u program za kodiranje, pokušavajući da osmislim najbolje rešenje. Potrajalo bi to još duže da nisam odgledao par youtube tutorijala, koji mi obično „spasu život” u takvim situacijama.

Planirao sam, prethodnih dana, i da počnem da gledam drugu sezonu domaće serije Pevačica, pa sam danas našao idealnu priliku za to. Odgledao sam prvu epizodu, međutim nisam posebno oduševljen.

Nakon toga sam pratio proteste koji se dešavaju u Beogradu. Moram da priznam da su mi pomešana osećanja. Tužan sam što živimo u jednom poremećenom sistemu u kom je izborna krađa normalna stvar, u kom se vređa inteligencija naroda od kojeg se očekuje da bude slep i gluv na takve stvari, u kom se spinuje, laže i manipuliše na najbezobrazniji i najružniji način. S druge strane, srećan sam što vidim da postoji bunt, nezadovoljstvo građana, što postoji neka iskra borbe za pravdu. Pritom, ne govorim ovo jer gajim obožavanje prema bilo kom političaru ili stranci, naprotiv, ne mislim da postoji idealan političar, niti je poenta u tome. Govorim jer smatram da je borba protiv nečeg što je nenormalno, što se kosi sa zdravim razumom, nužna kako bismo živeli u iole zdravom društvu.

Verovatno će i narednih dana biti komentara na račun političkih prilika, ali da se ovo ne bi pretvorilo u političku kolumnu, vidimo se sutra, dragi dnevniče.

Laku noć.

Ponedeljak, 25. decembar 2023. godine

Danas sam ustao nešto ranije kako bih pomogao oko organizacije božićnog ručka. Obavio par kupovina, ništa specijalno. Odlučio sam da ne doručkujem kako bih se čuvao za, tradicionalno bogatu, božićnu trpezu. Baba je donela česnicu koja se služi pre početka ručka, i koju obično ne mogu da prestanem da jedem koliko je „zarazna”, pa mi apetit za glavno jelo dobrano splasne. S obzirom na to da porodično slavimo oba Božića, nauk mi je da za 13 dana otkinem manje parče česnice.

Nakon ručka sam imao plan da nastavim sa izradom sajta, međutim, blaga anksioznost je počela da me sustiže. Naime, za sutra imam zakazan lekarski pregled zbog određenih promena koje sam uvideo na telu. Iskreno, svašta mi prolazi kroz glavu, naročito nakon nepotrebne konsultacije sa „dr guglom”. Tu ako napišeš da te boli grlo, već sledeća pretraga ti je vezana za rezervaciju parcele na groblju. Uverio sam se, manje više, da je tako. Stoga, nemojte guglati simptome nego idite kod lekara. No, ne vredi mi sad da lupam glavu oko toga, saznaću sve sutra. Pokušavao sam da nađem način da skrenem misli sa toga.

Setio sam se da je u subotu moj omiljeni klub, Liverpul, igrao važnu utakmicu protiv Arsenala, pa sam odlučio da bacim pogled na golove sa utakmice. Inače, nekada sam bio strastveni ljubitelj fudbala, koji nije propuštao bitne utakmice i kome je svaki vikend bio u znaku fudbala, međutim, nedavno sam shvatio da mi previše vremena oduzima, a da ništa korisno ne dobijam gledanjem nekoliko utakmica dnevno, pa sam odlučio da se rešim ove navike. Bacim pogled na rezultate nakon odigranog kola ili odgledam neki skraćen snimak, ako je baš interesantan meč.

Pošto je danas bio izuzetno sunčan i topao dan, odlučio sam da ga ne presedim kod kuće. Uveče sam otišao da se prošetam, tačnije da napravim moj standardni krug po Pančevu. Krećući iz ulice Paje Marganovića, u kojoj živim, izlazim na Stevana Šupljikca kojom šetam sve do Braće Jovanovića, odnosno do kružnog toka na Kotežu 1. Zatim Vršačkom izlazim na Moše Pijade kojom idem do Svetog Save pa se krećem ka glavnoj autobuskoj stanici, nakon toga ulicom Miloša Trebinjca dolazim do Paje Marganovića (Miloša Obrenovića, ako neko više voli) i nazad kući. Ranije je ova moja tura uključivala Centar, Sodaru i Narodnu baštu. Odlučio sam da, u toku šetnje, slušam neki podkast preko slušalica, međutim, ostala mi je učitana pesma Sound of Silence koju izvode Simon & Garfunkel, koja se uklapala uz atmosferu ove pomalo sablasne ali vedre večeri. Nakon toga je krenula neka neodređena plejlista, koja mi je odgovarala, pa nisam mnogo razmišljao o muzici koju slušam. Posle nekog vremena sam pustio Balaševića, čije pesme mogu da slušam uvek i svuda, i u bilo kom raspoloženju.

Ne bih dužio više za danas pošto sam malo nervozan zbog onog što me sutra čeka, ali se nadam da ću se sutra javiti sa dobrim vestima.

Laku noć.

Utorak, 26. decembar 2023. godine

Danas sam imao izuzetno uzbudljiv i neuobičajen dan, koji se, srećom, završio u dobrom raspoloženju.

Ustao sam rano ujutru kako bih otišao kod lekara. Trudio sam se da svoju nervozu i strah sakrijem od roditelja, pokušavajući se da, uz jutarnju kafu, delujem što opuštenije, čak sam im pričao neke viceve, što nije baš moj fazon. Međutim, pravi nalet treme pogodio me je kada sam ušao u bolnicu i kada sam osetio onaj odvratni miris. Zamuckivao sam dok sam na prijemnom šalteru predavao knjižicu, medicinska sestra me je gledala pomalo zbunjeno, ali nisam pao u nesvest, tako da se ne žalim. Razne crne misli su mi se motale kroz glavu dok sam prolazio hodnicima bolnice, tražeći ordinaciju na koju sam upućen. Kada sam došao do odredišta, sestra, koja je bila prilično ljubazna, mi je, uz osmeh, rekla da sednem u čekaonicu i čekam da budem prozvan. Narednih 20 minuta, koliko sam čekao, trajali su mi kao 20 godina. Mislim da nikada u životu takvu tremu i strah nisam osetio. Jasno mi je tad bilo da je onaj poznati strah pred izlazak na ispit, razgovor za posao, dejt sa devojkom „mala maca“ u odnosu na ovo. Što je i logično, jer, šta je bitnije od zdravlja?! Konačno, doktorka je izašla iz ordinacije i prozvala me, osetio sam klecanje u kolenima i lupanje srca jedno 200 na sat dok sam se kretao. Rekao sam joj šta je problem, a ona se nasmejala i klimnula glavom, što sam shvatio kao čin ohrabrivanja, pa mi je bilo za nijansu lakše. Nakon pregleda koji je trajao desetak sekundi, rekla mi je: „Ajde ustaj, dobar si!”, zbunjeno sam je upitao: „Jel sve okej, znači nije ništa ovo…?”, a ona mi, uz blago sažaljiv osmeh, odgovori: „Ne, to čega si se ti uplašio je sve normalno!”. Pao mi je tada kamen sa srca. Dok sam izlazio iz ordinacije, osetio sam se pomalo kao dete, koje, nakon dobijene injekcije, ide sa roditeljima da mu kupe žele zeku, jer je bio hrabar i nije plakao. Dobro, nisam baš poželeo žele zeku, ali mi je podsvesno palo na pamet da bih mogao da odem negde da se napijem. Naravno, nisam ozbiljno pomislio da to sprovedem u delo u tom momentu, s obzirom na to da je utorak prepodne, ali blizu je doček Nove godine, pa taman. Šalim se, ne planiram baš da se uneredim od alkohola, nemojte ni vi.

Ostatak dana sam planirao da provedem spremajući ispit za januarski rok, valja mi sad zagrejati stolicu jer znam da u danima oko dočeka neću biti mnogo produktivan. Međutim, kad sam stigao kući, stigao me je jak umor, pa sam se samo bacio u krevet i neplanirano zadžonjao. Probudio sam posle nekih sat i po i osetio onu ošamućenost, koju, iz nekog razloga, ne podnosim.

Saznao sam tad da će moji roditelji uveče imati goste povodom tatinog rođendana, pa sam bio angažovan oko odlaska i nabavku i naručivanja različitih potrepština. Plan je bio da ja učim u svojoj sobi dok su gosti tu, međutim glasan razgovor i smeh bili su mi prilično ometajući faktor pa sam odlučio da odem u ćaletov atelje kako bih učio na miru. Mada, moram da priznam da mi je bilo drago da se matorci zabavljaju dobro. U ateljeu sam se šetao po prostoru i čitao na glas lekcije, trudeći se da asocijativnim putem zapamtim neke suvoparne i nerazumljive pojmove. Mada sam i tu imao ometajući element u vidu jedne muve koja je bila jako glasna i iritantna. Mogu reći da sam bio zadovoljan koliko sam prešao, ali ima tu još dosta da se radi.

Stigao sam kući negde oko ponoći i bio sam pod priličnim utiskom. Definitivno, da će mi ovaj dan biti jedan od onih koji se dugo pamte.

A da, zaboravio sam da kažem, nabavio sam i karte za novogodišnju žurku!

Laku noć.

Sreda, 27. decembar 2023. godine

Današnji dan mi je, za razliku od jučerašnjeg, bio monoton, ali ne i neproduktivan. Ne volim one dane koje, u celosti, provedem kod kuće, ali danas sam morao da kombinujem učenje i kodiranje sajta, kako bih naredne dane proveo što opušteniji. Uz to, moji roditelji sutra idu u Španiju, gde će čekati Novu godinu, pa je dan prošao i u znaku pakovanja kofera uz čuveno pitanje: „Jel smo nešto zaboravili!?”.

Radio sam danas, i jednu i drugu aktivnost koju sam malopre pomenuo, istini za volju, mogao sam da budem i efikasniji, ali ajde.

Nastavio sam da pratim dešavanja vezana za proteste, kojima ću se rado priključiti, čim budem našao vremena. Jedna stvar koja me je posebno razbesnela jesu komentari određenih ljudi na sva dešavanja. Apsolutno nemam ništa protiv da neko kritikuje bilo šta i smatra da je neispravno, međutim, primećujem da su te „kritike” mahom neargumentovane i svode se na vređanje i omalovažavanje onih koji se, na ovaj ili onaj način, bore za pravdu. Primećujem da smo mnogo razjedinjeni i nesložni, i da je upravo to, direktan put da se nikada ne izborimo ni za kakve promene. Svako ko se istinski bori protiv nenormalnog sistema je moj saborac, nevezano za njegovu ideološku, religijsku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Jer je borba protiv režima koji, između ostalog, hapsi mlade ljude koji izađu na ulicu da pokažu svoj bunt, primarna u odnosu na bilo koje druge faktore.

Veče sam proveo u opuštenoj atmosferi, gledajući neke snimke na jutjubu. Inače, kada sam napet, opušta me gledanje video klipova sa životinjama, naročito sa psima. Mana toga je što bih mogao beskonačno dugo da gledam, pa pomalo izgubim pojam o vremenu. Ali ono što je bitno je da ima terapijsko dejstvo na mene. Sutra me očekuje uzbudljiviji dan, pa se čujemo u malo opširnijem izdanju.

Laku noć.

Četvrtak, 28. decembar 2023. godine

Kao što rekoh u poslednjem pasusu prethodnog dana, zanimljiv dan je iza mene.

Jutros sam vozio roditelje na aerodrom, i po običaju se suočio sa velikom gužvom u saobraćaju. Na primer, kada sam se vraćao, čekao sam, bez preterivanja, 10 minuta da se uključim na put ka Pupinovom mostu, na isključenju sa autoputa. Taman pomislim da ću se konačno uključiti, kad ono ide iz daljine neki BMW, ili šta je već, brzinom 120 na sat, pa reko bolje da ne izazivam sudbinu. Zanimljiv mi je fenomen nervoznih vozača, iz jednog razloga. Osoba će se, kada je za volanom i „pod maskom” šofer šajbne odvažiti da trubi za svaku sitnicu, iskazujući neki bes na taj način. Međutim, nisam primetio slične obrasce ponašanja u drugim situacijama. Na primer, šta će pešak uraditi ako neko ide sporo ispred njega, a ovaj nema način da ga obiđe u tom momentu. Pa nešto ne verujem da mu se prodrati na uvo, nego će strpljivo sačekati mogućnost da ga obiđe. Ovo sam napisao iz razloga što sam imao sličnu situaciju danas. Naime, usled velike gužve na putu, jedan vozač je uporno pokušavao da se prestroji u moju traku. Kada je bio ispred mene, dao sam mu rukom znak da može da se ubaci, da bi na to, vozač koji je bio iza mene doslovno „legao” na trubu, što je trajalo nešto duže od prestrojavanja. Kasnije je isti vozač eksploatisao tu trubu svaki put kad se upali zeleno na semaforu, istog milisekunda. Šta znam, možda mu je to prosto interesantno, kao neka igračka. Prilikom uključenja na Pupinov most, isti vozač me je, onako agresivno obišao, i razvezao jedno 130, sigurno, i nestao u daljini.

Za danas sam imao zakazane konsultacije na fakultetu, pa mi je prvobitni plan bio da ostanem u Beogradu, međutim, bio sam prilično umoran da bih čekao do predveče. Kada sam stigao kući, planirao sam da radim nešto produktivno, međutim, opet me je stigao umor i opet sam „zadžonjao“ i opet sam se probudio uz onu iritantnu ošamućenost nakon popodnevnog dremanja. Pošto mi se nešto nije, ponovo, išlo kolima u Beograd, teška srca sam odlučio da idem autobusom. Kažem teška srca zbog papreno skupe karte. Mada sam dobro postupio što nisam palio kola, gužva na „Pančevcu” je bila katastrofalna. Probili smo se nekako i kroz to, i uspeo sam da stignem na vreme. Konsultacije su trajale kratko, ali dovoljno da dobijem pomoć i informacije koje sam želeo. Krenuo sam nazad i, po inerciji, otišao do Doma omladine da sačekam neki gradski bus koji ide ka mostu. Ušao sam u jedan od tih, u kojem je bila nenormalna gužva. Znam da nisam jedini i poseban u tome što ne volim gužvu, ali ja, baš ono, ne volim gužvu. Izašao sam na narednoj stanici i pešačio do Dunav stanice, i shvatio da je bilo potpuno nepotrebno ulaziti u autobus.

Došao sam kući i odradio par stvarčica oko sajta, a onda se posvetio slobodnom vremenu. Sutra planiram da se, još malo, posvetim obavezama, kako bi mi dani oko dočeka Nove godine bili slobodni, to jest, kako bih se osećao rasterećenije.

Laku noć.

Petak, 29. decembar 2023. godine

Probudio sam se jutros kasno, s obzirom na to da nisam navio alarm. Za uveče imam plan da odem sa drugarima na piće, a u toku dana da se posvetim obavezama.

Ipak, odlučio sam, najpre, da odem u kupovinu, jer sam primetio da mi je ponestalo pirinčanih pločica, koje jedem umesto hleba. Nakon toga sam otišao do BIG-a kako bih pogledao neku garderobu, međutim nisam pazario ništa.

Nakon toga sam odradio još par stvari koje sam zacrtao, uz neizostavnu pomoć tutorijala i naratora sa indijskim akcentom engleskog.

Međutim, danas sam razmišljao o još jednom fenomenu koji je prisutan, naročito tokom perioda praznika. A to je fenomen forsiranja sreće, smeha, zadovoljstva, što na prvu zvuči super, međutim, šta ćemo sa onima koji se bore sa demonima depresivnog raspoloženja, a mnogo je takvih, mnogo više nego što mislimo. Mentalno zdravlje je nešto čime se, kao društvo, nedovoljno bavimo. Čini mi se da se ne razmišljamo o tome kako ti izlivi sreće i euforije utiču na one koji se mentalno ne osećaju dobro. Da li će biti „po difoltu” srećniji zbog činjenice da su praznici i da je sve oko njih veselo ili će se osećati još teže jer znaju da ne mogu sebi da pomognu, uprkos atmosferi koja ih okružuje. Da se ogradim, nisam stručan u oblasti mentalnog zdravlja i ne pada mi na pamet da dajem bilo kakve konkretne savete, ali ono što mogu da poručim svima koji se ne osećaju dobro je da je to sasvim u redu i da nisu ništa slabiji ili, ne daj Bože, manje vredni zbog toga. Nekad samo malo posvećenosti, pažnje i, pre svega, razumevanja može da učini čuda.

Po prvi put, ovaj dnevnik ne pišem pred spavanje, nego dok se spremam za izlazak, tako da će izveštaj o petku uveče biti priređen u sutrašnjem izdanju.

Subota, 30. decembar 2023. godine

Ovog puta se nisam probudio sa bolom u glavi, s obzirom na to da je prethodno veče proteklo prilično mirno. Sedeo sam, sa dva druga, u kafiću „Voz”, jednom od meni najdražih mesta za izlazak u Pančevu. Uglavnom smo se dogovarali oko dočeka, na koji ćemo, svi zajedno ići, što me je navelo da počnem da razmišljam o tome šta ću da obučem, i da ne zaboravim da ponesem karte, svakako.

Današnji dan mi je protekao u planovima za doček, koji su trajali prilično kratko, iskreno. Odlučio sam šta ću da obučem, i to je, manje više, to. I da ne zaboravim da ponesem karte.

Kao što napisah, ne volim da mi dan prođe u sedenju kod kuće, pa sam odlučio da ponovo izađem da prošetam, onu moju turu koji sam naveo malopre, identičnu. I opet uz Balaševića. Samo što, hvala Bogu, ovog puta nisam razmišljao o lekarskom pregledu već o dočeku Nove godine. Večeras nisam planirao da izlazim, ali sam dobio poziv od drugara da ponovo odemo na piće, i prihvatio sam.

Dok se spremam da krenem, želeo bih svima da poželim sve najlepše u novoj godini.

Pod tim mislim da budemo zdravi i dobri!

Jer sreća je relativan pojam, nažalost, svedoci smo toga da ima i onih koje ugrožavanje drugih, na različite načine, čini srećnim. Zato ću biti malo oprezniji kada vam želim sreću. Ako ste, međutim, od onih koje dobrota čini srećnim, onda vam svima želim da budete najsrećniji na svetu!

Autor je pomalo introvertni ljubitelj jednostavnog života, kritičkog mišljenja i sticanja novih znanja. I večiti borac protiv nepravde i neukusa.

Ostavi komentar

  • (not be published)