Posao u Meritker/Sanford zdrastvenom sistemu (drugi deo)

U ovom nastavku opisani su događaji iz poslovnog i privatnog života autora iz perioda od 2008. do 2013. godine

Objavljeno 17.09.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Godine 2008. ambulanta u kojoj sam radio se preselila u takozvanu Profesionalnu zgradu, koja se nalazila u blizini stana u kojem sam prebivao. Sada sam mogao da pešačim na posao što je bila velika prednost, naročito u zimskim danima prožetim snežnim mećavama. Dobio sam najbolju kancelariju na prvom spratu. Moje najbliže saradnice bile su medicinska sestra Šeri i sekretarica Keli. Učinili su moj posao lakim i prijatnim. Uvek ću im biti zahvalan na ljubaznosti, dobroj naravi, profesionalizmu i proaktivnim sposobnostima u rešavanju problema. Ova zgrada me je podsetila na dobra stara vremena iz devedesetih godina kada sam radio za Dakota Hartlend u istoj zgradi. Njena savršena lokacija, lak parking, blizina stana i centra grada učinili su je veoma atraktivnim mestom kako za mene tako i za pacijente. Tamo sam proveo narednih pet godina, iako su se stvari promenile nakon preseljenja na četvrti sprat i spajanja Meritker i Sanforda.

Početkom 2010. godine stvari su još uvek izgledale „normalno”. Šeri i Keli su i dalje bile tu uz mene. Ali uskoro smo se oprostili od Keli koja je odlučila da nastavi studije psihologije. Njen odlazak je uticao na kvalitet mog rada jer je ona bila izuzetno organizovana, efikasna i pouzdana osoba sa sposobnošću da unapred razmišlja o mojim potrebama kao kliničara, prati raspored rada i šalje mejlove sa konstruktivnim predlozima. Zbog svih tih kvaliteta niko nije mogao da je zameni.

I dalje sam uživao u radu u ambulanti, ali sam sve više bio „vučen” kao ispomoć u drugim pravcima. Morao sam da povremeno radim u oblastima psihijatrijske službe kao što su stacionar i dnevni program zbog nedostatka osoblja i poteškoća kroz koje je organizacija prolazila. Finansijska kriza dovela je do otpuštanja, što nije bilo dobro primljeno. Preuzimanje kormila od strane Sanforda i naknadno penzionisanje dugogodišnjeg predsednika Meritker pogoršali su radne uslove. U jednom trenutku, celo psihijatrisko odeljenje je planiralo da napusti zdrastveni sistem i formira nezavisnu organizaciju. U poslednjem trenutku pregovori sa višim rukovodstvom su sprečili da se ova impulsivna i nedovoljno osmišljena namera ostvari.

Promena kursa

Godine 2009. sam prestao da nadgledam specijalizante i predajem didaktičke kurseve zbog neslaganja sa direktorom programa i šefom katedre o finansijskim aranžmanima i politici koja je u to bila uključena. Umesto toga, usmerio sam pažnju na organizovanje jednodnevnih radionica u zdrastvenoj organizaciji Triniti, u gradu Majnotu, na krajnjem severu države. Učio sam njihovo osoblje dijagnostici i lečenju bipolarnih i depresivnih poremećaja. Bio je to zahtevan i naporan zadatak. Posećenost je bila dobra. Iznenadio sam sebe izdržljivošću i sposobnošću da predajem osam sati dnevno sa samo kratkim pauzama. Međutim, ne planiram da ponovim ovo iskustvo. Divim se profesionalcima koji rutinski rade ovakve vrste programa kao glavni izvor prihoda.

Promena organizacije

Već duže vreme su kružile glasine o spajanju Meritkera i Sanforda, zdravstvene organizacije iz Južne Dakote koja je dobila ime po milijarderu Deniju Sanfordu 2007. godine zbog njegovog poklona od 400 miliona dolara toj organizaciji. Konačno se spajanje ostvarilo 2. novembra 2009. godine. Mnogi od nas su mislili da je to bilo preuzimanje, a ne ravnopravno udruživanje dve velike organizacije. Anksioznost i neizvesnost nisu mogli biti utišani retorikom menadžerskog ešalona jer su to bili unajmljeni govornici, a ne ljudi kojima se može verovati.

U početku nismo primetili značajne promene, ali ubrzo je postalo očigledno da je nova organizacija više poslovno orijentisana nego što je to bila Meritker, koja je bila više orijentisana prema potrebama zajednice. Uveden je novi sistem elektronske medicinske dokumentacije koji je bio manje pogodan za nas kliničare a korisniji za administratore. Formiran je dodatni sloj rukovodstva distanciran od svakodnevnih aktivnosti odeljenja. Novi lider se bavio grandioznim razvojnim planom koji je prkosio stvarnosti. Naravno, taj plan nije uspeo, a taj čovek je stvorio haos i loše međuljudske odnose promovisanjem nekompetentnih ljudi i potkopavanjem osoblja sa iskustvom i integritetom.

Promena naziva odelenja

Uprkos aktivnostima sa ciljem unapređenja kvaliteta rada bilo je sve većeg nezadovoljstva načinom vođenje odeljenja i donošenjem odluka. U prošlosti je postojala zdrava ravnoteža između inputa sa „prve linije” i administrativnog „pečata odobrenja”. Primer kako su stvari postale drugačije je promena imena našeg odelenja od Psihijatrijska služba u Specijalisti za bihevioralno zdravlje. Nisu nas pitali za mišljenje nego nam je rečeno da tako mora biti. To me je toliko frustriralo da sam to nezadovoljstvo izrazio u mejlu celoj grupi: „Nakon sastanka našeg odeljenja, počeo sam da razmišljam o novom imenu, Specijalisti za bihevioralno zdravlje. Čuo sam objašnjenje i opravdanje za taj naziv, ali ja želim da na ovoj način iskažem svoje neslaganje. Zašto? Zato što mi lečimo psihu naših pacijenata a ne njihovo ponašanje, to je sekundarno. Pacijenti nam pre svega dolaze jer imaju probleme vezane za misli, verovanja, raspoloženje i percepciju, koji su uslovljeni svesnim ili nesvesnim delovanjem njihove psihe. Naše intervencije biološkim ili psihoterapijskim metodama lečenja su osmišljene da pre svega utiču na psihu naših pacijenata. Zbog toga smatram da ne bi trebali da pogrešno predstavljamo ono što radimo. Umesto naziva odeljenja Specijalisti za bihejvioralno zdravlje prikladniji naziv bi bio Specijalisti za zdravu psihu ili Specijalisti za lečenje psihičkih poremećaja. Nemam iluziju da će moj predlog biti prihvaćen, ali želeo sam da podelim svoja razmišljanja sa grupom”.

Odlazak

Pokušao sam da ostanem fokusiran na posao, ali mi to nije uspevalo. Loše rukovodeće odluke su počele da utiču na način na koji sam lečio pacijente, što je na kraju dovelo do moje odluke da napustim Sanford početkom 2013. godine. To nije bio lak korak za mene, kao ni za mnoge druge lekare koji su doneli istu odluku. Proveo sam nešto više od tri godine u toj novoj organizaciji. Nisam želeo da budem impulsivan, ali na kraju sam se osećao pregorelo, bez entuzijazma koji me je uvek odlikovao. Moja lojalnost prema pacijentima i osoblju bila je nadjačana neophodnošću da se brinem o sopstvenim potrebama i da ponovo pronađem elan za rad.

Otprilike u to vreme, otišao sam u bolnicu za veterane i obavio informativni razgovor sa njihovim predstavnicima. Mesec dana kasnije, tokom posete mojim ćerkama u Kaliforniji, primio sam telefonski poziv iz veteranske bolnice sa ponudom posla kao šef psihijatriske službe. Pristao sam da dođem na razgovor sa načelnikom medicinskog osoblja o toj poziciji. Rekao mi je da je odelenju za mentalno zdravlje potreban iskusan kliničar da ga vodi i stabilizuje. Od tadašnje šefice je zatraženo ili da podnese ostavku ili će biti smenjena zbog svoje nekompetentnosti i rigidnog stila rukovođenja. Zbog mog negativnog stava prema radu u Sanfordu odlučio sam da prihvatim ovaj izazov u nadi da će novi posao i okruženje ponovo pokrenuti moj entuzijazam za rad.

Moj oproštaj od Sanforda organizovalo je nekoliko osoba iz ambulante. Cenio sam njihovu dobru volju i pozitivne misli. U prošlosti, kada je neko odlazio, obično bi bilo većeg okupljanja u kući lidera odelenja. Ne ovog puta. Bio je to još jedan pokazatelj da su se stvari promenile.

Sinteza

Moj drugi dolazak i boravak u Fargu je bio ispunjen raznolikošću iskustava, kako profesionalnih tako i ličnih, koja su me na momente preplavila zbog svog značaja, životne važnosti i transformativne prirode. Godine u Meritkeru su stabilizovale moje radno iskustvo uprkos poteškoćama kroz koje je ta zdravstvena organizacija prolazila. Godine u Sanfordu, koje su sledile, bile su frustrirajuće. Nisam postigao sve što sam planirao, ali život često otvara nove puteve, kada oni utabani ili planirani postanu neprohodni. Upoznao sam divnu osobu, po profesiji psihoterapeuta, koja mi je kasnije postala supruga. Uz njenu pomoć promenio sam neke ustaljene obrasce življenja i razmišljanja. Otvorila mi je oči prema duhovnim stvarima koje sam nastavio da istražujem sve više i više. Počeo sam sa pisanjem ljubavne poezije što je podstaklo moje interesovanje za naučno istraživanje ljubavi, intimnosti i njihove važnosti za mentalno zdravlje. Kao rezultat toga, postao sam sigurniji u sopstvenu sposobnost da izrazim i manifestujem moj unutrašnji svet na kreativan i poetski način, što se posredno odražavalo i na moj profesionalni razvoj i rad.

Autora vezuju duboki koreni za Pančevo u kojem je proveo 23 godine života, od detinjstva do zrelog doba. Tamo se školovao (osnovna škola i gimnazija), a profesionalno usavršavao u Beogradu na studijama medicine i psihologije, kao i na specijalizaciji iz neuropshijatrije. Prvi posao obavljao je u neuropsihijatrijskoj bolnici u Vršcu u periodu od osam godina putujući svakodnevno iz Pančeva. Godine 1988. se sa porodicom seli u Sjedinjene Američke Države gde završava specijalizaciju iz psihijatrije. U sadašnjem vremenu živi sa suprugom u Arizoni gde i dalje leči pacijente i uživa u prirodnim lepotama. Priloženi tekst je modifikovan iz neobjavljene autobiografije „Moj život u slikama i rečima”.

Ostavi komentar

  • (not be published)