Sedam dana mame mrmota

Objavljeno 08.03.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 16 mins

Nedelja, 1. mart 2020. godine

Jutro. Otvaram jedno oko i to jedva, ovo drugo ne reaguje. Pre sat vremena sam odnela beku drugom roditelju i vratila se da se još malo odmorim. Već par meseci noću ustajem na svaka dva sata kako bih bekani pomogla da se vrati u san. Kako je glupo što sam mislila da za sat vremena mogu da se dovedem u red. Samo sam se još više šlogirala. Ustajem i brzo se umivam ne bi li mi i drugo oko proradilo. Ah, sad je dobro. Dolazim do dnevne sobe. Svi su na okupu. Mala bekana, stariji sin i moja ljubav.

Kod nas nedelje odavno nemaju smisla jer ljubav radi u smenama, pa se zadesi da nedeljom često nije kod kuće, a ni praznicima, a ni rođendanima. Jedini ko stvarno uživa nedeljom je stariji – nema vrtića i ceo dan je rezervisan za igranjac. Ja sam na porodiljskom već par meseci, tako da mi je svaki dan isti. Kao dan mrmota.

Zvoni interfon. Evo ih kumovi sa njihovom bebom, par meseci starijom od naše. Volim kumove, oni su kao familija koju si sam birao. Pakujemo decu i izlazimo napolje. Ako budem imala sreće, beka će zaspati u kolicima i moći ću par reči da razmenim sa kumom. Minut kasnije, beka vrišti.

Dobra stvar kod raspalog trotoara na Kotežu 2 jeste što trucka dok prelaziš kolicima preko njega. Brzo vozim bekanu do jednog baš raspalog dela. Posle tri smera, beka je konačno zaspala. Mission accomplished! Osećam se kao raspali gejmer u naletu endorfina. Šetamo krajem u kom sam odrasla i ne mogu da se otrgnem utisku koliko je prljav. Gomile smeća na sve strane, zaglavljenog u prostor-vremenu, obitava tu godinama. Čini mi se da ga niko nije pomerio još dok sam starijeg vozila kolicima ovuda, pre četiri godine. Tada sam napravila album fotografija raznih formacija đubreta koje se širilo po kraju. Sad ga je još više. Pokušavam da zamislim te njuške koje nonšalantno bacaju raznovrsne otpatke sebi pod prozor. Za godinu dana ću juriti za bekanom po kraju i paziti da ne pipne nešto od ovoga. Jaoj.

Veče. Svi smo na okupu u dnevnoj sobi. Stariji se igra Lego kockicama, bekana se igra sa svojim prstićima koje je nedavno otkrila i smeška se. Starijeg smo, kad je bio beba, zbog smeškanja zvali Radovan, ali beka je pobedila u smeškanju i ko zna kakav će nadimak još navući. Za sad je samo Bekuta.

Ponedeljak, 2. mart 2020. godine

Stariji ovog ponedeljka ustaje neverovatno raspoložen što ide u vrtić. Isporučujem ga nasmejanoj vaspitačici i vraćam se kući gde me nestpljivo čeka gladna Bekuta spremna da se konektuje. Držim je na grudima dok spava. U daljini čujem dobro poznat glas:  „Staaaaro gvožđe, stare akumulatoreee…”

Brzo uključujem aplikaciju sa belom bukom kako bih amortizovala spoljnu buku koja bi mogla Bekanu da prekine u spavanju. Pitam se kad je postalo normalno da svaki dan neko prolazi ulicom i pravi toliku buku. Nekada je to bilo jednom mesečno, a sad svaki dan. A još su se i razmnožili. Konkurencija bato! Neki su čak i prestali da se dernjaju nego su nasnimili reklamu pa je puštaju u loop preko razglasa. Ne mogu da ih podnesem više!

Čujem ulazna vrata. Stigla je baba. Predajem joj paketić, hvatam ljubav za ruku i bežimo iz kuće. Imamo čitavih sat vremena da provedemo nasamo. Kakva dragocenost!

Utorak, 3. mart 2020. godine

Meškoljim se zadovoljno po krevetu srećna što su me pustili još malo da odremam. Čuje se podsetnik. Potpuno sam zaboravila da Beka danas ide na ultrazvuk kukova. Katapultiram se brzo iz kreveta i dižem uzbunu po kući. Stariji plače u krevetu jer sam ga probudila dvadeset minuta ranije. Ljubav se nervira jer kasni na neka važna predavanja. Beka je već budna neko vreme i uopšte nije oduševljena time što ćemo je izbaciti iz toplog doma i odvesti negde da je neka teta presuje ultrazvučnim aparatom. Na gajbi nastaje potpuni haos.

Nije mi jasno kako smo uopšte uspeli da se spakujemo za tako kratko vreme ali eto nas u kolima. Stižemo na Dečije i predajemo uput. Za divno čudo, završavamo za dvadesetak minuta.

Ostajem sama na gajbi sa Bekom. Pokušavam da meditiram dok Bekana zadovoljno drema. Nedavno sam čitala neku reiki foru da pokušaš da se setiš najlepšeg trenutka u svom životu dok rukom trljaš rame i da kasnije kad budeš u stresnoj situaciji, samo protrljaš rame i nekim čudom ćeš se osećati lepo kao tog divnog trenutka koga si se prisećao.

Razmišljam o tome koji je to najsrećniji trenutak koji sam proživela. Ljubav kaže da upravo živim svoje najsrećnije trenutke i u pravu je, ali su to i najstresniji trenuci na neki način, pa kopam po memoriji pokušavajući da se prisetim nekog momenta kada sam bila najspokojnija. Aaaaa da, evo ga.

Exit 2002. godine.

Svanulo je oblačno jutro drugog dana Exit-a na Dens Areni i taman se raja razišla i ostavila nam dovoljno mesta za đuskanje. DJ je vrteo tribal house sa puno udaraljki, baš kako volim. Njihali smo se i skakali na sve strane dok je MC Tempo O’Neil već ne znajući šta da peva lupetao neke reči u ritmu muzike. U jednom trenutku je sevnulo, a zatim se muzika zaustavila da bi se čulo kako grmi. Da stvar bude neverovatnija, sledećeg trenutka kreće muzika zajedno sa kišom. U Areni je zavladala euforija neviđenih razmera i nije bilo duše koja u tom trenutku nije vrištala od zadovoljstva i skakala uz muziku. A zatim je sunce počelo da se probija kroz oblake i greje naša pokisla tela. Na mikrofonu je poludeli MC pevao „Sunshine that just crossed my mind…”

Sećam se kako je za kraj DJ pustio pesmu „I Need Your Love” Jamie Principle-a koja je bila kultna stvar koja je značajno obeležila house scenu. Činilo se kao da se cela Dens Arena pretvorila u jednu veliku emociju. Ljubav prema muzici.

Nastavljam da trljam rame trudeći se da što duže ostanem u tom trenutku kako bih osetila zadovoljstvo kao tog jutra.

Sreda, 4. mart 2020. godine

Sreda. Čini mi se najdosadnija od svih do sada. Kiša dosadno klepeta po prozoru. Bekana pospana. Spavala bih i ja da ne moram da je držim po ceo dan dok ona uživa u knjavanju.

To dete kao da ima žiroskop ugrađen u svojoj maloj čupavoj glavici. Čim je nagneš ka krevetiću, budi se i negoduje. I ja šta ću, here we go again. Ustajem i ljuljam i ljuljam i ljuljam i ako još malo budem ljuljala i sama ću zaspati, a ne smem, pa zato ni ne pokušavam da je spustim u krevetić već je držim ko paketić dok se ona zadovoljno meškolji po mojim grudima. Ponekad uspem da se poduprem jastucima sa svih strana pa tako odremam malkice sa sve Bekanom na sebi. Pa kad se probudim nije mi više jasno da li mi je to trebalo ili ne jer mi se vrat ukoči a i dalje mi se spava, a često se desi i da odmah po buđenju moram da ustanem da ljuškam, pa mi se još i vrti u glavi. Nije to jednostavno imati bebu. Bar ne ovu moju. A o starijem i da ne počinjem, taj nam je svima u familiji mast iscedio i posrkao na najužu slamčicu. Svi smo se čučnjeva naradili zajedno sa babom. A baba još u najboljoj kondiciji, kada ga dovati i promućka, ovaj spava posle dva sata u komadu, što je za njega u to bebeće vreme baš bio poduhvat.

Četvrtak, 5. mart 2020. godine

Ustajem ko zombi u 5:30 i predajem Bekanu drugom roditelju, ali Bekana nije baš raspoložena da nastavi sa spavanjem. Čujem je iz kreveta kako se buni što je ljubav uspavljuje i znam da ću uskoro morati da ustanem da je nahranim. Duša mi spava. Ovaj dan je propast u najavi.

Napolju sunce odvaljuje po ulici. Bekana ne voli promene vremena, pogotovu na lepše. Ne može da sastavi duže od pola sata spavanja. Doslovno se raspadam od stresa, jer ne znam kako da je umirim. Sećam se kad sam sa Starijim prvi put išla u selo kod starog deke kad je bio nešto malo veći od Bekane. I on je tada imao problema sa spavanjem. Popodne bi toliko pregoreo da nije mogao više da zaspi i samo bi plakao. Međutim kada bi ga odnela kod starog deke u sobu, nekako bi se umirio i bio totalno kul beba. Stari deka je bio nežan i tih čovek, a bebe to osete. Kad sam bila mala, stavio bi me u krilo i usnama čupkao za kosu i govorio: „Ljubim ti svilenu kosicu”, i ja bih tako mirovala kod njega satima ako me pusti. Kada bi me neko pitao: „Koga više voliš, mamu ili tatu?” Ja bih rekla: „Deku”.

Deka je mnogo voleo Starijeg, a i on deku. Stavio bi ga u krilo i vozio traktorom po dvorištu, a on je obožavao traktore. Kada nas je zauvek napustio prošle godine, ostavio je svoj stari crveni traktor starijem. Nedostaje mi moj deka. Nedostaje mi njegov miran duh i nežan glas. Nedostaje mi njegova soba koja umiruje premorene i uznemirene bebe i neizmerno mi je žao što ga Bekana nikad neće upoznati i voziti se, u njegovom krilu, u starom crvenom traktoru.

Dan polako jenjava, a bekana konačno uspeva da uhvati san. Spuštam je u krevetić i odlazim da provedem malo dragocenog vremena sa starijim pre nego što i njega upakujem u krevet.

Petak, 6. mart 2020. godine

Posle jedva prospavane noći, srećna sam što baba dolazi da malo pričuva Bekutu jer idem na nekakav seminar na koji sam se ranije prijavila. Malo me hvata panika jer će Beka prvi put ostati bez mene duže od tri sata. Pakujem se na brzinu, ukucavam rutu do najbližeg parkinga u Beogradu i polazim. Na seminaru zanimljivo i baš ono što mi je potrebno ali već pred sam kraj vidno uznemirena gledam u telefon i nalazim poruku od ljubavi: „Beka plače već pola sata ne možemo ni ja ni baba da je smirimo”.

Izbezumljeno trčim ka parkingu, sedam u kola i počinjem da vozim kao manijak ne bi li se što pre stvorila kod kuće. Glavim na prvom semaforu. Vidno uznemirena trljam ono rame ne bi li na trenutak osetila spokoj i zadovoljstvo. Ništa… Otvara se semafor. Provlačim se nekim beogradskim jednosmernim ulicama moleći milog Boga da se ne izgubim. Na svu sreću vrlo brzo izbijam kod ETF-a i za svega 20 minuta stižem kući. Ulazim na vrata. Baba đipa ko srndać po stanu sa Bekutom u rukama, iz tri koraka preleće do dečije sobe. Beka menja žiroskop po metar gore-dole, ali ništa od spavanja. Uzimam svoje čedo, odjednom tišina. Svima u stanu je laknulo.

Subota, 7. mart 2020. godine

Neko je na vratima. Zbunjeno otvaram i na pragu vidim još zbunjenijeg muškarca koji drži nekakav paket. Nove ploče! Ovaj dan će definitivno proći u uživanju u dobroj muzici i veselom đuskanju po stanu. Kad malo bolje razmislim, baš uživam u ovim danima mrmota.

Autorka je mama jednog predivnog dečaka četvorogodišnjaka i odnedavno jedne male šmizle

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)