Finally on the road again

Objavljeno 10.10.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Nedelja, 3. oktobar 2021. godine

Opet sam u kilometrima. Eto, polako mi se život vraća na ono što je bio pre nego je počelo ovo ludilo. Dobro, slažem se, uvek je bilo ludilo, ali od ovog ludila sada može stvarno da se poludi. Dobro, slažem se, i pre su ljudi mogli lako da polude. Izgleda da je biti živ na planeti Zemlji veoma kvalitetna okolnost za poludeti. A možda i grešim. Možda su ranije ljudi bili čvršći. Možda nisu znali da može lako da se oboli. Jednostavno nisu znali da može, pa se nisu ni razboljevali. Ni fizički ni duševno.

Bio sam u Šumaricama. Lep dan. Bio sam i u muzeju. Prvi put video Lubardine velike formate. I mi Gerniku za trku imámo. Da li uopšte treba da se hvalim time? A zašto ne bih? Ili bismo? Jeza ti se spušta niz ruke i kosu dok slušaš imena streljanih. Na brdovitom Balkanu…

Ponedeljak, 4. oktobar 2021. godine

Šumadija juče – danas Banat.

Breg
A pod bregom grad
Oko grada njive
Pored njiva vinogradi
U gradu Košava
Koja pamet pomera

Vršac ima oko trideset hiljada stanovnika. I ima pozorište. Pozorište ima dve scene. Mala scena nosi ime Tomislava Pejčića. Velika scena ne nosi ničije ime. Ona je jednostavno Velika scena. Pozorište nosi ime Sterije. Jovan Sterija Popović. I sad da oživi, da svrati do Banata, da ga opet, kao nekad, produva košava dok cunja ulicama rodnog mu Vršca, pa se prevari i svrati u pozorište koje nosi njegovo ime – verujem da bi pognute glave izašao napolje i sa rukama na leđima laganim korakom krenuo put Vladikinog dvora, krijući suze koje mu klize niz obraz, misleći u sebi – pa bolje da su katanac stavili na vrata pozorišta. A ko zna… Možda ne bi bio toliko sentimentalan i mekan, možda bi pobesneo! Možda bi počeo da psuje i viče, možda bi otišao u Opštinu, tražio da se objasni sa gradskim ocima, pa možda i kod vladike urgirao! Ne znam. Ali znam da ne bi bio radostan. Onolika zgrada… onakav grad… a publike malo, kao i predstava. Ruku na srce, ova predstava (koju sad radimo) može da bude pun pogodak. I zamišljam ga i dalje, kako stoji ispred spomenika njemu samome, prekrštenih ruku i kako zagledava izvajan mu brk. I pomisli – možda u Pančevu ima pozorište koje radi?

Nema, Jovane, moj dragi. U Pančevu nema ni ovako pozorište.

Utorak, 5. oktobar 2021. godine

Počinje pometnja opet. Otkazuju mi igranja i pomeraju festivale. Opet se nešto kuva. Opet maske i korona i vakcina i pozorište i publika je blizu i zašto tako malo publike, pa ništa nećeš zaraditi, pa kako ti se to isplati, zašto se toliko cimakaš, e pa zato što hoću, zato što mi nije teško i zato što me baš briga za pare (da se razumemo – ne radim ni za džabe)*, zato što ja to radim jer ne mogu bez toga, zato što nije centar sveta u Beogradu, već u Berlinu, zato što ne žive svi ljudi u Srbiji u Beogradu (iako tako izgleda na prvi pogled), zato što me baš briga što je to neko malo mesto u Bosni, oni su mene zvali i hoće da gledaju predstavu! Što bi rekao moj kolega sa klase: „Duša ište pozorište!”

*možda neki put, dešava se

Sreda, 6. oktobar 2021. godine

Ostao sam sâm. Ovi se vraćaju tek sutra. Prilično je čudno kad shvatiš da si jedina živa osoba u celom pozorištu. Ti i prašina. I tišina. I miris scene. Jebote, scena ima miris. Kako li miriše scena Komedi Franseza? Ili MHAT-a? Možda sve scene na svetu mirišu isto. Kao crkve.

Četvrtak, 7. oktobar 2021. godine

U Vršcu ima samo jedna kafana, podrum vina tačnije, koja ima živu muziku i to – tamburaše. JEDNA! I TO SAM MORAO OZBILJNO DA SE RASPITAM! Neverovatno…

Košava već danima pomera bubrege, a koleginica kaže da je sa kuće njenih roditelja otišao deo krova. Odneo ga vetar. Tako, lagano, kulturno, došao vetar, pokucao na vrata i kaže – izvin’te, ja u prolazu bio, pa rek’o da se javnem, e taman kad ste tu, da vam uzmem malo ovog krova, lep je to krov, pravi, svaka vam čast, ajd uzdravlje pa se vidimo uskoro. I tako deo krova ode sa Vetrom Košavom. Kažu da su ih videli tamo oko Osijeka, zapili se u nekom podrumu vina, kažu bili dobri tamburaši.

Petak, 8. oktobar 2021. godine

Baš je bila dobra proba. Opet sâm u pozorištu. Ali samo na par sati. Naučio sam da uključim grejanje. Sad je već vreme za grejanje. Nije bilo za grejanje do danas, ali evo od danas je baš nekako taman za grejanje. Ne duva Vetar Košava više, ali je hladno tačno toliko da se počne sa grejanjem. Nije baš da ne duva skroz, duva onako malo, tek-tek – što kažu. Ali bez obzira na to, ja mislim da je savršeno vreme za grejanje. Za vunene čarape. Za ruku oko njenog struka. Za miris njene kose. Za otkriveno rame. Za njene ruke. Za oko i usnu. Za grejanje.

Subota, 9. oktobar 2021. godine

Slobodan dan. Pada kiša. Imam vremena za kiflu, jogurt, kafu, cigaru, taksi i na voz. Prvi put se vozim na ovoj relaciji. I fino je. Ravnica. Voz iz Vršca za Pančevo (a i u kontra pravcu) putuje čak neverovatnih sat i deset minuta. Za 350 kinti. Čist voz, brzo ide, udobno, ljubazno osoblje. Ima i toalet, ali tamo nisam imao razloga da odem. Eto, toliko mi je bilo fino, da sam izašao na Glavnoj stanici u Pančevu. Eto, nisam ni znao da je Glavna stanica ona na Buvljaku, nekad je bila stanica Aerodrom. Eto bio i aerodrom nekad. A Buvljak pod kišom izgleda kao favela u Riu. I ona nikad sagrađena dvorana. Izgleda kao neki sablasni spomenik ničemu. Šta bi rekao Sterija da se provoza vozom?

Pih, kiša. Moram da kupim neke čizme.

Autorje Pančevac, glumac, bez stalnog mesta prebivališta, ima 30 godina, ne voli boraniju, nekada je pisao više, sada tek ponekad. Možda nastavi da piskara, možda i neće, kaže ne zna, kaže možda

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)