Dnevnik jednog vegana

Objavljeno 29.10.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 8 mins

Nedelja, 22. oktobar 2017. godine

Budim se nešto kasnije nego obično, iscrpljen od tempa nedelje na zalasku – jurnjava za papirima po opštini i katastru i ostale radosti pokretanja biznisa u Srbiji umore više od betoniranja temelja za magacin.

Polako se sležu i utisci sa Bege Vege festivala… Kvalitetno provedeno popodne sa dragim ljudima, puno smeha, pozitivne energije i ukusne, zdrave hrane. Imao sam priliku da upoznam i neke nove face koje sam do juče poznavao samo preko tastature. Prijatno sam iznenađen i reakcijama nevegana koji su zastali da probaju vegansku hranu. Nisam primetio da je bilo ko od njih imao zamerku. Uz čaj od đumbira listam fotografije i shvatam da sam propustio neka predavanja i ljude koje sam želeo da vidim. Nažalost nemam vremena da odem i na drugi dan festivala.

Za doručak kao i obično jedem voće – desetak banana i nekoliko svežih urmi, dok se na šporetu kuva krompir za ručak. Kada se ohladi, pripremiću krompir salatu sa mladim lukom, limunom i peršunom i gomilom batavije.

Ponedeljak, 23. oktobar 2017. godine

Dan počinje radno. Ćale i ja zajedničkim snagama skidamo šalung sa temelja i klasifikujemo daske i letve na one koje ćemo skloniti na ambar i one koje su za sečenje i koje će nam poslužiti za potpalu vatre u radionici.

Popodne provodim sa najboljom prijateljicom. Kiša pada, ali nam to ni najmanje ne smeta da obiđemo prodavnice u tržnom centru i second hand u neposrednoj blizini. Dok pijemo kafu uopšte nemam osećaj da je ponedeljak. Oblaci iznad glave, kiša na ramenima, žuto lišće pod nogama, miris kafe u nozdrvama i Milica – definicija savršenog dana.

Večeram jabuke i kruške… Više ne mogu ni da zamislim dan bez minimum dva voćna obroka.

Utorak, 24. oktobar 2017. godine

Kada sam pre nekoliko godina počeo da radim scrimshaw pomislio sam da ću se možda jednog dana oprobati i u tetoviranju i izgleda da nisam pogrešio, samo mi se čini da se stvari odvijaju brže nego što sam zamišljao. Kako scrimshaw za mene više nije opcija jer se graviranje izvodi na koštanom i rožnatom tkivu uginulih životinja, definitivno sam rešen da počnem sa tetoviranjem.

Sedam u auto i zapućujem se na adresu prodavca tattoo opreme… Tamo me dočekuju sredovečni čovek i njegova supruga i ubrzo saznajem da mu je nadimak Zmija. Naredna dva sata provodimo u razgovoru. Zmija mi priča o svojim zanimljiv i neobičnim iskustvima, kao i ljudima koje je upoznavao baveći se tetoviranjem i prodajom opreme.

Vraćam se kući zadovoljan ali i svestan da mi predstoji mnogo crtanja na papiru i vežbanja sa mašinicom pre nego što se usudim da ink utisnem u nečiju kožu… Biće ovo uzbudljivo putovanje, a to i jeste poenta svega.

Sreda, 25. oktobar 2017. godine

Puštam u štampu tekst koji sam prethodno otkucao i pripremio u Corel-u… Nekoliko sekundi kasnije iz štampača izlazi papir sa krupnim natpisom „Go Vegan”. Stavljam papir na indigo i olovkom pratim konture natpisa… Nanosim stencil gel na sintetičku kožu za vežbanje a zatim naslanjam papir na istu kako bi se tekst preslikao… Rezultati su zadovoljavajući, pa otvaram iglu i podešavam mašinicu, dok se „koža” suši… Uključujem napajanje, gazim papučicu i mašinica počinje da zuji… Umačem iglu u ink i lagano pratim linije… Ubrzo shvatam da se osećam kao dete koje uči da hoda. Da po prvi put radim nešto novo i da to nešto izgleda ovako, verovatno bih odustao ali već imam dovoljno iskustva da znam da vežba čini majstora. Dok pakujem opremu u kofer prisećam se svojih prvih pokušaja da napravim nož i to me ohrabruje.

Četvrtak, 26. oktobar 2017. godine

Krajnje je vreme da motor pripremim za zimu. Skidam akumulator, proveravam pritisak u gumama, točim gorivo do čepa i sa posebnom pažnjom briskam niklovane delove. Usput razmišljam o tome kako me uopšte ne privlače moto skupovi i druženje sa bajkerima. Volim da vozim sam.

Osećam kako mi se nos zapušava a grlo suši… Verovatno sam zakačio virus, svi oko mene su bolesni.

Za ručak pripremam cušpajz od tikvica. Dinstam luk sa vegetom i lovorovim listom, pa zatim dodajem narendane tikvice, šargarepu i još malo vode. Začini dolaze na kraju.

Veče provodim za laptopom, gledajući serije i tattoo tutorijale.

Petak, 27. oktobar 2017. godine

Budim se sa bolom u grlu i osećam se kao da me je pregazio voz. Mislim da imam i povišenu temperaturu.

Danas nemam nikakve posebne obaveze i veći deo dana provodim na društvenim mrežama. Pažnju mi zaokuplja diskusija započeta još pre par dana na Facebook stranici koja se bavi zbrinjavanjem i spašavanjem pasa u BiH. Prosto sam zatečen činjenicom da ljudi koji iz sve snage vrište kada neko povredi psa, ne shvataju da nakon toga sednu za sto i mirne savesti pojedu životinju koja je u većini slučajeva imala daleko goru sudbinu od bilo kog zlostavljanog psa. Apsolutno ne shvataju da su i pile i prase i tele inteligentne i osećajne životinje kojima se nanose bol i patnja, a pritom sebe nazivaju zaštitarima životinja. To ne samo da je licemerno već i stvara privid da se bore za sve životinje podjednako. Prosto sam zgrožen njihovim komentarima na pokušaje da im se na to ukaže.

Subota, 28. oktobar 2017. godine

Trećeg dana virusa se osećam daleko bolje. Nisam uzimao nikakve lekove ali sam pio čaj od nevena, đumbira i toplu limunadu, a od velike pomoći za grlo su mi bile i bombone sa žalfijom. Mislim da ću već sutra biti kao nov.

Dok se pogača sa paprikom i maslinama peče u rerni, uzimam mašinicu i ponovo vežbam lettering… Pokušavam da primenim savete prijateljice koja je već dugo godina u poslu i zaista svako sledeće slovo izgleda sve bolje…

Ostavi komentar

  • (not be published)