Njiva u Banatu

Objavljeno 21.01.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 8 mins

Saveznički topovi su tukli dan i noć. Kucnuo je čas. Kapetan Jeremić je naredio: „Nož na pušku!”, isukao sablju i uzviknuo: „Juriiiiš, sokolovi!”

Želja ovih vojnika je bila silna, prevelika. Bugari su se povukli na rezervni položaj. Ni ovde, nisu uspeli da zadrže nezaustavljivu ljudsku bujicu. Povlačili su se, a vojnici sa francuskim šlemovima na glavama, a u engleskim čakširama su jurišali, potiskivali i Bugare i Austrijance i Nemce. Ostade iza njih i Krf i Solun i limun žut. Peševi šinjela su kao krila lepršali, nosili ih napred. Samo jedno im je bilo u mislima. Kuća, dom, Srbija… Francuzi su zaostajali, a oni bez predaha jurili dalje. Pao je Niš, oslobodili su Beograd, pregazili Dunav, ušli u Banat. Pančevo, Bečkerek, Kikinda…

„Jel vidiš ti šta je ovo, brate Mitre? Danima maršujemo, a ravnici nigde kraja. I sve je to držo Švaba.”

„Nije Švaba, Mađari su to držali, al smo im potprašili pete. Ne zaustave se do Pešte i Beča.”

Zastao je, Milisav Mića Savić redov prvog poziva iz podavalskog sela Ripanj i otpio malo vode iz čuture. Osvrnuo se. Njive u nedogled. Ponegde neobran kukuruz. Posečena tuluzina poslagana u kupe.

„Bogat je ovaj Banat, dobra zemlja, vidi kol’ki je klip”, zabacio je pušku na rame i uzeo u ruku vlažan od novembarskih kiša, žut klip kukuruza.

* * *

Zamenio je Mića pušku kosom, ali sećanja na rat su ostala. Evo, trava pod kosom pada kao stroj u jurišu pod vatrom mitraljeza… Juče je u crkvi zapalio sveću starijem bratu poginulom na Gučevu 1914… Kad za doručak odseče komad hleba, seti se gladnih dana u albanskom bespuću… Ožiljci su sveži. Rane na duši sporo zarastaju. Ali život teče. Mora da se radi, pomisli i zamahne kosom. Sunce je odskočilo. Iza njegovih leđa se uzdiže Avala sa od tvrdog kamena Žrnovom na vrhu, a pogled napred, puca na prestoni Beograd.

* * *

„Ponela je šljiva ko nikad ove godine, a Mitre?”

„Bogami, jeste. I jabuka, al je kukuruz podbacio. Nije bilo kiše kad je trebalo.”

„Ne možemo stoku da hranimo samo senom”, zabrinuto će Mića, „nego sam nešto razmišljao… odoh ja za Banat. U trgovinu. Ja njima jabuke, suve šljive i rakiju, oni meni kukuruz.”

„Ne znam šta da ti kažem brate Mićo, dalek je to put…”

„Šta dalek put? Šta se čoveku otelo? Treba samo upornosti i strpljenja. Ljudi su na vrh Avale izneli toliki kamen i Žrnov sagradili… Sve se može samo kad se hoće.”

* * *

„Domaćine! Halo, domaćine! Jel treba rakija, šljivka, mučenica, prepečenica?”

„Hmmm… Imam ja dudinjare, kolko oćeš, da se kupaš u nju. A, pošto rakija?”

„Menjao bi’ za kukurz… imam i jabuka i suvih šljiva…”

„A, odakle si prijatelju?”

„Iz Ripnja, ispod Avale.”

„Pa ja bi rek’o da si Srbijanac, po šajkači i po kočnicama na kolima. Nama u ravnici ne trebu kočnice. A kolko si već odkuće, mislim, kolko si dugo već na put?”

„Nedelju dana… pola robe sam prodao… još malo, pa kući.”

„Pa di spavaš?”

„U kolima.”

„Ccc, ccc…”

„E moj prika, čudiš se… Nije to ništa. Prešo sam ti preko Albanije po kiši i snegu… Mora se, borim se da zaradim, da stvorim…”

„Ajde ulazi unutra. Uteraj kola tu pod poroške. Noćas ćeš da spavaš kod mene.”

* * *

I rodi se prijateljstvo. Dolazio je Mića kod Branislava svake jeseni sa balonima rakije, džakovima suvih šljiva i jabuka. Nije Mića ostajao dužan, uzvraćao je gostoprimstvom.

„Ovo je moj prijatelj iz Banata”, predstavio je na krštenju sina prvenaca, Mića, rođacima i prijateljima, neznanca sa šeširom na glavi.

Prolazile su godine, Mića je vredno radio, sticao. Stoka se množila, kupovao je njive i livade. U selu su s poštovanjem govorili o njemu.

Da, baš te godine kad je u prašini, posle eksplozija mina, nestao Žrnov sa vrha Avale, a nakon par meseci Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar nesrećno svoj život završio u Marseju, Mića se obrati svom prijatelju:

„Bane, slušaj, dugo sam o ovome maštao, od kad sam prvi put devetstoosamnaeste zakoračio u Banat… kupio bih njivu, ovde kod vas.”

„Šta će ti to? Kupi tamo kod tebe. Kako ćeš da dolaziš da radiš, daleko je.”

„Kupio sam koliko sam hteo i njiva i livada i šume… tamo kod nas. Hoću da budem pravi gazda, veliki gazda. Niko u Ripnju nema zemlju u Banatu. Ja ću da imam. Evo, dogodine će da bude završen most na Dunavu, neću morati više skelom da prelazim.”

„Dobro, kad si već rešio, prodaje se u baštine jedan lanac. Raspitaću se kolko Pera Manguljan ište za tu njivu.”

„Kolko je to ari?”

„Pedest sedam”.

„Hoću da kupim hektar, može i dva. Ne pitam koliko košta. Manje od hektara neću.”

„Prodaje tri i po lanca u livade, to ti dođe dva hektara, komšinica Jovanka, udovica. Možemo odma da idemo da je pitamo.”

* * *

„Daj Jakove svima piće. Šta pije kafana?”, obrati se Mića kafedžiji, na brzinu popije rakiju, isplati ceh i požuri napolje.

„Hvala Mićo, živ nam bio”, sa svih strana su se javljali seljani koji su se zatekli u kafani.

„Ko je ovaj čovek?”, radoznalo upita kafedžiju novopristigli upravnik pošte koji je pored prozora čitao Politiku.

„To vam je mladi gospodine, gazda Mića, upravo iz vagona istovara kukuruz prispeo iz Banata. Ima tamo njive. Veliki gazda, bogat čovek…”

Crepaja, 17. januar 2022. g.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)