Bili Amerikanac, Jevrej i Srbin…

Objavljeno 19.11.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Nedelja, 12. novembar 2017. godine

Nedelja je u Pančevu možda i najlepši dan u sedmici. Opšte ništavilo i nedeljni ručak. Doduše ja radim vikendima, ali uspem i da udarim participaciju u tim običnim druženjima, kad svi dojezde do „Galerije”, pa nas bude kamara za diskusije na sve teme. Dođe i Fićko, što sad ovim Beograđanima diže nivo stručne spreme, a oni ga za uzvrat dobro istalambasaju po buđelaru i po vojvođanskom dupetu. To mi nikad neće bilo jasno, da jedan Pančevac sa pedigreom poželi da postane tamo neki Beograđanin iz naselja? Doduše, tamo ni ne možeš da postaneš centraš, krug dvojčice je već popunjen. Možeš da sačekaš u Makišu, pa kad bata Bogi završi Tesla grad, onda konkurišeš za preCednika skupštine stanara, pa polako. Baba moja je često govorila: „Pomešaj se međ’ mekinje, poješće te svinje”, to je tačno to. U suštini nedelja nam služi da pljucnemo po Beograđanima, po pederima, lezbejkama, seljacima, po ovim sa fakultetima, malo više po ovim sa privatnim fakultetima.

U 11 sati moram da idem na posao, tamo mi je banja. Radim u art studiju „Mali Monmartr”, učim decu i omladinu crtanju i slikanju. Mnogo bre lepo i meni i njima.

Ponedeljak, 13. novembar 2017. godine

Pijem kafu i razmišljam kako je juče sa decom bilo predivno. Znaju ponekad malo da iscrpe, ali mi nije žao. Radovi su im bili strava, a i teme smo im baš dobre smislili. Imali su zadatak da akrilima naslikaju „Akrobata stoji na jednoj ruci, dok nogama žonglira pomorandže”. Fenomenalno. Ovo sve smo im povezali sa Pikasovim akrobatama i pročitali im kratku ilustrovanu knjugu o detinjstvu Pabla Pikasa Putovanje naopačke koju je napisala Mari-Daniel Kroto. Baš im se to svidelo i dosta su pokrenuli maštu posle te knjižice. Privilegija je raditi sa njima. Sve su im zabranili. Još malo će i maštanje.

Kasnije danas idem sa prijateljima na Festival čokolade u Dorćol platz. Nemam pojma, nešto se ne ložim na ta hipsterska mesta gde je sve sklepano za 20 dinara, a glume neki nivo bože me sačuvaj. Ulaz 600 din, nije nešto, ali nije ni da te namagarče neki Beograđani poreklom iz Užica.

Ide varijanta upad iz zadnje ulice, ne iz Dobračine. Sve prošlo kako treba, karte nismo platili, javljamo se uredno vratarima, unutra dupke puno. Ide se u mimohodu kao da nešto poklanjaju. Malo kao fol drobe čokoladu na presitne komadiće, sramota da te bude da uzmeš. Jebeš mi sve, možda mi nismo razumeli concept.

Nismo prošli dva reda kad smo se pogledali i bilo je ono klasično: „Palimo sad ili odmah?”. Pa majku mu, šta su se oni istripovali? Je l’ oni misle da smo mi zaboravili kako izgleda vašar u Srbiji, Preobraženje i drugi usrani crkveni praznici. To je gospodski, a nema bre ni ulaz da se naplaćuje i nema tog proseravanja… sve kao na note, a tamo doveli „Štark”, „Bambi” i „Simku”… nigde zanatske čokolade i ručno rađenih slatkiša. Kapitalizam, bato… a ovi isprani mozgovi kruže po toj ‘ladnoj hali i nabadaju te mrvice od čokolade. Izem ti festival. I nije da ovo sad kenjam kao ne valja mi ovaj njihov festival, nego kažem da je čisto sranje! I mogu to da kažem jer sam bio na 100 tih uličnih festivala i vašara i ovde a i po svetu. Ne izgleda to ovako. Idemo nazad za Pančevo, Margita je zakon.

Utorak, 14. novembar 2017. godine

Pola devet ujutru, idem do ateljea, tamo sam u završnoj fazi brendiranja lustera i lampi koje dizajniram i ručno pravim. Oko 12 sati moram da se nađem sa fotografom Igorom Andrićem da se dogovorimo oko naredne izložbe u „Galleria caffe”. On je boravio dva meseca u Izraelu ove godine, pa smo osmislili da napravimo izložbu tih fotografija rađenih tehnikom duple ekspozicije, a uz to da napravimo čitav jedan događaj koji promoviše izraelsku kulturu. Fotografije, muzika, kuhinja…

Juče sam poslao Izraelskoj ambasadi mail sa čitavim konceptom tog događaja i ponudom da sa nama sarađuju na projektu, što se njima dopalo pa su nas i pozvali na razgovor u ambasadu. E šta ti je ozbiljna zemlja, napišeš mail, oči ti videli nisu, hvale te, oduševljeni i sve im se sviđa. A povrh svega, nije to iz čiste kurtoazije jer se baviš njihovom zemljom i kulturom… već te pozovu u njihovu rezidenciju na razgovor sa zamenicom ambasadorke. I onda se mi pitamo zašto su uspešni, a zašto smo mi ovakvi slepci. Pa ovde ti se policija ne javlja na telefon kad neko ruši Savamalu, a ne da ti odgovore na mail za neku tamo izložbu. Fasciniram sam!

Evo danas gledam kako u Barseloni i dalje grade Gaudijevu Sagrada Familiju… mešalice neke džinovske, skele… kad nešto crkne na tome svi se okupe k’o konzilijum, reaguju u minuti. Čitava akcija. I sad Srbin gleda i kaže: Gledaj ove budale, nemaju pametnija posla, al’ se razbacuju s lovom. A pojma nema da samo ta crkvetina zaradi verovatno više od turizma nego čitava Srbija. Bitno da mi gradimo hram sv. Save poslednjih 100 godina, nešto malo manje nego Katalonci svoj. Ali ovde niko ne pominje koliko ta mermerna WC šolja privuče turista? Verovatno nijednog, ko bi lud došao iz neke druge zemlje da vidi tu lošu kopiju Studenice? (za koju isto tako niko nema pojma, jer ne znaju da je ispromovišu). Pa niko, to je kao kad bi u Pančevo neko došao da vidi zgradu Nove pošte. Ali ‘ajde o neukusima ne treba raspravljati. Ja bih sigurno pre došao da vidim Novu poštu nego Hram.

Idem da radim i zamišljam kako mi je baba možda sefardska Jevrejka.

Sreda, 15. novembar 2017. godine

Od ujutru sam u ateljeu, radim na lampama. Ubacio sam TA peć pa moram da dolazim ranije da je isključim da mi ne troši skupu struju. Jbg, srpska posla, dok ne povežem sklopku, a ne ja ručno da palim i gasim k’o skretničar na železnici. Akonto struje, svaki put se setim stričeve priče kako im u Kanadi kad država ne uspe da izveze svu struju, pusti besplatno u mrežu građanima. Tako da mu račun za struju, na koju se inače greje, hladi, kuva i sve ostalo, ispadne u proseku oko 30 $ mesečno. Ovde infostan ne može toliko da te izađe za stan od 30 kvadrata. Jbt, neverovatna zemlja ta Kanada. Pa je l’ nije? Kad će ovde država da ti otpiše deo struje? Pa nikad, dobro je dok je ima uopšte.

Sati je 12, zvoni telefon. Izraelska ambasada. Žele da pomere sastanak sa 16. na 21. novembar. Pa dobro, možda i nisu tako najozbiljniji kao što sam mislio. Ali i dalje oni pa 100 praznih mesta.

Malo me ovo razočaralo, baš sam se radovao toj poseti… sad ću morati da čekam do sledeće nedelje.

Četvrtak, 16. novembar 2017. godine

Rano jutro, otišao da popijem kafu u „Galeriju”.

Ne čitam novine, to me uopšte ne interesuje, TV isto. Ponekad bacim pogled na naslove u novinama. Danas glavna tema paljenje Američke ambasade. Od sedam huligana, četiri osuđena na četiri-pet meseci uslovno, a ova trojica oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Miki Maus država. Sud traje deset godina, ovima zapaljena zgrada, višemilionska šteta, ovi što su oslobođeni umiru od smeha, još će i neke odštete da nam uzmu. Ludilo, majke mi. Kad sam živeo u New Yorku, pa uđeš u autobus, a pored vozača stoji nalepnica sa upozorenjem. Na njoj čitko kaže da je vozač zaštićen zakonom i kako se napad na njega kažnjava do sedam godina zatvora. Znači opsuješ vozača i zaglaviš više nego kad spališ čitavu ambasadu i tom prilikom ubiješ jednog čoveka unutra. Ovde i nije tako loše za život… ako želiš nekog da ubiješ ili zapališ nešto.

Petak, 17. novembar 2017. godine

Danas sam prestao da pušim!

Od danas sam slobodan čovek, nisam više rob te prljave droge koja se legalno prodaje!

Idem da radim u ateljeu i uživam bez smrdljivih cigara.

Subota, 18. novembar 2017. godine

Od četiri sata ujutru, muka mi je…imam osećaj da ću se ispovraćam. Izgleda da sam zaradio stomačni grip. Moram da otkažem sve obaveze za danas, da bi se bar oporavio za nedelju i posao u školi.

Što je ovo gadno, baš se loše osećam. Ceo dan se odmaram, pijem čajeve i jedem onaj stiropor od riže i gledam filmove.

Upravo palim Wes Andersonov The Grand Budapest Hotel. Gledao sam ga ranije, ali mi se toliko sviđa estetika tog filma da ću ga pogledati verovatno još koji put.

Čuvajte se ovog stomačnog gripa… ovo je agonija.

Autor je vizuelni umetnik i profesor u Art studiju „Mali Monmartr”, trenutno preokupljen brendiranjem svojih lampi i lustera

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)