Poneki detalj mog života, dramaturški tako nebitan, a drag

Objavljeno 04.06.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Nedelja, 28. maj 2017. g.

Pre izvesnog vremena David Albahari napisao je jednu sjajnu kolumnu kako mi više nemamo instituciju nedelje. I istini za volju – sramno je nemamo. Ali eto, u inat dušmanima, ja je imam. I to baš onako imam! Ne zato što sam povlašćena višnjim odabirom, već zato što sam odabrala da je imam. Dok oslanjam stopala o belinu vunenog tepiha udišem svežinu nedeljnog jutra, kao da je to sasvim dovoljno za ceo ovaj dan. I jeste. Začiniću ga samo sa malo ljubavi, zagrljaja, dugih šetnji pored rascvetalih aleja, zeleno – sive reke kojom plovi sva lepota života ovoga grada. Grada od koga sam se nepravedno otuđila. Vreme je da se vratim, da udahnem ovaj naš čuveni vazduh jače, da, ponovo, svakog dana premerim koracima ulice nekoliko puta,da ga volim koliko zaslužuje. Nedelja je. Biram da imam i čuvam nedelju, jer čemu ponedeljak i draž novog početka, ako je dan mira i sumiranja mrtvo slovo na papiru!?

Ponedeljak, 29. maj 2017. g.

Po lošoj navici ustajem kasno. Zalivam balkonsko cveće i udišem mirise proleća. Malo dobrog starog Sunca i dosta loših, novih vesti. Listam, razgledam, parada očaja. Senzacija do senzacije i poneka vest u kutu papira. Opet „Plavi kit”. Hiljadui jedan savet kako sačuvati decu od igrice koja hara svetom i od naše dece traži neke sitnice -samoubistvo, recimo. Novine zatvaram besno da mogu da osetim miris sveže štampe (meni tako drage) i naslanjam se na sims. Želim da zavrištim da me čuju: ne ubija nam decu bolesni, šarmantni i lepi Filip (on samo likuje nad našim neuspehom), ubija ih nešarmantna ružnoća našeg roditeljskog nerazumevaja, ubija ih što ih nismo čuli, što ih nismo voleli, zagrlili, razumeli. Želim da zavrištim da me čujete, vi roditelji što strahujete od spoljneg neprijatelja, nesvesni domaćeg izdajnika, ali samo zatežem izgužvani saten ogrtača i odlazim sa balkona. Zašto da zavrištim? Ulica je sporedna, svakako me niko neće čuti! Lako je Filipu da naređuje kad smo kreirali uho koje ume da ga čuje!

Utorak, 30. maj 2017. g.

Sutra je Svetski dan borbe protiv multiplaskleroze. Bolesti od koje boluje oko 4000 ljudi u Srbiji. Bolesti koja misli da zna kako noge da oduzme, kako da oslepi, ogluvi, umori za tren, kako da sistematično krade od života. Žurim da na ovaj dan pišem o čoveku koji je u trenutku kada je gubio bitku, sa žarom u očima, slavio život. Kada su mu predviđali da će uskoro moći da napravi tek 20 koraka, napravio 21. Odlučio. Koračao. Potrčao. Danas je Slobodan Jotić bolestan od neizlečive volje za životom istrčao više maratona, nego što su mu predviđali koraka. Medicina je moćna nauka, ali život je više umetnost. Oslanjam se čvrsto nogama o pod, zahvalna. Pišem o maratoncu koji od prvog koraka trči počasni krug. U čast njegovu i ljudi koji trče „maraton” živeći sa multiplasklerozom.

Sreda, 31. maj 2017. g.

Kupujem dve kifle starcu koji prosi, sa susamom ili kimom, sasvim svejedno, grizem usnu da ne opsujem državu u kojoj je starački stomak osuđen na milost i nemilost prolaznika i da Ogi, moj mali plavooki dečak vidi da može i tako. Grlim ga oko nežnih ramena i molim se potajno da vidi nevidljivo, dok odlazimo lakim korakom pored bogato olistalih drvoreda. Nepodnošljiva lakoća postojanja vodi nas u prostor teških odabira. Nastavljamo današnji put, vežbaćemo zajedno ples, i ja ću sutra plesati sa najlepšim dečakom podijuma, lako, okretno, kao u snu. Završnica je uvek novi početak. Nekoliko priredbi opraštanja pred polazak u školu. Dišem duboko željna da moj dečak nauči da život posmatra široko.

Četvrtak, 1.jun 2017. g.

Nekoliko dana mudro sam ćutala o njemu, pardon Njemu, magu naše stvarnosti koji simbolično juče odlazi da bi danas došao, da nas voli, da nas čuva od ratova, dušmana i vremenskih nepogoda. Bira funkcije po sopstvenom nahođenu. Ne gledam TV da ne vidim one koji toliko žele da budu viđeni, onako iz inata. U meni ostaje najrečitije ćutanje od kada znam za sebe. Protiv vladavine nekih bogougodnih i vredelo je vikati, pričati, smejati se na račun njihove tiranije i naše nesreće. Sada samo gledam, čudim se – njemu i nama – kako nam je lepo… Što bi rekao Balašević „Im’o bi ja svašta kasti…”, al’ nekako nemam. Ostavi me čovek bez teksta… U 18 časova – započinje tradicionalni ples predškolaca, spremni su ponosni i zabrinuti u želji da budu sjajni, da budu uigrani (kao jedan), a koliko su samo divni dok plešu svako ritmom koji u sebi nosi.

Petak, 2. jun 2017. g.

Ispijam opušteno sokić u „Narodnoj”. Vreme je matura, bude se sećanja. Na fejsu mi „iskaču” fotke lepih haljina, osmeha, kiča, mladosti, preterivanja… Ali sve je to lepo. Tako se sećam i svoje mature, mature koja nije dobila pravo na postojanje te davne, ratne 1999. Bio je neki od ratova (u nizu mnogih ratova koji nikada nisu vođeni) nama na zemlji nevidljiv, ali tako stvaran. Nema u meni jasnog sećanja na maturu, uvek je nekako strana i daleka i zato svaka godišnjica očajno je svesna da nema čega da bude kopija. Ali verujem da nijedna generacija nije imala veće ambicije u tom času od moje – naš san o odrastanju bio je san o miru. Pa neka… nek’ nikada nisam obukla tu haljinu od svile…

Subota, 3. jun 2017. g.

Veliko mi je zadovoljstvo što mi je ukazana prilika da promovišem bajku na jednoj velikoj manifestaciji. Neko će reći da imperija liberalnog kapitalizma nije baš najsrećnije mesto da deca pronađu bajku. Možda. Ja ipak verujem da je na svakom mestu, u svakom čoveku moguće naći bajku. Zato se se radujem što ću sutra sa mališanima, bar na sat, da pobegnem u neko drugo carstvo skrojeno po meri nas sanjara, jer i sam život bolje zvuči kad ga mašta preporuči. I zato je današnji dan samo pretpremijera. Zažmurite, jer putovanje u čudesno počinje…

Natalija Sknepnek je rođena 19. februara 1980. godine u Pančevu. Diplomirala je na Učiteljskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a trenutno pohađa postdiplomske studije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Autorka je sertifikovani porodični edukator. Kooautorka je preko 20 publikacija i priručnika u oblasti socijalne zaštite koji su namenjeni pružanju podrške osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama. Napisala je i knjige za decu „Pozornica sa 30 lica” i „Na krilima bajke”.

Ostavi komentar

  • (not be published)