Izbor za rešenje globalnih problema: socijalna država ili revolucija?

Pravo na prisvajanje viška vrednosti jeste čvorišna tačka svakog kapitalizma – i liberalnog i monopolskog, i današnjeg neoliberalnog. Rešiti ovo pitanje na pravedan način, moguće je samo na dva načina – ponovnom izgradnjom socijalne države ili radikalno-revolucionarnim prevratom. Treći, iracionalni put kojim bi svet poveli oni koji apsolutizuju ideju nacije i Vođe, mogao bi ga dovesti na ivicu opstanka

Objavljeno 06.02.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 14 mins

Evropa se nakon Drugog svetskog rata našla u teškom i dramatičnom položaju: izgubljeni su milioni života, gradovi i industrija su bili razrušeni, privredni sistem u kolapsu. Poznato je da je glavni razlog dotad neviđene evropske i svetske katastrofe ležao u dubokom osećaju socijalno-ekonomske nesigurnosti s kraja dvadesetih i početkom tridesetih godina i gubljenja nade u bolji život kod najširih slojeva evropskog stanovništva. Takvo stanje duha doprinelo je pojavi fašizma u Italiji (1922) i nacizma u Nemačkoj (1933), glavnim uzročnicima najveće pogibelji u ljudskoj istoriji.

Zbog toga je odmah nakon velike pobede anithitlerovske koalicije, Evropa odlučila da svoja društva i privredu organizuje tako da se nikada više ne ponove okolnosti kakve su vladale između dva svetska rata. Naravno, bila je suočena bazičnim problemima obnove ali je fundamentalna ideja bila da se u budućnosti izbegnu nezaposlenost, siromaštvo, bolesti i druge ljudske nevolje koje bi mogle voditi opštem nezadovoljstvu, pobunama i u krajnjoj instanci nekom novom ratnom sukobu.

To je pretpostavljalo potrebu da svako evropsko društvo zaštiti svoje građane i prevenirajući rizike pomogne građanima da poboljšaju svoj socijalni status.

Klasni kompromis je tokom više od trideset godina omogućavao, s jedne strane, skladan razvoj industrije, poljoprivrede, školstva, zdravstva, dakle društva u celini, a sa druge, pristojne plate nevlasnicima, upravo onima koji su prodavali svoju fizičku i umnu radnu snagu vlasnicima tj. kapitalistima. Prednosti socijalne države su bile više nego očigledne. Kapitalisti su se morali odreći dela ostvarenog viška vrednosti ali su zauzvrat dobijali zadovoljne zaposlenike i neupitnost svog vlasništva nad kapitalom; zaposlenici su se lišavali svog prava na višak vrednosti koji su svojim radom ostvarili, ali su zauzvrat dobili socijalnu sigurnost: nisu strahovali od nezaposlenosti jer su socijalni fondovi države bili puni, nisu strahovali od bolesti jer su imali zdravstveno osiguranje. Amerika je u ovome bila izuzetak, naročito kod ovog potonjeg. Ipak i tamo su se nazirale izvesne premda skromne i ograničene crte socijalne države oličene u poznatom Fordijanskom kompromisu.[1]

Sistem je funkcionisao između ostalog i zahvaljujući mudrosti i kompomisima između velikih evropskih industrijskih magnata i sindikalnih vođa poput, da navedemo samo primer u Italiji, industrijalca Adrijana Olivetija (1901-1960) i sindikalnog tribuna Đuzepa di Vitorija (1892-1957) koji je često citiran u ekonomskoj literaturi.

Sistem javne ekonomske, socijalne i zdravstvene pomoći, pokazao se kao moćno sredstvo da se očuva mir, stabilnost i demokratija u svakoj zemlji ali i zapadnoevropskog kapitalističkog društva u celini.

Međutim, nova neoliberalna škola čiji je idejni tvorac američki ekonomista Milton Fridman, čiju su teoriju Regan i Tačerova dolaskom na vlast u SAD odnosno Velikoj Britaniji pretvorili u praktičnu ekonomsku politiku, upravila je krajem sedamdesetih godina 20. veka na socijalnu državu optužbu da je javna pomoć stanovništvu odnosno bilo kakav oblik državne intervencije zapravo oblik autoritarizma, da onemogućava slobodnu inicijativu pojedinca, da dekretima oduzima deo resursa privatnih kompanija, da se meša u slobodno delovanje tržišta kao jedinog regulatora ponude i potražnje; u tim „optužbama” na račun socijalne države neoliberalna škola dalje navodi kako je sistem privatne svojine jedino ekonomski efikasan i opravdan, kako tobože svaki pojedinac u skladu sa svojim sposobnostima može na tržištu ostvariti uspeh, dok svaka državna socijalna pomoć proizvodi nerad i smanjuje privrednu efikasnost, pa se čak navodi i to da država ne teba da bude garant ni penzionog sistema, jer penzioneri opterećuju državni budžet, zato je najbolje po mišljenju samog Fridmana i njegovih neoliberalnih sledbenika da se i penzije podvrgnu tržištu, odnosno da zaposleni pojedinci ako to žele sami uplaćuju u osiguravajuće i druge institucije[2]. Pritom, za neoliberale je sasvim nevažno da li će apsolutno deregulisano tržište svojim stihijskim delovanjem, učiniti da penzioni fondovi i osiguravajuća kompanije propadnu i radnici ostanu bez penzija.

Posledice su poznate. Eksplozija krize desila se oktobra 2008. I kao nekada između dva svetska rata, nanovo je postalo moguće da se pojave razni politički šarlatani, koji umeju da hipnotišu mase svojim violentnim apokaliptičkim doktrinama, usmeravajući bes zbog katastrofalnog stanja u privredi i društvu na druge: umesto kao nekad na Jevreje, sada na migrante iz Meksika, Afrike i Azije (Tramp: „Šta će nam ovi obojeni iz vukojebine”), LGBT populaciju (Putin: „Kod nas u Rusiji njihova javna promocija je zakonom zabranjena”) , druge religije i manje etničke zajednice. Tako nastaje i razvijaju se političko nasilje, ksenofobija, rasizam, neofašizam i njegov brat rođeni – neonacizam. Istorija se dakle ponavlja: ne više kao farsa nego kao (moguća) tragedija: potencijali nacifašizma su postali ogromni čak i u jednoj od najvećih liberalnih zapadnih demokratija kakve su SAD. Apsolutna vlast koncentrisana u rukama jednog čoveka, sve više postaje neposredna emanacija suvereniteta cele nacije. Kritička javnost je ućutkana, lažne vesti se šire, post-istina zamenjuje istinu, a poznato je da moć počinje upravo tamo gde javnost i istina prestaju. Tada autoritarna vlast koristi opravdan strah stanovništva kao sredstvo da se uništi svaki otpor režimu. Štaviše, autoritarnom režimu sada i samo sredstvo postaje cilj. Srednja klasa, odnosno sitna buržoazija, uključiv i deo radničke klase, suočeni sa pitanjem sopstvene egzistencije, postaju lak plen autoritarnih vođa i njihovih populističkih obećanja da će se „obračunati sa nejednakošću i sa nezajažljivim kapitalistima”. Pobeda Trampa na izborima 2016. samo je ogolila žestinu društvene, ekonomske i moralne krize neoliberalnog  društva. Neoliberalno društvo po sebi nije fašizam kako to neki levičari neosnovano tvrde, ali kad je u krizi ono ga potencijalno produkuje. I to se upravo događa na naše oči. Kao nekada jurišni odredi u Hitlerovom nacional-socijalizmu ili skvadre u italijanskom fašizmu, formirale su se Trampove naoružane milicije, a zapravo desničarske bande belih suprematista koje veruju da je Tramp polubog koji se bori protiv „duboke države” (ma šta od strane upravo Far right-a izmišljen, ovaj termin značio!) na „sprečavanju opšte apokalipse”.

Ipak i srećom, krupni kapital se nije privoleo Trampu (kao nekada Hitleru i Musoliniju) pa odlazak Trampa sa vlasti predstavlja izvesno ohrabrenje da bi se točak fašističke autoritarnosti i populizma koji je američka i evropska krajnja desnica ozbiljno pokrenula, možda mogao barem na kratko zaustaviti i okrenuti u drugom pravcu. Kako i kom?

Teorijski, to je moguće intervencijom u raspodeli viška vrednosti koji ostvaruje radnik, a prisvaja kapitalista. To znači da se uz pomoć dvostepene redistribucije viška vrednosti omogućene pomoću progresivnog oporezivanja, koriguje ogromna nejednakost primarne distribucije. Nepostojanje dvostepene distribucije znači dalje povećavanje nejednakost u raspodeli.

I upravo pitanje prava na prisvajanje viška vrednosti jeste čvorišna tačka svakog kapitalizma – i liberalnog i monopolskog, i današnjeg neoliberalnog. Tačnije to je pravi Gordijev čvor. Drešiti ga ili seći? Rešiti ovo pitanje na pravedan način, moguće je samo na dva načina.

Prvi je laganim i opreznim drešenjem: ono, pak, podrazumeva postepenu ponovnu izgradnju socijalne države. Za tako šta potrebna je modifikacija zakonodavstva. Mora se odlučiti koji bi procenat viška vrednosti zadovoljio njegove jedine stvaraoce – radnike odnosno zaposlenike-nevlasnike. Njihovi predstavnici (sindikalisti) bi morali da postanu stalni i potpuno ravnopravni članovi saveta ili agencija koju bi vlada osnovala da reši to pitanje. Tu bi se još odlučivalo i o dužini i trajanju radnog vremena, radnim uslovima, godišnjim odmorima, platama i slično. Polazni modeli mogu biti oni koji su do pojave reganizma i tačerizma bili sprovođeni u društvenoj praksi.

Drugi način je radikalnorevolucionarni u kome se državnim dekretom oduzima vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju pojedincima, i stavljaju se na raspolaganje svim članovim društvene zajednice. Postojali su kroz istoriju takvi primeri od Pariske komune 1871, Oktobarske revolucije u Rusiji 1917, kratkotrajne revolucije u Mađarskoj i Nemačkoj 1918/19, preko španskih anarhističkih komuna tridesetih godina 20. veka , posleratnih istočnoevropskih socijalističkih država pod egidom SSSR-a, izraelskih kibuca, pa do radničkog i društvenog  samoupravljanja u socijalističkoj Jugoslaviji koje je trajalo punih četrdeset godina – od 1950. godine pa do raspada Titove Jugoslavije.[3] Ovaj poslednji, po našem mišljenju predstavlja dobru polaznu osnovu za izgradnju budućih društva i država.

Izgradnja nove socijalne države u Evropi pa i u SAD, poput one od 1945. pa do kraja sedamdesetih godina, zahteva puno međuklasnog kompromisa i racionalnosti. To je težak i mukotrpan put. Takav put je ipak mnogo verovatniji od potencijalnih oružanih revolucija. Ali ni one nisu sasvim isključene.

A onaj treći, pak, iracionalni put kojim bi svet poveli oni koji apsolutizuju ideju nacije i Vođe, mogao bi ga dovesti na ivicu opstanka.


[1] Fordizam: ideologija nastala u praktičnoj industrijskoj organizaciji posla u Ford Motor Company, koju je osnovao Henri Ford (1863-1947). Ona je omogućavala veće plate radnicima kako bi ovi mogli ne samo da podmire osnovne životne potrebe već da budu i dobri potrošači, čime će sa svoje strane „gurati” točak kapitalizma unapred  i ostvariti njegovo načelo: rad-proizvodna-potrošnja.

[2] Kod nas  je nešto slično za penzije predlagao ekonomista neoliberalne provinijencije Boris Begović. Komentarišući član Ustava iz 2006. u kojem se navodi da je država garant isplate penzija, izrazio je bojazan da je to „jako velika obaveza države” koja po njemu „nije uopšte  potrebna”.

[3] Na ovom mestu moramo dodati: Jugoslavija se nije raspala zbog svog ekonomskog sistema i društvene svojine nad sredstvima za proizvodnju, već zbog rasplamsalog nacionalizma  koji su svesno potencirali  posttitovski lideri federalnih jedinica  zarad otimanja društvene imovine, naravno svako u „svom dvorištu”. Kako se, međutim, nisu mogli dogovoriti gde su granice tih „dvorišta” uvukli su zemlju u građanski rat. O ovome  podrobno videti u mom radu „Uspon desnice i disolucija SFRJ”, Politikon, br. 26, Novi Sad, 2020., str. 22-43

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)