Nedelja koja je počela u nedelju

Objavljeno 20.01.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 17 mins

Nedelja, 13. januar 2019. godine – Oda lenčarenju

I, konačno je stigla – nedelja! Taj divni neradnički dan, praznik lenjosti i izležavanja, dan kada i najvredniji posustaju, prepuštajući se blagodetima nedelanja koje se čak i otvoreno preporučuje.

Za sve one koji rade nedeljom, moj dubok naklon. To je svojevrsna žrtva, i ne znam da li ih je na tako nešto navela nužnost, hrabrost ili ludost.

Za one koji se sad pitaju zašto jedna nezaposlena majka trogodišnje i jednogodišnje devojčice ovoliko veliča nedelju, izneću sasvim lično zapažanje da je takva jedna majka sve samo ne nezaposlena, s tom jednom razlikom da ne prima platu.

Istina, u mom svetu nema velike razlike između takozvanih radnih i neradnih dana, ali nedeljom, dolazi mojih, možda ne baš celih pet, ali sigurna tri minuta. Već ranog jutra, kreće se u selo, kod Njegovih, na ono što se naziva porodičnim nedeljnim ručkom, a zapravo je jedan celodnevni ugođaj. Gorepomenuti ručak je, razume se, uvek savršena domaća supa, rinflajš, a zatim i kolači, kasnije prigodna večera, a sve to uz milozvučno pucketanje peći, neki film, i razdraganu graju dece koja takođe uživaju u ovom carstvu u kom se sme (skoro) sve, i koja konačno imaju i neki drugi fokus osim mene: baku i deku.

Ima još jedna stvar zbog koje mi je ovaj dan, na ovom mestu, tako dragocen, a to je činjenica da mi pored svega gore navedenog, pruža i jedan neverovatno ugodan osećaj, a zapravo privid, da je sve normalno, spokojno, da se život odvija jednim mirnim, lagodnim tokom. U ovom nedeljnom mehuru u kome vladaju samo neiskvareni porodični odnosi i gustatorni hedonizam, zabranjeno je govoriti o politici, sumornoj svakodnevici i ostalim problemima malog čoveka, osim ako je u svrhu dobrog humora. A to možda odmara i više od samog izležavanja.

Nikad nisam razumela ljude koji kažu da ne vole nedelju, zamerajući joj to što je posle nje ponedeljak, nesumnjivo najomrženiji dan na planeti, kada su, još uvek opijeni bezbrižnim nedeljnim gluvarenjem, prinuđeni da se naglo otrezne i ponovo postanu društveno korisni.

Mogu da razumem netrpeljivost prema ponedeljku, ali prema nedelji ne. Nedelja je svetinja i u nju mi ne dirajte. Prema ponedeljku, od kad nemam posao, ne gajim neki poseban sentiment, ali eto, ovaj sutra mi je posebno drag.

Ponedeljak, 14. januar 2019. godine – Zaljubljena Pančevka za volanom iliti spasavaj se ko može

On se danas vraća sa višenedeljnog puta. Srećna sam. Pomalo uzbuđena. Uživam u tom lepom osećanju dočekivanja nekog dragog, toj prijatnoj usplahirenosti u iščekivanju ponovnog susreta.

Po prirodi nisam romantična, ali ovo prepodne definitivno romantizujem: dan je svetao, iako ne potpuno vedar, a na momente je čak i sunčan. Krećem da ga pokupim s aerodroma. Vozim s nekim čudnim samopouzdanjem, svira Madrugada, i kao sve pesme idu ka njemu, i kao svi putevi idu ka njemu, fantaziram kako stižem, ugledam ga, osmehujemo se jedno drugom dok se gledamo kroz prozor automobila, zatim neizbežni zagrljaj, pa poljubac, bez reči, samo osmesi, a zatim se vraćamo, našoj porodici, našem zajedničkom mikrokosmosu.

Zamalo pa tako.

Stižem na aerodrom, promašujem skretanje na parking, greškom ulazim u traku za VIP vozila i taksiste, a kada mi službenik iz kućice signalizira da ne mogu tuda, kao potpuni idiot, odlučujem da se okrenem i vratim nazad, čime pravim prekršaj vožnje u nedozvoljenom smeru. Ubrzo potom pojavljuje se policajac, koji beleži moj sumanuti manevar ne propuštajući priliku da bude i neprijatan, naglasivši kako „Ništa drugo nije ni očekivao kad je video pančevačke tablice”, a na moje „Izvinite, stvarno sam se zbunila”, još drčnije odgovara „Štas’ ti meni izvinjavaš, nisi u mom dvorištu!”

Stvarno nisam, a nadam se i da nikad neću biti, uvaženi gospodine policajče, veliki Beograđanine. Razmišljam, zašto je naša policija toliko alergična na lepo vaspitanje i „izvini”? Da li je to neophodna kvalifikacija za posao, ili ih tome nauče?

Pojavljuje se On. Nema osmeha. Pita kratko „Šta si uradila?” Vozi nas nazad u ozloglašeni grad sa tablica. Bez reči, to svakako.

Sinoć se proslavljao doček Srpske Nove godine. Tim povodom, samo u Beogradu je zabeleženo četrnaest tuča u kojima su učestvovala maloletna lica pod dejstvom alkohola. Dvojica su teže povređeni.

Sve, baš onako, u duhu pravoslavlja.

Ali verujem da je policiji koja ih je privodila bilo OK – od njih sigurno nisu dobijali „molim” i „izvinite”.

Utorak, 15. januar 2019. godine – Lekoviti čaj od (moje) Nane

Utorak je dan za odlazak kod Nane, moje bake. Sa njom, pokojnim Dedom i Ocem sam, u toj kući, živela dobar deo svojih devojačkih dana. Sada, jednom nedeljno, u posetu dolazi i Tetka, i ja dovodim svoje devojčice na naše celodnevno druženje.

Iako je prilično ostarila, Nana (a od pre par godina i Pranana) s istim elanom i bezuslovnom ljubavi uživa u svojim praunukama, koje joj se u potpunosti prepuštaju.

To je takođe i jedino mesto na ovome svetu gde je i meni dozvoljeno da se osećam kao dete, i gde, koliko god ja bila nervozna ili neraspoložena, nailazim samo na razumevanje i topao zagrljaj. Ne mogu ja biti toliko kritična prema sebi, koliko Nana i Tetka mogu da nađu opravdanja za to.

Drugim rečima: idealno mesto za mene nakon jučerašnjeg aerodromskog fijaska.

Na putu do tamo, drugi put u deset dana, odlazim do pošte u pokušaju da podignem neke Coca Cola igračke zbog kojih sam se nalivala istom i skupljala čepove da bih obradovala devojčice. Prvi put su ih sve već bili razdelili. E, a sad je pao sistem. Dvadeset minuta, nas tri, u punoj zimskoj opremi (jer napolju je zdravo hladno) čekamo da vidimo da li će sistem biti blagonaklon. Not today. Dečko za šalterom mi kaže: „Ali opušteno, možete da ih podignete do 31.”

Stvarno se radujem što ćemo se opet družiti, jer ima li ičeg zabavnijeg od čisto rekreativne posete pošti, uz prigodni efekat saune.

Izlazimo, po mokrim leđima mi reže hladan vazduh.

Promrzle, stižemo kod Nane i parkiramo se pored TA pećke. Tetki zvoni viber: zove Brat. Pre godinu dana je, kao perspektivan sportista, uspeo da se domogne Australije. Svaki put kad se čujemo, on je načinio još jedan korak napred. Srećan je. Ispunjen. Mi u poslednje vreme nismo napravili previše koraka unazad. Srećni smo. Može to i mnogo gore. Naravno, o tome ne pričamo. Ko da on ne zna od čega je pobegao.

Radujem se zbog Brata. Bar se jedan od nas spasao na pristojnost alergičnih pandura i sistema u slobodnom padu.

Sreda, 16. januar 2019. godine – I dalje Mi

Sva iskrena prijateljstva su lepa, ali imati istog prijatelja ceo svoj život je prosto neprocenjivo. Kada odrastate zajedno sa nekim s kim delite sva svoja iskustva, doživljaje i emocije, gotovo da, pored svog života, živite i taj nečiji, pa se tako vaša iskustva, doživljaji i emocije, na neki način, umnožavaju za broj osoba sa kojima odrastate.

Ja imam pet drugarica od pelena, i baš danas je jednoj od njih rođendan. Svakog 16. januara N. započne proslavljanje nove brojke našeg dosadašnjeg vremena na ovoj planeti, a već sutradan je potvrdi A. Nas preostale četiri još neko kratko vreme glumimo da smo mlađe.

Ove godine ćemo sve proslaviti naše individualne trideset četvrte rođendane, a zajednički dvesta četvrti.

Neke od nas su odavno otišle iz ove zemlje, mudro predviđajući vremena koja dolaze; neke su se preselile u veliki grad i tamo biju svoje velike bitke, dok su neke od nas ostale, da tim ostankom čuvaju ovo sve manje pristojnosti i kulture, što se izgleda bespovratno rasipa i nestaje.

Večeras smo tako nazdravile još jednoj godini naših potpuno različitih puteva, koje smo baš takve izabrale, i kojima dosledno hodimo.

Četvrtak, 17. januar 2019. godine – Bez naslova

Nigde nisam bila, ništa nisam radila.
Samo sam hranila, i sudove prala,
zatim sam kuvala, pa malo čistila,
noseve brisala, pelene menjala,
još sudova prala,
al’ kafu sam popila.

Ponovo čistila, ponovo hranila,
malo se igrala, jurila, crtala,
telefonirala, igračke skupila,
decu okupala, i uspavala.

Pa neko vreme u plafon gledala.
Ima tih dana, ne znam ni sama,
ne radim ništa, samo sam mama.

Petak, 18. januar 2019. godine – Kupujem, dakle postojim

Jutro je tmurno i nekako otužno; najavljuje sivkast, nedefinisan dan, tokom kog ću, već vidim, preterati s kafama.

Najradije bih ga provela u krevetu i gledala kroz prozor, u nekom polu-hibernacijskom stanju, ušuškana u krevetu, ali budna…

Kada sam poslednji put u životu sebi priuštila takav jedan dan? I da li će mi se ikada ponovo desiti? Možda u penziji? Čekaj, kojoj penziji kad sa 33 godine imam jedva dve godine radnog staža (iako sam stalno nešto radila od svoje 19. godine)?

Prekidam sanjarenje, završavam (prvu) kafu, oblačim se i izlazim: prijatelj je dobio sina i treba kupiti poklon. Prepodne je već skoro na izmaku, a kućne obaveze koje ostavljam za sobom samo će se nagomilati tokom mog odsustva, pa zato želim da budem brza i efikasna i znam koje je jedino mesto gde to mogu da obavim. Sedam u auto i, pomalo kao na autopilotu, vozim put poznatog pančevačkog ritejl parka.

Premda, zaista zgodan za shopping, čini mi se da za većinu mojih sugrađana on predstavlja mnogo više od običnog mesta za obavljanje preko potrebne kupovine: tamo se ide da se druži, šeta, pije kafa, gleda film. Već godinama unazad, društveni život grada, preselio se u sivi, (de)montažni tržni centar po imenu AVIV park.

Lično nisam ljubitelj ovog mesta, ne dopada mi se ni kako izgleda, ni šta predstavlja. Možda zato što sam neko koje je svoje detinjstvo i mladost provodio u zelenim gradskim parkovima, na keju, u „Hadu”, Studentskom, „Kecu”, družeći se kroz živ razgovor, slušajući živu muziku, pričajući o filmovima i knjigama. Za mene je danas deprimirajuće to što se epicentar gradske socijalizacije, naročito mladalačke, iz parkova i promenada preselio među butike, neonske reklame, a konzumerizam postao njen neodvojiv deo. Nisam sigurna da li su Pančevci i Pančevke danas političke životinje, ali mislim da su definitivno potrošačke.

I dok se probijam kroz prepune stalaže sa najrazličitijom robom, ne mogu a da ne primetim da mi sve smrdi na jeftinu plastiku. Na trenutak mi u sećanje dolazi nekadašnja robna kuća kod Dva bela medveda, njene mermerne pločice i miris kože na koji je mirisao sprat sa obućom, iako su devedesetih rafovi već postajali sve prazniji i prazniji.

Danas je na tom mestu džinovska kineska robna kuća i još plastike. U svim oblicima.

U mislima pevušeći skoro 40 godina stari, i zastrašujuće predviđački hit, što je brže moguće, kupujem poklon i bežim.

Subota, 19. januar 2019. godine – Šta ću sad kad ne moram ništa?

Deca su danas kod babe i dede i tamo će prvi put obe prespavati. Sedim potpuno sama u stanu posle tri godine.

U stanju sam blagog šoka. Simultano se osećam kao oslobođen čovek i najveći zločinac, želim da radim sve i ne radim ništa, sablažnjena sam tišinom u kojoj se nalazim i brojem mogućnosti i različitih načina na koje mogu provesti dan.

Sloboda je istovremeno lepa i teška.

Ali ako se ne zaboravlja kao vožnja bicikla, sigurno ću se snaći.

Autorka je predavač engleskog jezika i menadžer u kulturi trenutno preokupiran uživanjem u majčinstvu. Posebno voli životinje, prirodu, razgovor i vožnju biciklom.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)