Elvágyódás

Objavljeno 26.08.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Nedelja, 19. avgust 2018. godine

Nedelja posle rođendana u mom kalendaru uvek je zvaničan početak kraja leta. Dan za postepen povratak u život i redovni pokušaj dovođenja istog u kakav-takav red. Poseban značaj pridajem ovom kišnom letu 2018, provedenom raskalašno lenjo, na čijem me kraju čeka poslednji (nadam se) septembarski ispitni rok i diploma. Ova je nedelja vreme za sabiranje letnjih utisaka, poslednje trenutke blagodarnog osećanja potpune bezbrižnosti uprkos besposlenosti, pre nego što na snagu stupi parališući osećaj krivice zbog nedostatka planova za život p. d. (posle diplomiranja).

U trenutku kada popodnevna sparina ustupi mesto prijatno svežoj predvečeri, bežim od kalendara, rokovnika, rasporeda i termina na Tamiš. Pančevački kej je, očekivano, iako je nedelja popodne, prijatno praznjikav. Tu su njegovi standardni posetioci: penzioneri i pecaroši, neposlušni kučići koji se otimaju sa povodaca kako bi se pozdravili sa tuđim ljubimcima, pocrneli klinci na biciklima i parovi u šetnji. Ne postoji lepše mesto na kome provesti nedelju uveče.

Ponedeljak, 20. avgust 2018. godine

Jutro počinje pre 7, nezakazanim (ali očekivanim) alarmom u vidu gladnog ljubimca. Poznajući sebe dovoljno dobro da mi je jasno da ako ne izađem iz stana pre 9, nikada i neću, bez mnogo razmišljanja pakujem laptop u ranac i izlećem. U Beogradu je vruće i neprijatno, a pre nego što uletim u jezivo praznu biblioteku fakulteta (tek nešto hladniju), doručkujem sa Pavlom koga sam ukrala sa pauze na poslu – ovo je prvi put da je ovaj manevar uspešno izveden. Uz doručak kuju se planovi za sledeću svirku. Kao i uvek, nakon štrebanja me moje autodestruktivne tendencije primoravaju da se šetam po centru grada usred najvećeg sunca pod izgovorom šopinga, iako ništa ne donosim kući kao pobednički plen. Pri povratku u Pančevo imam snage jedino za vruć obrok i leden tuš pre nego što upadam u totalnu komu.

Utorak, 21. avgust 2018. godine

Posle svog rođendana imam običaj da udovoljavam iznenadnim, ničim izazvanim porivima da promenim lični opis. Ni ova godina nije izuzetak, pa realizujem donekle impulsivnu (u smislu, juče mi je iznebuha palo na pamet) želju da probušim uši. Radnica u zlatari ne može a da se ne nasmeje u šoku kada ugleda moje ‘neiskvarene’ resice, i naziva me „velikom bebom”. Bušenje ušiju me gotovo i ne dotiče; zapravo, ukazuje se kao posve odgovarajući, logični postupak, kao jedini ‘ritual zrelosti’ koji je preostao u mom životu. Veče provodim u „Kruzeru” sa Sonjom, i, iako nam se Vukašin uskoro pridružuje na piću, ono brzo poprima karakter „Mladi pančevački muzikolozi anonimus”, pa se više raspravlja o Musorgskom, pisanju eseja, i radu na časopisu studenata FMU, nego o ičemu drugom. Profesionalna deformacija.

Sreda, 22. avgust 2018. godine

„Ogrlice, prstenje, ukrasi od belog organdina, seoske bluze na cvetiće, šalovi boje nara, duge suknje prekrivali su slomljeno telo. Teatralna šminka, smisao za humor iskazan načinom odevanja. Ali ista ta odeća je i očaravajuči oblik autoerotičnosti, i poziv da se zamisli telo koje pati i nagost koju je prikrivala, poziv da se otkriju tajne tela.”

Sve ovo i još mnogo toga govori mi uvodna reč Karlosa Fuentesa u „Dnevniku: Intimnom autoportretu” Fride Kalo. Ne mogu da kažem da sam ogroman i sveznajući poznavalac njenog života i dela, a budući da u Budimpeštu večeras krećem sa jednim jedinim ciljem ‒ da vidim izložbu njenih slika, ekskluzivno iz Meksiko Sitija i muzeja „Dolores Olmedo” ‒ odlučila sam da se unapred malo informišem. Ovaj put ujedno je i prva prilika da bacim pogled na stanje nove Železničke stanice Prokop, i iako se mi mesto izgleda iznenađujuće čisto i uredno (i sablasno prazno), nekoliko turista nam se obraća pitanjima o lokaciji toaleta, kioska sa vodom, oznaka za iste. Par mladih Nemaca su zbunjeni zatvaranjem Glavne železničke i njenim rasparčavanjem na nekoliko manjih stanica, i čini se kao da žele da to malo više prodiskutuju. Na to odgovaramo kako jedino možemo: sležemo ramena, kiselo se osmehujemo, stisnutih zuba.

Četvrtak, 23. avgust 2018. godine

Jutro u Budimpešti je neočekivano vrelo i ubrzano. Ponesene elanom ljudi koji su nakon 10 sati konačno dobili priliku da ustanu iz neudobnih sedišta noćnog voza i napuste krcate kupee, odlučujemo da otpešačimo („protegnemo noge malo”) od Železničke stanice Keleti (Keleti pályaudvar) sve do našeg smeštaja blizu ostrva Margit (Margit híd). Otvaranje Gugl mape par sati kasnije, izranavljenih tabana, ukazaće nam na činjenicu da smo upravo prepešačile oko šest kilometara, a nije još uvek ni 10 izjutra. S željom da gubimo što manje vremena, posle kratkog predaha upućujemo se pravo na vrh Budima u Nacionalnu galeriju. Sama izložba je, izuzev inspirisane odluke da se sobe ofarbaju u intenzivne boje koje nalikuju koloritu Fridinog slikarstva (naročito je upečatljiva soba krv-crvenih zidova i tepiha, naslovljena kao „Poetry of pain”), prilično konvencionalan (pa čak i malo konzervativan) prikaz meksičke umetnice, definišući je najpre kroz njen odnos prema sopstvenom telu, zatim prema rodnoj zemlji (ali i Mađarskoj), i naposletku, sa muškarcima (i samo muškarcima!), na čelu sa žabolikim Dijegom Riverom, najvećim i najokrutnijim ljubavnikom u njenom životu. Odmor od gužve pronalazimo na skoro u potpunosti praznim višim spratovima Nacionalne galerije, gde se proteže više od pet vekova mađarske istorije, ovekovečene u umetnosti. Sumrak dočekujemo uz obalu Dunava, posmatrajući Parlament na prekoj strani obale.

Petak, 24. avgust 2018. godine

Kao dovoljno vrsni poznavaoci većine turističkih čari Budima i Pešte, odlučujemo da dan započnemo tako što ćemo izneveriti obe obale, i odlazimo na ostrvo Margit, koje je za obe apsolutno iznenađenje u svakom smislu: veličini, količini sadržaja, broju ljudi, opštoj prijatnosti jednog parka koji je pri svakoj našoj poseti uvek bio predaleko da bismo se pocimale. Prolazimo pored ruševina nekoliko srednjevekovnih katedrala, bašti punih ruža, ogromnog javnog bazena, letnje pozornice, japanskog vrta, čak i muzičke fontane. Ne uspevamo da pronađemo jedino mali zoološki vrt (?!), koji je najavljen kao jedna od većih atrakcija ostrva. Šetnja kroz ceo park oduzima nam više od dva sata, a posle prelaska na peštansku stranu grada lutamo po knjižarama i prodavnicama da bismo naposletku sele u kafić sa pogledom na najveću katoličku crkvu u Budimpešti, Baziliku sv. Ištvana (Szent István Bazilika). Iako bi ovaj trenutak bio savršen način da se zaokruži dan, naša odluka da u Budimpeštu doputujemo i iz nje otputujemo noćnim vozom ipak pomalja svoju ružnu glavu. Svako ko bira da putuje ovim visoko romantizovanim prevozom u ovom delu Evrope zna da mora i da podnese neku žrtvu, te zajedno sa drugim saputnicima/sapatnicima stoički sedimo na podu perona i čekamo do 23:30, kada voz konačno stiže, samo oko sat i po kasnije od najavljenog termina.

Subota, 25. avgust 2018. godine

Dva noćna voza u dva dana, zaključujem nakon što stižemo u Pančevo oko pola deset izjutra, bili su zabavan eksperiment koji nikada više neću ponoviti. Nakon pokušaja da sa sebe skinem svaki pedalj kože koji je bio u kontaktu sa našim vagonom, svesno izbegavajući dan koji se napolju tek zahuktava, listam jedan od suvenira koji sam pokupila u maloj knjižari nedaleko od bazilike: „Hungary and the Hungarians: The Keywords; A concise dictionary of facts and beliefs, customs, usage and myths” Ištvana Barta. Kupljen iz iskrenog zanimanja, a donekle i kao način da se suptilno poguram ka učenju mađarskog jezika, ideji sa kojom se poigravam već nekoliko godina, ovaj ‘rečnik’ studija je mađarske kulture i istorije kroz taj nedokučivi i komplikovani jezik. Jedna reč se posebno izdvaja: elvágyódás, jedna od onih kovanica neprevodivih na druge jezike, poput trenutno ultra-popularnih skandinavskih hygge i lagom. Elvágyódás, kako kaže objašnjenje, odnosi se na želju za bekstvom odnekud, bilo gde drugde. Nimalo energetičan poput uvek-trendi engleske reči wanderlust, mađarski pojam sličniji je portugalskom, melanholičnom saudade: čežnja, možda, za letom koje je već prošlo.

Autorka je zavisnik od loše kafe, muzički i književni svaštojed, čest mlatilac u prazno

Ostavi komentar

  • (not be published)