Krv

Objavljeno 29.12.2023.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Prvo se začuo zveket razbijene šoljice za kafu koju je otac bacio na pod, a onda se majčin obraz zacrveneo od šamara. Na čiviluku nije više visio očev kaput i šal. Dečak je dobro zapamtio sliku majke koja klečeći na podu, krpom briše razlivenu crnu tečnost i flekice od kafe na vratima koja je otac maločas izašavši zalupio. Zapamtio je suze u majčinim očima i dve kapi krvi na porcelanskim krhotinama, koje su izdajnički svedočile o malopređašnjem sukobu. Obazrivo je zatvorio vrata sobe. Dugo, dugo je gledao u Politikin zabavnik na stolu ne razaznajući slova. Osećao je ogromnu prazninu u grudima, bes i stid što je bio svedok svađe. Suze su mu grunule na oči. Zgužvao je novinu ispred sebe, tresnuo je na pod i besno je gazio i gazio i gazio. Osetio je olakšanje i polako se spustio na stolicu.

Svađe su se ponavljale sve dok jedne večeri otac nije zauvek otišao.

„Vaš Dimitrije ima solidne ocene, ali često ne uspeva da kontroliše bes”, rekla je na roditeljskom sastanku razredna, mami dečaka, „pre neki dan je fizički napao druga posle svađe na času. Bilo je i ranije izgreda, ali nisam to uzimala za ozbiljno, smatrala sam, dečaci su, u pubertetu, ratoborni, proći će to, no želim ipak da vas upozorim… ne znam šta da vam kažem. Kakav je kod kuće?”

„Pa, dobar je. Znate, osetljiv je, previše osetljiv. Bez oca…”

Neopisiv bes je obuzeo Dimitrija kad mu je onaj kreten Zdravko, onaj lepotan u koga su zaljubljene sve devojčice, na utakmici proturio loptu kroz noge i posle se slatko smejao. Krv mu je zabubnjala u ušima, a na oči pao mrak. Udario ga je jednom, još jednom, pa još jednom. Nije prestajao da udara iznenađenog dečaka sve dok nije ugledao krv. Tada je osetio olakšanje, neku vrstu zadovoljstva. Primetio je, dok je trijumfalno stajao nad raskrvarenim Zdravkom, da ga neke od devojčica gledaju, ispitivački, otvorenih usta, učinilo mu se zadivljeno.

Na pitanje školskog pedagoga: „Zašto si to uradio?”, smejao se ne odgovorivši.

Na tribinama stadiona pronašao je sebe. Pevao je, skakao, navijao, osetio zajedničku energiju, osetio zanesenost. Imao je utisak kao da je među bogovima na Olimpu. Kao da je jedan od njih. Huk mase, moć gomile prožimale su ga, ispunjavao ga je osećaj nadmoćnosti. Navijače na istočnoj i zapadnoj tribini, prezirao je, a one na suprotnoj, mrzeo. Po završetku utakmica, u ushićenju posle pobede ili besu posle poraza, on i njegovi istomišljenici, povišenog adrenalina, praznili su se u tučama sa navijačima protivničkog tima ili sa policijom. Postao je Dimitrije žestok momak. Uvek posle tih šibanja, osetio bi rasterećenje, zadovoljstvo.

Onda su počeli ratovi. Neprijatelja na pretek. Uzvici sa tribina su se smenjivali.

„Ustaše! Ustaše!”

„Nož, žica, Srebrenica!”

„Ubij Šiptara!”

Prijavio se u dobrovoljce. Pucao je, jurišao. Bez straha. Zaradio odlikovanje za hrabrost. Nije imao milosti prema neprijatelju. Ubijao je. I oni nas ne šparaju, govorio je, juče mi ubiše najboljeg druga. Osveta, oko za oko, zub za zub. Mrzim ih.

Viđao je svakodnevno, ranjenike, poginule, krv. Mnogo krvi.

Iz ratova se vratio živ, iako dvaput ranjavan. Sa tetovažama. Na jednoj mišici bio je istetoviran dvosekli srednjovekovni mač, kao simbol moći i osvete, a na drugoj krst, simbol pravoslavlja. Krv, mržnja, osveta. Reči koje su obeležile dotadašnji njegov život.

Onda je zavoleo nju. Rodila mu je sina. Gledao je te ručice, male stisnute pesnice, čuo plač i gugutavi smeh tog malenog bića. Probudilo se u njemu zaboravljeno, potisnuto osećanje ljubavi prema drugom ljudskom stvoru, njegovom mesu, osećanje koje je sada na njega na sasvim drugačiji način delovalo, podjednako snažno kao mržnja koja je bila ono što ga je pokretalo do tada. Osećanje koje je srce punilo krvlju i nadimalo grudi, kao ranije mržnja ili potreba za osvetom. Upoznao je nešto novo, nešto što se eto, tek sad rodilo u njemu. Ljubav prema ženi i potomku. Nije to novootkriveno osećanje u potpunosti preokrenulo njegova shvatanja. Nije prestao da mrzi Hrvate, Balije, Šiptare. I ljubav prema ženi i detetu i mržnja prema neprijateljima otadžbine istovremeno su postojale u njemu. Nije bilo više ratova, nije bilo ubijanja, ali je mržnja prema neprijateljima opstajala i dalje. Sem što je bila sastavni deo njegovog bića, postojala je i u svakodnevnom životu, bila je podsticana i negovana u tabloidima, na televiziji. I dalje se na stadionima izvikivalo: Ubij!

Ponovo se Dimitrije našao u gomili kad je trebalo zaštiti pravoslavne vrednosti, kad je gnev razrogačio oči, uskomešao krv, a adrenalin skočio podstaknut rečima mržnje. Dok je povorka sa zastavama duginih boja zaštićena kordonom policije prolazila ulicom, stisnute pesnice uzvikivao je:

„Udri bolesnike, ubi’ pedera!”

I dalje se njegovo biće hranilo mržnjom.

* * *

„Migranti su veliko zlo, a mi se zlu moramo suprotstaviti. Oni su pretnja pravoslavlju, skrnave našu svetu zemlju, zar treba da dozvolimo da siluju naše sestre i žene, zar mi treba da ih hranimo dok naša deca gladuju? Država ne preduzima ništa da spreči pošast. Mi ćemo uraditi šta je potrebno. Na noge braćo! Napolje, uljezi! Napolje, tuđinci! Ne trebaju nam migranti”, aplaudirao je Dimitrije govorniku na tribini novoosnovane Otadžbinske straže.

* * *

Mesec kao da se meškoljio na nebu kad je džip provalio žičanu kapiju kampa. Ljudi sa palicama i pendrecima su se rastrčali po barakama. Kad je uz trepćuća plava svetla i sirene stigla policija i nekoliko ambulantnih kola njih više nije bilo. Policajci su uzimali izjave od službenika kampa, a sanitetska vozila odnosila povređene.

„Uzmite uzorke krvi i utvrdite krvne grupe i identitet povređenih”, dao je uputstva bolničarima dežurni lekar u prijemnom odeljenju bolnice.

* * *

„Dimitrije! Brzo dođi, desilo se nešto strašno”.

„Šta je bilo mama? Alo! Nešto prekida… Ne čujem. Šta?… Šta se desilo?”

„Lela je u bolnici, teško je povređena. Udario je auto na pešačkom prelazu i mali je u bolnici. On je, pile babino, dobro, zadobio je samo nekoliko ogrebotina, kažu doktori”.

Trčao je bez daha.

„O, Bože! Samo da bude dobro”, govorio je usput.

* * *

„Doktore. Nema na zalihama nulte Rh negativne”, saopštila je glavna sestra hirurgu. Gledala je u stranu, kao da je ona kriva.

„Izgubićemo je. Uf! Šta da radim?”

Zavladao je tajac. Anesteziolog je kontrolisao puls. Podigao je pogled.

„Slabi. Jedva ga osećam”.

„Doktore, možda…” zastane u pola rečenice sestra, „onaj migrant iz Sirije što je prošle noći dovezen, leži na ortopediji… On ima nultu krvnu grupu Rh negativnu, pa ako pristane…”

Doktor skine masku i požuri na prvi sprat.

* * *

„Biće dobro. Za dlaku se izvukla”, rekao je doktor Dimitriju i potapšao ga po ramenu.

Ostavi komentar

  • (not be published)