Nakon što se nismo čuli pet dana
gledam svoje telo u ogledalu
i pomislim:
ovo će telo jednog dana pokopati u zemlju
i neće na njemu ništa više biti toliko živo
da bi napravilo pometnju
ostavila sam te da sređuješ svoje stvari, svoj život
da vidiš šta želiš
kupio si dvadeset litara kreča i laminat
tvoja radna terapija
šesti dan mi šalješ sliku i pitaš: valja?
baš onda kad sam rešila da spustim sve monitore
i ne zurim više kroz njih
kažeš mi potom da smo teški i da padamo
na jednostavnim stvarima
ne, nije to, kažem
nismo teški, nego ne znamo ništa o potrebama
onog drugog
a to ne možemo saznati bez malo uložene hrabrosti
ne sekiraj se
idem sad spavati, znaš da je ovo moje vreme
čujemo se
laku noć
i poljubac
kao neka slutnja u daljini
koja odzvanja
dok se vraćam sebi tako mirno
kao kad brod uplovljava u svoju luku
progoni me jedna misao: kako je moguće
da sam uvek ljubila muškarce
kojima je beauty sleep bio važniji od svega
muškarce sa kojima sam mislila ići kroz noć
duboku i gustu
strašnu kao razdražljivi pipci hobotnice.

Ostavi komentar

  • (not be published)