Dan kada je otišao Visoki čovek

Objavljeno 28.05.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 20 mins

Razgrnuo sam grane i šiblje. Dole u klisuri čuo se huk reke. „Na ovom mestu ne mogu da se spustim do obale”, zaključih. Strana klisure je bila strma, a među ljutim sivim stenama tek gde-gde, zazelenela bi se krošnja kržljavog drveta čije je korenje u pukotinama stene, na čudnovat način nalazilo put do rastresite zemlje, nama nevidljive. Obazreo sam se na jednu i drugu stranu, opasno se nagnuvši ne bih li bolje sagledao liticu, ali nigde u vidokrugu nije bilo bezbednog pristupa obali reke. Jedino mi je preostalo da se vratim pedesetak koraka nazad kroz šiblje do jedva primetne staze u šumi koju su verovatno životinje načinile na putu do pojila. Nastavio sam žurno, prateći stazu, jer je hučanje reke još više pojačavalo žeđ koju su izazvale žega i slane sardine iz konzerve, koje sam u podne pojeo u hladu onog velikog javora. Uskoro, staza se priključi dobro utabanom puteljku, a padine klisure postadoše manje strme i pitomijeg izgleda, obrasle travom i prošarane šumarcima. I tada ugledah prve kolibe. Samouvereno sam se uputio prema naselju na obali. Prva me je primetila žena koja je na ivici šume prikupljala suvarke, pa ih je u strahu pobacala i potrčala ka kolibama vičući nešto deci koja su se igrala u šljunkovitom plićaku. Zapljuskaše dečija stopala po zelenkastoj vodi i začas nestadoše iza prvih koliba. U središtu naselja na bestravnoj zaravni već se okupila grupa staraca, žena i dece, znatiželjno posmatrajući moj dolazak.

„Dolazim u miru”, prozborih na čistom srpskom jeziku i raširih ruke pokazujući da sam nenaoružan. Grupa se uskomeša razmenjujući međusobno grlene uzvike, a onda se iz mase izdvoji starac duge sede kose i brade i zaustavi se na par koraka od mene. Šta je govorio, nisam razumeo, ali gest je bio nedvosmislen. Odbijajućim pokretom ruke je pokazivao da se vratim, a drugom rukom je stiskao čvornovatu batinu, nalik pastirskom štapu i jednim njenim krajem udarao o zemlju.

„Da pijem”, progovorih. Skupih šaku u oblik posude i prinesoh je usnama zabacujući glavu, a drugom rukom pokazah prema reci. Starac shvati i pomeri se u stranu oslobodivši mi prolaz. Voda je bila bistra i hladna. Dok sam pio, kamenčići na dnu kao da su poigravali podstaknuti igrom svetlosti kroz talasiće koje sam na vodenoj površini stvarao dodirom svojih usana. Uspravih se. Voda je kapljala sa usana i sedmodnevne brade. Šakom obrisah usta i načinih lagani naklon glavom u znak zahvalnosti. Starac me je bez reči ispitivački posmatrao. Sve na meni bilo mu je čudno. I odeća, i kratka kosa, i kratka brada. I stasom sam odskako od okupljenih. Iako nisu bili niskog rasta ja bih sa svojih blizu dva metra i u njihovom košarkaškom timu sigurno igrao centra. Skidoh ranac, i maših se za džep košulje. Zapalih poslednju cigaretu i ne začudih se žamoru sad već oko mene okupljenih stanovnika naselja, kad izduvah prvi dim. Upirali su kažiprstima u mene i smejali se. Barijera straha i nepoverenja bila je otklonjena.

Ovde ću na trenutak da prekinem izlaganje i da vam objasnim šta me je nagnalo da se sa udobne stolice ispred kompjutera, preselim u ovu surovu divljinu 8.000 godina u prošlost. Nagnao me je moj avanturistički duh. Privukla me je mogućnost da i sam učestvujem u događajima, da delim dobro i zlo sa junacima priče, da osetim dotok adrenalina u uzbudljivim situacijama, istovremeno siguran da u svakom trenutku mogu da se vratim u sadašnjost, jer o svemu odlučujem… JA, pisac.

Brzo sam zadobio poverenje svih žitelja naselja. Sa nekoliko udica i najlonom koje su se našle u rancu postao sam značajan snabdevač ribom naše nastambe. Ribe je bilo u izobilju i grizla je kao luda. Ustvari, najveće lovorike sam pobrao kad sam pokazao svoje kulinarske sposobnosti. Lutajući po okolnim livadama, nabasah na bosiljak, sremuš i matičnjak. Koprive je bilo svud unaokolo. Ulovio sam šarana na glistu, merio je bogami dobre četiri kile, pronašao na obali zgodan kamen sa udubljenjem dovoljno velikim da u njega stane šaran i jedva ga doneo do ognjišta u kolibi koju sam delio sa starim klesačem kamena. Klesač je bio oslobođen ostalih poslova. Pravio je za lovce vrhove strela i kopalja, sekire i sečiva od kamena i kostiju životinja. Dok je on od komada kamena oblikovao nekakvu riboliku figurinu, ja se dadoh u spremanje pomenutog šarana. Prekrio sam dno kamene posude koprivom i bosiljkom, očišćenog šarana napunio sremušom i matičnjakom koji miriše na limun i kiselkast je, pa sam gde god je bilo mesta stavio isečene pečurke, sve to poklopio ravnom kamenom pločom i preko tog naložio vatru. Da je ručak uspeo uverilo me je mljackanje, zadovoljno mumlanje za vreme i podrigivanje posle jela mojih gostiju, sedokosog starca koji je vršio ulogu starešine u naselju, vođe lovaca najhrabrijeg među njima, mog sobnog kolege kamenoresca i još dvojice odraslih muškaraca.

Žene su me zavolele, mislićete zbog moje mladosti i lepote? Pa hajde da kažem: možda. Delom i zbog igala koje sam pravio od ribljih kostiju. Ali mislim da je presudan trenutak bio kad sam od roga jelena, strpljivim struganjem, seckanjem i glačanjem napravio prvi češalj. Nisu mi dale mira dok svaka žena u nastambi nije dobila svoj češalj. Postale su lepše, a žene vole da su lepe.

Prolazio je dan za danom. Stanovnici sela su me prihvatili kao ravnopravnog člana zajednice. Nazvali su me: Visoki čovek. Želja mi se ispunila, evo me tu među davnim precima. Nosio sam odeću od grubo uštavljene kože, bavio se lovom, ribolovom, sakupljao darove prirode, živeo sam sa ljudima u njihovom mikro svetu u naselju koje smo zvali Kućište. Naučio sam osnove njihovog jezika, prilagodio se njihovim navikama. Zavoleo sam ih. Predrasude o tome da su primitivni i na nižem stepenu razvoja, ubrzo su nestale iz moje svesti. I oni su umeli da se raduju i tuguju, vole i mrze, razmišljaju, uče…

U jeku priprema za zimu, najbolji graditelji povučeni su u selo i počeli su izgradnju nove kolibe.

„Ovo je koliba za tebe”, rekoše mi kad je izgradnja bila gotova. Začudio sam se jer mi je u kolibi sa kamenorescem bilo udobno, a njegovo društvo prijatno. Odgovorili su mi da je došlo vreme. Shvatio sam. No da bi i vama bilo jasno, vratićemo se malo unazad.

Desilo se to, nekoliko nedelja po mom dolasku u selo. Sunce je još u jutarnjim satima najavljivalo visoku temperaturu, tako da je svako tražio dobru hladovinu ili osveženje u reci. Poranio sam i pre svitanja otišao na pecanje. Sa šaranom ovog jutra nisam imao sreće, pa zato oko podne odlučih da se preselim. Pre neki dan sam pronašao dobro mesto sa kamenitim dnom, gde bi mogli da se zadržavaju krupni smuđevi, pa pođoh tamo. Uputih se prečicom. Provlačio sam se kroz šiblje, rukama razgrtao izukrštane grane, saginjao se i preskakao oborena debla. Povremeno bih zastao i oslušnuo. Po sve jačem šumu vode znao sam da ću uskoro izbiti na obalu, kad nekakvo pljuskanje nadjača dotadašnji monoton zvuk. Pomislih da se možda nekakva šarančina baca u plićaku i lice mi ozari osmeh. Kroz gusto rastinje belasala se površina reke, ali zavesa od lišća je još uvek zaklanjala dobar deo uvale koja se širila udesno, gde je voda udaljena od matice gotovo mirovala. Pređoh još par koraka i ugledah prizor zbog kojeg mi klecnuše kolena. Nije bio šaran. U plićaku se brčkala gola devojka. Prepoznao sam je. Bila je jedna od prvih žena koja je došla sa molbom da joj napravim češalj. Crnokosa krupnih tamnih očiju sa izraženim jagodicama na licu, dostojanstvenog držanja i hoda imala je sve ono što priroda može da dodeli ljudskom biću ne štedeći na lepoti. Stajala je u vodi do pojasa i raširanim rukama pljuskala po vodi. Vlažna joj je kosa u bičevima padala po ramenima i lepila se za kožu posutu sitnim blještavim kapima. Seo sam na travu ukraj vode i nastavio da je posmatram. Nije me odmah primetila. Bezbrižno je nastavila igru čas uranjajući u vodu do grla, čas se izdižući u svoj svojoj lepoti. Onda, spazivši me, osmehnu se i bez stida me pozva:

„Hajde uđi, baš je prijatno!”

Nisam se dvoumio. Zbacih odeću i upustih se u bezazlenu igru dva mlada bića oslobođenu bilo kakvih stega i srama.

Od tog događaja smo neosetno, svakim danom provodili sve više vremena zajedno. Prvih dana smo se slučajno sretali. Onda shvatih da je tržim pogledom čim bih glavu pomolio iz kolibe. Jednog jutra je zatekoh na mestu gde obično pecam, dok su ostale žene u šumi tražile pečurke i jestivo korenje. Čekala je mene… Smejala se kad sam joj sutradan pružio buket cveća koje sam nabrao na livadi… Iz šume je donela pregršt kupina i hranila me njima, a onda rekla: „Poljubi me”… Plakala je kad mi je u lovu razjareni vepar kljovom rasporio butinu…

Sve to nije prošlo nezapaženo u naselju. Ovi ljudi nisu znali za brak, ali su očigledno znali šta je ljubav. Nisu znali za porodicu, ali su znali šta je zajednički život, jer je njihova zajednica ustvari bila jedna velika porodica. O svakom detetu su svi vodili podjednako računa čim je majka prestala da ga doji. Živeli su u parovima, ali samo dok im je zajednički život bio zaista zajednički. Čim bi privlačnosti i ljubavi nestalo, razilazili bi se. Nastavljali bi odvojen život u okviru zajednice u naselju i tražili novog partnera.

I tako nas je uzajmna privlačnost uselila u zajedničku kolibu, a potom je privlačnost prerasla u ljubav.

Ljubav je iz dana u dan je postajala snažnija. Jutrom bih se budio sa osmehom na licu i radošću u srcu, svestan da je pred nama još jedan dan zajedničkog života, koji će se završiti strasnim zagrljajima u našoj kolibi. Ona je blistala. Oči su joj dobile sjaj, koji dotad ni u jednim ženskim očima nisam video. Zajedno smo lebdeli u nesvakidašnjem svetu stvorenom samo za nas. Duše su nam se spojile u jednu. Poželeh da mi rodi ćerku, sina, svejedno. Onda se uplaših. Postadoh svestan da smo ona i ja dve paralelne linije, koje po definiciji ma koliko se približile jedna drugoj, nikada ne mogu da se spoje, jer razdvajalo nas je tih 8.000 godina. Znao sam da ću u jednom trenutku morati da donesem odluku. Ili ostajem sa njom ili se vraćam u dvadesetprvi vek. Te svoje odluke se uplaših. Uplaših se mogućeg rastanka.

Postao sam još nežniji prema njoj. Kao da je predosetila da se sprema nekakva velika nesreća, postala je tužna, svake noći se privijajući uz mene sve jače i jače. Telom, dušom, čitavim bićem. I tada donesoh odluku. Ostaću sa njom. Osetih ogromno olakšanje. Prepustih se sreći.

Stiže zima. Okolna šuma i selo dobiše belo ruho mekih oblika. Obalu reke okova led. Samo na sredini, gde je matica bila najjača ostala je dvadesetak metara široka tamna pruga prošarana belinom pokoje sante leda koja je žurila ušću. Po danu smo mi stanovnici Kućišta često išli po drva u šumu, a ako bi naišli na tragove divljači u snegu pošli bi u lov, ili mirnih dana bez vetra u ribolov. U sumrak bi se sve smirilo. Utihnulo. Noć bi obuhvatila selo hladnom tišinom. Kad bi se vatra na ognjištu zagasila, svi bi pozaspali grejući jedno drugo golim telima ušuškani pod krznenim pokrivačima. No, jedne večeri nije bilo tako mirno. Od popodneva iz šume se čulo zavijanje vukova. Onda smo ugledali tamne siluete kako se u sumrak spuštaju između zavejanog drveća. Poljubih moju družbenicu u vrh nosa i ispratih je do kolibe u centru naselja, u koju se sakupiše žene i deca. Navalu čopora dočekasmo spremni. Najsnažniji i najveštiji lovci naoružaše se kopljima, toljagama i kamenim sekirama, ostali bakljama čiji je vrh bio umočen u smolu i životinjsku mast. Baklje su vukove jedno vreme držale na odstojanju. Onda se najhrabrije životinje gonjene glađu spustiše među kolibe. U borbi i jurnjavi, izmeša se vika i režanje, krkljanje i skičanje, iskre baklji i prah uskovitlanog snega. Bitka je trajala petnaestak minuta. Na poprištu ostadoše četiri vuka razlupanih lobanja ili tela probodenih kopljima. Ostali se povukoše u šumu osmuđeni, uplašeni ili ranjeni. U drugom naletu, koji je bio bešnji i žešći, ugledah jednog od bakljonoša kako se mašući buktinjom okliznuo i posrnuo. Zaskoči ga krupna vučica škljocajući zubima. Krv oboji sneg. Nekolicina najbližih branilaca priskoči u pomoć bakljonoši i umlati vučicu. Unaokolo je još uvek trajala borba sa pomahnitalim životinjama i najzad se čopor povuče. Nas nekoliko izvukosmo lešine pobijenih vukova izvan naselja i odahnusmo sa olakšanjem. Razgovor živnu i pođosmo ka kolibi sa ženama i decom. Ispred kolibe je stajao vođa lovaca okružen ženama i čekao nas. Kad smo stigli, on mi priđe vrteći glavom, potapša me po ramenu i stegne me za mišicu. Žene oko njega su me čudno gledale i neke od njih pognuše glave. Nisam odmah shvatio šta se dogodilo. Žene se razmakoše da oslobode prolaz i ja uđoh u kolibu. Ona je ležala pokrivena krznom. Moja sreća, moja ljubav, dragulj koji ovde pronađoh. Bleda, teško dišući, gledala me je tužno, bez reči. Padoh na kolena pored nje. Do jutra je umrla. Bila je jedina koja je nastradala. Žene mi ispričaše da je u jeku bitke ogrnula krzno, zgrabila baklju i istrčala da nam se pridruži u borbi.

Sledećeg dana se polako uputih uz zavejanu uzbrdicu praćen nemim pogledima stanovnika Kućišta. Visoki čovek je zauvek otišao.

Onda uzdahnuh i podigoh ruke sa tastature zagledan u ugao monitora. Tamo nije bilo ničega sem plave boja pozadine koja poče da gubi intenzitet.

Crepaja, 24. maj 2021. g.

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)