I vuk sit – i ovce na broju

Objavljeno 24.02.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 5 mins

Znaš li onaj vic?

– Dobar dan, ja sam došla da promenim ime.

– A zašto, kako se zovete?

– Desa Tresikesa.

– Pa jeste, malo je neugodno. U redu. Kako biste sada želeli da se zovete?

– Mara Tresikesa.

Znaš ga, naravno. To je jedan zastareli, prevaziđen fazon. Naivan, više mu se ni deca ne smeju. Ali mi nekako pade na um ovih dana, onako, s nostalgijom.

A ako se tebi na primer iz bilo kog razloga ne dopada svoje ime i želiš da ga promeniš u rekordnom roku, možeš da se obratitiš izvesnom braci. Za ovu promenu, istina, potrebno ti je bar desetak nekakvih dokumenata, ali braca je brz, to je njemu čas posla. Problema nema. Ništa, ništa, nema na čemu. I vuk sit – i ovce na broju.

* * *

Ne volim kad se ljudi svađaju. Ne volim ni kad se tuku. Ni ovaj njega rukom, a posebno ne ovaj njega vilicom. Mislim, tvrda je bre brada mož’ ozbiljno da mu polomi prste ili ne daj bože zglob. Čitam, stvar je na sudu. Za sad vesti zvuče ko da je pata-karta. A stvarno, je l’ pata-karta? Mislim, pika li se što je onaj šampion u borilačkim veštinama? To mu malčice dođe ko da je naoružan, a? Ali ajd’ da ne trčimo ko ždrebe pred rudu, pratićemo razvoj događaja. Možda na kraju i vuk bude sit – i ovce na broju.

* * *

Mali. Ne ti. Siniša. Sladak je mali. On sada pravi metro batice, kakvi Japanci, kakvi svi! Malo mu kvari to što se isti ne uklapa u budžet, ali to ne sme da bude prepreka. Budžet je promenljiva kategorija, može da se sklapa i rasklapa, menja, dopunjuje, preusmerava. Sve za progres. A čovek ima viziju. I niko ga nije prekrečio. Bar do sad. I OK, ako je budžet tesnjikav – može da se skrati koja stanica. Nek vozi do „Laze Lazarevića”, pa eto. Vajdica. I vuk da bude sit – i ovce na broju.

* * *

Mali, drugi put. Ne ti, bre, ne guraj se. Siniša.

Vrtići. E tu se ja odmah raspilavim, pa ću se lečka zadržati na temi. A volim što se i on i njegovo društvo takođe raspilave svaki put uoči izbora. Sete se dečice, vrtića, parkića, …ića, …ića… Ali čekaj, ne mora odmah da se nešto gradi. De prvo da zbrinemo ovo što se sagradilo: da podignemo ograde u dvorištima da osoblje ne mora svakog jutra da baulja po kerećim govancima, da skuplja špriceve ko žireve, pivske i ostale razbijene i nerazbijene flaše i drugo razno đubre. Da oplemenimo prostore i u vrtićima i oko njih. Da zamenimo nameštaj iz sedamdesetih godina, i vodoinstalacije iz istog perioda. Da poboljšamo jelovnike. Da ustanovimo realne beneficije onima kojima su i potrebne. Da masnim guskama ne podmazujemo repove. Da kad zatreba autobus za prevoz dece do nekog muzeja, farme, opservatorije – ne rađamo mečku kako da ga organizujemo, a ispred naših noseva čuči vozni park gradskih otaca ko da su sultani. Da se nekako stvari malo prerasporede i preraspodele. Pa da vuk bude sit – a ovce na broju.

* * *

Maja Gojković zahvalila ministru inostranih poslova Gambije na najavi preispitivanja odluke o priznavanju Kosova. Na najavi. OK, mi idemo malim koracima. A gde mi to idemo? Pa za Vođom. Tako se ide.

I onda je vuk uvek sit. A da li su ovce na broju, pa koga to zapravo zanima? Ovce su ovce.

Ostavi komentar

  • (not be published)