Utisci i otisci

Objavljeno 27.08.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 11 mins

Nedelja, 20. avgust 2017. godine

U lepom hrvatskom selu, skupila se raštrkana familija da se pozabavi jednom od najvažnijih tema od kad je sveta i veka- nedeljnim ručkom! O izboru jela i tome ko secka, a ko meša, raspravlja se uz glasno pričanje (to nije vika, oni tako pričaju i ovo nije sarkazam) i nadmetanje u mišljenjima. Naravno da je to idealno bojište da se istera svoje ili vrati milo za drago.

Kada su podeljena kuhinjska zaduženja između voljenog, apsolutnog matrijarha – Babe, glavnog kuvara – Ujaka, pobednika u borbi protiv raka i zagovornika zdravog života – Ujne broj 2 i brižnog pomagača – Ujne broj 3, podmladak – ja je shvatio da ova kuhinja nije dovoljno velika za toliki broj Ega, pa je rešio da napusti ovu toplu porodičnu scenu, povuče se u obližnji šumarak, očisti pančevačka pluća i malo razmisli.

Vazduh je tamo sladak, miriše na bilje i izaziva nesvesticu kod svakog ko dođe iz grada. Prvih dana treba malo juriti za auspusima, dok se čovek ne navikne na kiseonik i stabilizuje.

Tema misli: Šta raditi kad se čovek umori od trivijalnosti, tuđih, a naročito svojih.

JOGU.

Nevezano za prethodno, Voljeni Apsolutni Matrijarh praktikuje zdrav život još od tridesetih godina prošlog veka, kad se još nije ni sanjalo da će postojati ljudi koji stavljaju čija semenke u jogurt i o tome se vode rasprave. Zdrav život se podrazumevao i bio je besplatan. A baka pri čistoj svesti i zdravoj pameti, na svojim nogama gazi 86 godina, njen tajni recept: Umerenost pre svega.

Ponedeljak, 21. avgust

Svaki put kad putujem nazad, obično imam pauzu u Zagrebu i jako volim da prošetam sama kroz grad. Mislim o svemu što mi pričaju tamošnji prijatelji i poznanici, a to su poprilično iste priče koje slušam i ovde. Svakodnevica je ista i tamo i ovamo, osim što Zagrebčani imaju više cveća na balkonima i Hrvatka.

Maskota banke, superheroj finansija, isplata brža od metka, trezor snažniji od lokomotive, u stanju da Vam spusti kamatu toliko nisko, da se ušinete potpisujući ugovore.

Važno je nasmejati se svaki dan, tako mi bar kažu.

(*slika je mutna, jer mu je važno sačuvati tajni identitet)

Utorak, 22. avgust 2017. godine

Neobičan, ranojutarnji susret sa dva mlada, ali potpuno psihofizički zapostavljena ljudska bića. Šokirana sam sela u autobus za Beograd, razmišljajući o stanju svesti ili okolnostima ili čemu god, što dovedu do toga da se ljudsko biće svede na ovaj oblik. Viđala sam žabe sa više sjaja u očima i bilo mi je tužno. Jako tužno.

Svojevremeno je jednoj drugarici, tokom žestoke i emotivno nabijene partije karata, izletelo, citiram: „’Ajde što sam izgubila, nego me je pobedila ova ovde mongoloidna čovečija ribica!” Definicija osobe je u tom trenutku bila smešna, ali kad sretnete tako nešto u stvarnom životu, onda baš i nije. Jedna je stvar roditi se sa Daunovim sindromom, a nešto sasvim drugo je kada, biti mongoloidna čovečija ribica postane ambicija.

I baš kad je vera u čovečanstvo uzimala zalet na nizbrdici, dan se završio uz koktele i drugare, priče iz palanke i ozbiljan razgovor na neozbiljnu temu: Da li je serija „Sex i Grad” bila suvišna, jer je još tokom sexualne revolucije 60-tih ženama ponuđena i ta opcija, da je u redu da svoju seksualnost ispoljavaju kako žele. Zaključak je bio da nije, jer je fenomen Britni Spirs inspirisao mnoge da ostave neke stvari za brak i da je podsećanje na to, da se mladi mogu voleti i bez potpisa, bilo neophodno. Jer, repetitio est madre studiorum.

Iako ponekad predstavljaju traćenje mentalnih resursa i potencijala na potpuno idiotske teme, ovakvi šarlatanski dijalozi umeju da budu jedna divna forma eskapizma, a eskapizam je ipak svačiji omiljeni sport.

Sreda, 23. avgust 2017. godine

Baka moje drugarice je svojevremeno jednom poštenom, nesrećnom moleru objasnila: Da si više držao olovku, sad bi manje držao lopatu. U pitanje učtivosti ili političke korektnosti prema raznovrsnim zanimanjima u ovoj izjavi, neću sad da ulazim.

Stvar je u tome da smo i moja drugarica i ja vaspitane da više „držimo olovku”, a posledica je i takav posao, gde se stalno nešto čita, još više blebeće i neophodno je da se pažljivo sluša.

Ali dođe i dan da se „drži lopata”. A ovi poslovi imaju jednu posebnu draž, a to je tišina.

Slatkoća tišine u okolini, slatkoća tišine u glavi.

Osim ako niste u dobrim ili bar diplomatskim odnosima sa sopstvenim demonima. Onda bolje da pričate sa nekim.

Četvrtak, 24. avgust 2017. godine

Počinju lagane pripreme za početak naredne školske godine i zapravo se radujem onome što me čeka. Standardni izazov tipa: Kako nekom odšrafiti frizuru, sipati znanje u glavu, pa opet zašrafiti, a da bude bezbolno po obe strane.

Tokom mog kratkog predavačkog iskustva po privatnim i državnim školama, pogled na mlade naraštaje je uvek bio siguran način da se proveri kakva nas budućnost čeka. Radi bolje od gledanja u pasulj, tarota i bilo kog astrologa. Većina nastavnika će verovatno reći, ne piše nam se dobro.

Mislim da su svi već primetili, čitali ili razgovarali na temu ponašanja dece danas i kako su nevaspitana, agresivna, nezainteresovana itd. (Čast izuzecima).

Tačno je da sam nečem od gorenavedenog i sama posvedočila, ali ono što je meni bilo uočljivo je zapravo epidemični nedostatak poštovanja. Ne samo prema autoritetu (nastavnicima, roditeljima, školi, državi), tuđem radu i trudu, nego i nedostatak poštovanja sebe i bilo kakve ideje. Ideje lepog, ružnog, bunta, religije, bilo čega.

Zato već sad treba osmisliti taktiku, kako nekog naučiti poštovanju i navesti ili inspirisati, da u svom životu osmisli vodilju i postane bilo šta, samo ne čovečija ribica.

A usput i da malo rade nemački.

A zašto se radujem? Pa, radujem se zbog onih divnih stvari koje se još uvek dešavaju u predavačkom poslu, ali pitanje je koliko ljudi vole da čitaju o jednorozima i dugama.

Petak 25. avgust 2017. godine

U moru svakodnevne neophodne komunikacije, s vremena na vreme neko dođe, pa saopšti nešto što se čini bitno za nastavak daljnjeg postojanja. Potpuno neočekivano, na ulici u dva ujutro, dobila sam sažeto predavanje o platonskoj ljubavi i šta taj pojam zapravo znači.

Ako se neko sad nada romantici, ništa od toga, ovo nije metafora. Stvarno mi je održano skraćeno predavanje o Platonovoj platonskoj ljubavi, jer sam pogrešno upotrebila termin.

Ukratko, Platon u ovoj disekciji osećanja, navodi faze, kako od ljubavi prema pojedinačnom telu (koja zapravo ne isključuje fizički kontakt, kao što se uglavnom misli), preko ljubavi prema duši, stići do ljubavi prema znanju.

Ako pozajmim Platonove pojmove i prisetim se još nekih knjiga, teorija i predavanja na koje sam naletala usput, čini mi se da su sve tri ljubavi podjednako važne, i da je naravno, ljubav najveći i najjači pokretač.

Nije loše podsetiti se s vremena na vreme, da ljubav prema nekome ili nečemu može biti odlična tačka iz koje nešto kreće.

Šteta što se o tome ne promišlja dovoljno.

A sad ću da stanem pre nego što očni živci ne popucaju od kolutanja, ne nastane centrifuga u stomacima i ovaj odlomak teksta ne završi u nekom od onih časopisa, što navode neke žene da kupuju tonu proizvoda da zamaskiraju svaki trag prave lepote. Verovatno bi završio u delu za samoispomoć.

Subota, 26. avgust 2017. godine

Dan za hedonizam, sitne rituale i suzbijanje mačjeg nasilja u kući. Fala Bogu, sasvim običan dan.

Autorka za novac predaje sve što nekom zatreba (nemački, engleski, jogu…)
A za lično zadovoljstvo uređuje kuću i baštu, gaji kaktuse i mačke

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)