Ispovest jedne satanistkinje

Objavljeno 01.11.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 4 mins

Ranih 90-ih bila sam još uvek u osnovnoj školi kada sam počela da rezbarim bundevu i postavljam je unutar prozora kao instalaciju. To je bio moj mali intimni praznik koji sam slavila u svoja četiri zida (zapravo i sestrina jer smo delile sobu).

Tata je slavio slavu, Aranđelovdan, ja sam slavila Halloween, a bundevu mi je uvek nabavljao tata koji je slavio slavu. Kasnije su se mojoj proslavi pridružile i moje divne drugarice Boba, Milica, Maja, Jelena, Vanja i druge. Imale smo običaj da tog dana dođemo kobojagi malkice maskirane u školu, a uveče smo dolazile kod mene, gde nam je moja mama pekla palačinke uz obavezan film iz video kluba.

Foto: privatna arhiva

Jednom prilikom nosile smo bundevu i kroz grad pa smo naletele na profesorku književnosti Jelenu tada Herceg, koja se oduševila idejom. Neka fotka je čini mi se bila i u „Pančevcu”. Kasnije se to proširilo na tematske kućne maskenbale, od Tim Bartona uopšteno, do Alise Bartonove konkretno, slobodnih tema i raznih kreacija, koje su zapravo bile produžena ruka tradicionalnih gimnazijskih maskenbala koji nažalost više ne postoje (volonterski ću vam sve organizovati Gimnazijo, samo vrati ovu fantastičnost).

Moja tada jako dobra drugarica Maja Gargenta i ja, mislim da smo bile jedine koje su gimnaziju prvenstveno upisale upravo zbog maskenbala koji se tradicionalno održavao svakog februara.

Foto: privatna arhiva

Naši kostimi su bili ozbiljni istraživački rad, a u Majinom slučaju posvećena aktivnost u kojoj je učestvovala cela porodica. Svoju masku, uvek više nego genijalnu nikad nije otkrivala ranije, pa smo svi totalno bili raspamećeni kada bismo je videli. Jednom je bila Vuk Karadžić, s boljom maskom i kostimom od Mikija Manojlovića iz Kadijevićeve serije. Štulu je napravio Majin deda, a brkove, kosu i kostim fenomenalno skrojile Majina baba i mama.

Te godine ja sam bila Oblak u pantalonama, tako što sam mekanu žicu sa raspadnutog papirnog lustera obložila vatom i stavila na glavu, a obukla sam tregerice (obe smo dobile druge nagrade, i Maja i ja) :). Iste godine, Sandra je bila apsolutna pobednica jer se fantastično maskirala u gospođu Dafinu (vrlo „značajnu” za te „vesele 90-te”. Darko se takođe izuzetno maskirao u našu profesorku Jasminu, iako bi ona danas negirala tadašnji look :).

Zašto pominjem sve ovo? Upravo iz razloga što je suština Halloween-a toliko omraženog od strane „velikih vernika” i nepravedno prozvanog za satanistički praznik upravo maskiranje, kostimiranje, igra i zabava, kreativnost koja leči i ispunjava te, jer ne postoji ništa toliko neozbiljno, a krajnje ozbiljno kao dobar odabir kostima (isključivo u home made varijanti).

Foto: privatna arhiva

Noć veštica kako se kod nas prevodi Halloween kao i brojni hrišćanski običaji poreklo ima u paganstvu. Zanimljiv je bio jedan komentar jedne devojke sa tvitera koji najbolje opisuje apsurdnost zgražavanja nad slavljenjem „Noći veštica”, koji otprilike glasi da narod koji ima običaj da jede na grobljima ne treba da se ni malo zgražava nad proslavom Halloween-a.

Jer, nismo svi vernici/e, nismo svi pravoslavne vere pogotovo i nije svima sv. Luka.

Nekima je i Halloween :).

Deda Mraz i kićenje jelke takođe nisu u duhu pravoslavlja, pa je svima to OK.

Slavite sve što poželite, lepota jeste u različitosti, a život je maskenbal, jer se tako lakše (i lepše) živi.

Ostavi komentar

  • (not be published)