Godine rada u veteranskoj bolnici i Univerzitetu Severne Dakote (prvi deo)

Moj posao u veteranskoj bolnici je bio zanimljiv. Uživao sam u demonstriranju kliničkih veština intervjuisanja i procene psihijatrijskih pacijenata, kao i u podučavanju specijalizanata i studenata medicine. Imao sam višegodišnje iskustvo u radu sa hospitalizovanim psihijatrijskim pacijentima, tako da je bilo lako uskočiti u ulogu i odgovornosti šefa odelenja

Objavljeno 30.07.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Sada je sve bilo lakše. Bio sam dobitnik „zelene karte” koja mi je omogućavala stalni boravak i posao. Što se tiče posla, bio je odličan, i sastojao se od lepog spoja kliničkih, obrazovnih i istraživačkih delova. A nisam mogao da nađem bolje šefove od dr Stejtona i dr Stadera, čak i da sam ih tražio svećom. Dobro sam poznavao bolnicu, univerzitet i osoblje, tako da mi nije bilo potrebno navikavanje. Sadašnjost i budućnost izgledali su sjajno, obećavajuće. Novoizabrani predsednik univerziteta Kendal Bejker i njegova supruga Tobi organizovali su turneju širom Severne Dakote za novo nastavničko osoblje. Bio sam u toj odabranoj grupi, tako da sam imao divnu priliku da se bolje upoznam sa Severnom Dakotom izvan istočnog dela države u kojem sam proveo predhodne četiri godine. Putovali smo turističkim autobusom i posetili male gradove, farme, fabrike, naftne platforme, itd. Bio je to lep uvod u moju akademsku poziciju na univerzitetu.

Veteranska bolnica

Moj posao u veteranskoj bolnici je bio zanimljiv. Uživao sam u demonstriranju kliničkih veština intervjuisanja i procene psihijatrijskih pacijenata, kao i u podučavanju specijalizanata i studenata medicine. Imao sam višegodišnje iskustvo u radu sa hospitalizovanim psihijatrijskim pacijentima, tako da je bilo lako uskočiti u ulogu i odgovornosti šefa odelenja. Osoblje mi je verovalo. Pokazao sam sposobnost pravilnog reagovanja u krizama, razrešavanju problema i ponudi realnih i efikasnih rešenja. Dr Stejton, moj šef, nije morao da nadgleda moj rad zbog poverenja koje je već imao u moje sposobnosti.

Psiholog Stiven Vonderlik, postao je moj najbliži kolega i prijatelj. Privukao me je inteligencijom, načitanošću, introspektivnom prirodom, i sistematičnim pristupom poslu. Proveli smo mnoge sate zajedno u kafeteriji, na sastancima, i kućnim posetama, razgovarajući o ličnim i profesionalnim temama na otvoren način, uz podršku i razumevanje. Delili smo zajednički interes za psihoterapiju i zabrinutost da su psihijatri današnjice sve više postajali „gurači tableta” umesto biopsihosocijalno orijentisani sa željom da primenjuju sveobuhvatni pristup u lečenju. Naše intezivno druženje je bilo kratkog veka jer je on ubrzo postao zauzet mnogobrojnim nacionalno priznatim istraživačkim projektima, pa su naši susreti postajali sve ređi. Ipak smo i dalje povremeno profesionalno sarađivali, ali naši putevi su se donekle razilazili jer je dr Vonderlik primarno bio istraživač a ja kliničar.

Treći posao

Zbog financijskih razloga, počeo sam da radim treći posao uprkos prigovoru dr Stadera koji je smatrao da treba da se fokusiram na moja dva osnovna posla koja su bila izuzetno zahtevna, ali ga nisam poslušao. Verovao sam da sam u stanju da radim sva tri. Mladost a naročito moja jaka motivacija nisu znale za granice. Dr Lizni, dečiji psihijatar sa uspešnom privatnom praksom, nedavno je otvorio novu ordinaciju i želeo je da proširi diapazon lečenja na odrasle pacijente. Bio sam idealni kandidat za tu svrhu. Prihvatio sam njegovu ponudu za posao sa skraćenim radnim vremenom; radio sam jedno ili dva popodneva nedeljno, što je doprinelo većoj raznolikosti mog kliničkog iskustva i novom izvoru prihoda. Zahavljujući tom poslu imao sam priliku da učim i poslovnu stranu medicine, što će mi koristiti u budućnosti kada i sam budem otvorio privatnu praksu devet godina kasnije. Nažalost, dr Lizni se previše i prebrzo raširio što je dovelo do njegovih financijskih poteškoća. Zbog toga je naša saradnja trajala samo godinu dana.

Neke druge aktivnosti

Zahvaljujući novcu namenjenom obrazovanju stručnjaka za mentalno zdravlje u oblasti SIDE, pohađao sam obuke u Denveru i Vašingtonu. Bilo je lepo odvojiti se od svakodnevne rutine i obaveza i za trenutak upijati gradska svetla i uzbuđenja savremene Amerike kako sam ih doživeo u ta dva velegrada. Još jedna obuka u kojoj sam učestvovao odnosila se na Dan prevencije samoubistava. Dr Stader me je zamolio da budem jedan od lokalnih organizatora u ovoj važnoj aktivnosti. Zbog značaja ove manifestacije, bio sam izložen lokalnim medijima, pojavljivanju na televiziji i prezentaciji edukativnog materijala učesnicima programa. Regrutovao sam i obučio specijalizante psihijatrije u obavljanju skrining procesa koristeći standardizovani upitnik, kao i da pomognu učesnicima kojima je bila potrebna dodatna podrška. Ovaj projekat se nastavio sve dok nisam napustio Fargo 1996. godine. Za gore nabrojane aktivnosti dobio sam nagradu od lokalnog ogranka udruženja za mentalno zdravlje. Ova počast mi je prirasla za srce jer verujem da je zbog našeg rada više osoba, kojima je bila potrebna pomoć, identifikovano i povezano sa pravim resursima.

Druga nagrada stigla je od studenata medicine tokom njihove rotacije na psihijatriji. Izabrali su me za najboljeg nastavnika, što je bilo priznanje mojoj posvećenosti podučavanju kliničkih veština, kako specijalizantima psihijatrije, tako i studentima treće i četvrte godine medicine. Sa nekim od njih sam čak sarađivao u pisanju stručnih radova ili bio mentor na konferencijama prikaza slučajeva. Jedan od najistaknutijih studenata koje sam vodio bio je dr Dejvid Karlson, koji je po završetku Medicinskog fakulteta postao specijalizant psihijatrije. Po završetku njegovog treninga nagovorio sam ga da se pridruži psihijatrijskom timu veteranske bolnice. Tamo je napravio uspešnu karijeru i postao nastavnik fakulteta, a kasnije i šef psihijatriske službe kao i direktor specijalističkog programa.

Sertifikacija

Dr Stader je dao odličnu procenu mog doprinosa radu univerziteta u prvoj godini posle završetka specijalizacije. Takođe je pozitivno komentarisao pismeni deo specijalističkog ispita koji sam položio sa 90% tačnih odgovora. Kasnije, u tvoj istoj 1994. godini, uspešan sam bio i u „strašnom” usmenom specijalističkom ispitu i tako postao sertifikovani psihijatar, što je krajnji domet u profesionalnoj akreditaciji u Americi. Iskoristio sam poslednju šansu da dobijem doživotnu sertifikaciju. Da bi se što bolje pripremio otišao sam na jednonedeljni kurs u blizini Milvokija, pre polaganja usmenog ispita. Taj ispit se sastojao od dva dela. Prvi deo je bio posmatranje snimljenog intervjua i odgovaranje na pitanja tročlane ispitne komisije. U drugom delu se odvijalo intervjuisanje pacijenta uživo u trajanju od 30 minuta, a zatim davanje rezimea slučaja i odgovaranje na pitanja. Za većinu ispitanika ova struktura je bila zastrašujuća jer su navikli na pismene testove. Na moju sreću, a i zbog dobre pripreme, usmeni ispit sam položio bez većih teškoća i tako uhvatio „poslednji voz za raj”. Psihijatri koji su posle toga polagali ovaj ispit morali su da se zadovolje sertifikacijom u trajanju od deset godina. Za razliku od njih, ja sam bio obezbeđen do kraja radnog veka.

Autora vezuju duboki koreni za Pančevo u kojem je proveo 23 godine života, od detinjstva do zrelog doba. Tamo se školovao (osnovna škola i gimnazija), a profesionalno usavršavao u Beogradu na studijama medicine i psihologije, kao i na specijalizaciji iz neuropshijatrije. Prvi posao obavljao je u neuropsihijatrijskoj bolnici u Vršcu u periodu od osam godina putujući svakodnevno iz Pančeva. Godine 1988. se sa porodicom seli u Sjedinjene Američke Države gde završava specijalizaciju iz psihijatrije. U sadašnjem vremenu živi sa suprugom u Arizoni gde i dalje leči pacijente i uživa u prirodnim lepotama. Priloženi tekst je modifikovan iz neobjavljene autobiografije „Moj život u slikama i rečima”.

Ostavi komentar

  • (not be published)