Radovi u toku

Objavljeno 28.05.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Nedelja, 21. maj 2017. godine

Kojekakve akcije po kući, pa svetionik, jer potreban nam je taj prizor. Vetar je jak, i doživljaj je odnekud morski. Tamo je tiho, široko. Ima svoju gravitaciju, izvlači besmisao iz tela, i svodi misao na sada i ovde. Uvek drugačije iskonsko sada i ovde. Moć vode. Napajanje. Uveče odemo da gledamo novog Alien-a. Baba Olga iz komšiluka bez ikakvih priprema bi se bolje snašla na svemirskoj misiji od onih pacera. Dajte ljudi, pa videli smo malo svemira u međuvremenu, gledali neke emisije i ozbiljnije filmove, podigli su nam se vasionski standardi! Bolje da je bilo obrnuto, ako je već morao film, onda prvo on, pa svetionik. Da izvuče i taj besmisao.

Ponedeljak, 22. maj 2017. godine

„Radovi u toku”. Ta je faza oporavka. Tako sebe vidim već neko vreme. Oko mene postavljena ona narandžasta plastična građevinska „ne prilazi – gradilište” mreža. Odavde svakodnevna inspiracija za ovu predstavu: idem ulicom Moše Pijade. Zatvorena je za saobraćaj, menjaju neke cevi već dugo. Šetam lagano, po sred puta, sve do raskrsnice, pa preko, do hotela „Tamiš”. Na putu do recimo keja. A onda taj, izgleda mi, već večiti prizor. Ograđen ceo blok, na ulazu u grad. U centru grada. Moje gradilište je zamišljeno, jer telo je u fazi male prepravke da bi moglo da funkcioniše, ali ovo je šatro gradilište. Ništa se tu ne dešava, osim što se poručuje prolaznicima: „Evo. Ovo sam ja kupio. Sad je sve ovo moje. Evo: odavde, pa skroz okolo, sve do, evo: dovde! Moje. Okolo šibajte, kmetovi!”. Eto to je znači tranzicija. Tranzit građana oko otuđenog dela grada. Idemo, pomirljivo. Laganeze sitno kolo naokolo. Gunđam, jer, između ostalog, baš mi je bio merak čitavog života tuda da presečem. Pa obavezno preko betonskih valjaka, u podnožju socijalističkih tumulusa, sa sakralnim lampama na vrhu. Kakvo bogatstvo značenja i oblika u dosadnom gradu! Jer tu sam hvatala siguran kontinuitet sa sobom. Onom klinkom iz grupe klinaca koja tu visi i smišlja igre koje uključuju primenu betonskih valjaka, ili proučava ekosistem koji se stvori kada bazen u kome su valjci ispuni kiša. Ribice će crći, moramo ih preneti u Tamiš. Nisu to ribe to su žabe, ima i iskusnijih među nama. Kad si mali, život ti izgleda bitan, ma koliko sitan, pa ih prenosimo. Uveče se pretvaramo u spadala, vrebamo kroz staklena vrata momenat kada nema nikoga u ulaznom holu, utrčavamo kao komandosi, pravo do stepeništa, pa na treći, četvrti sprat hotela, sve do salona u hodniku. Spejs dizajn (tako nam to izgleda). Sve tu imamo, garniture za sedenje, i veliki televizor, uključujemo ga, i gledamo utišanog, gledamo grad kroz prozore, standardna posada vasionskog broda. Taj hotel je bio moderna nada našeg grada. I eto ga sada, feudalna ograda… Kakav mi je ovaj dan, ne čudi me što nestade u ovom sećanju.

Utorak, 23. maj 2017. godine

Da li je Gaša dobro? Gaša je dobro. Svakodnevni trip. Našli smo tri šteneta bačena niz strminu, pored trećeg mosta između Barande i Čente. Jer baš tamo sam navalila da odemo, jednog dana, iz čista mira. I baš tamo su bili. Posle se ispostavilo da ih je uhvatio parvo virus, i da su ih se zato verovatno otarasili. Dva se nisu izvukla, a treći je, crni, ostao. Ovako sam odlučila, jer sve je to bio jedan tužni smor i bezuspešna borba: ako Gaske preživi, onda sve to ima smisla. Po mišljenju veta, još par dana i prošla je opasnost. Zato nekoliko puta dnevno piljimo u Gašu. Dan nekako isti, neka rutina. Kuvanje. Pa slikanje. Posle mi sestra Jela prepričava svoje putešestvije po Alpima, nemački i austrijski dvorci, drvoredi, umetničke zbirke i prizori. Divne fotografije. Kao da sam i ja bila tamo. Dobro, skoro.

Sreda, 24. maj 2017. godine

Sunčano prepodne. Zavirujem u svaki cvet u bašti. Kratko traju latice, stvorene za uživanje. Otvore se nove, drugačije, podjednako divne. Zar ima smisla nešto propustiti? Pomažem malo cvetovima koji su poklekli od ogromnosti svoje lepote na tankim stabljikama, podupirem ih, dok se Gaša vrzma i smišlja ujdurme. Počeo je da diže uši, komičan je i mio. I dalje se čudim mom omiljenom baštenskom čudu, kako je moguće da neko cveće koje nisi posadio nikne u toj količini, i zaposedne pola bašte? Odakle se prosulo tu, gusto, nežnoplavo i štrkljasto, i već mesec dana cveta? Popodne beli mantil, kontrola, jer radovi u toku. Posle, lekovita ljubav mačora Miškeca. Pljušti. Štafelaj. Da li je to jesen ili proleće na toj slici? Ne mora da bude ništa određeno na toliko nestvarnom prizoru. Posle sam ženica mom dragom. Pravim picu, nema pečuraka, zameniće ih patlidžan. I to ispadne sjajno, ulazi u redovan repertoar. Uspavljuje me Bajac, poslastica pred san, „Priča o magiji jednog miša”. Ceo jedan film, omnibus. Nekako je 3d. Izmeštam se, i posmatram je sa različitih pozicija. U svojoj glavi. Sve do sna.

Četvrtak, 25. maj 2017. godine

Budim se, ali me mrzi. ‘Ajdemo redom, svi nahranjeni, Gaša je živ i zdrav, dobro je, ima nekog smisla u besmislu. Kafa, pa kafa. Pravim šta i kad uraditi listu, pokušavam da ubacim strukturu u ovaj rasplinut dan. Kao da nešto očekujem. Konačno, evo me. Sadim uljano drveće i po koju kućicu. Žuta, narandžasta, crvena… Slika je još malo pa gotova. Tri velika platna, jedan prizor: more, koje je živo biće, širi ruke i dočekuje reke koje se u njega ulivaju. Iz oblaka, preko dalekih planina, vijugaju između brda i stižu do bića. Po moru plove brodovi i živuljke. Neka utopija. Fali mi Boka, ostao dobar komad mene tamo, i zove i vuče svoj ostatak. U skladu sa temom, telefonski poziv, poslednji dogovori vezani za slikarsku koloniju u Ulcinju. Još malo, i tamo sam, biće plavo drago!

Petak, 26. maj 2017. godine

Moše Pijade je i dalje zatvorena, idem posred šora. Seoska atmosfera prija. Preobrazila je ovu ružnu ulicu, vratila joj neki zagubljeni duh.

Onda, zubar. Srednjevekovni miris i ukus kamfora. Stari dobri srednji vek. Uspem tim komentarom da zasmejem zubara. Namršteno nebo i oblaci koji se predomišljaju gde da izruče tovar. Kada prolaze tako teški i tamni, pritisnu nas. Lepo im osećam težinu i vučem se ulicom. Zatim susret sa jednim čovekom, posetiocem iz daleke zemlje. Ošine me nekim materijalizmom. Prevaziđe sva moja neočekivanja. Osećam se učaureno. Srećom, Siki stiže ranije sa posla, pravac, kej, „Žuti Liman”. Pravo mesto. Jer tu poenta nije gužva i profit, tu se muzika jedva čuje, konobar je iskuliran i spor, i tu se osećam kao u svom starom kraju. Baš kao da negde kod Tri Šerpe sedim sa komšijama. Radža je dobra, riblja čorba još bolja, i sve je sa mene spalo. Možemo u dugu šetnju. Nasipom, ka Željaku. I obreh se u livadi. Ne znam gde sam bila pre te livade, ali tu konačno cela dolazim sebi. Tu sela i upijam divotu.

O kako me samo pukla! Kako me iznenadila! Znam dobro sva ta mesta, ali u ovom ruhu, ovog dana, koliko je predivna! I beskrajna, tako izgleda. Žuto i ljubičasto cveće, i visoke ljubičaste trave, čista vizuelizacija vetra. Sve je u pokretu. Bumbari sa tovarima polena, leptiri, vilini konjici, i glasna pesma ptica. Ode i poslednji teški oblak, pa livada još jače sine. Ne mrdam odatle. Kako da zagrlim livadu? Kako se grli livada, razmišljam, i grlim je nekako, pokretom, ljubavlju. Siki za to vreme negde fotoaparatom vreba čaplje i kormorane u letu. Posle nasipom dalje, sve do vodene savane. Udobno kamenje kod novog željezničkog, odnekud dovučeno (u mojoj mašti, iz Crne Gore, vagonima) i prekriveno topolama bebama, to je naše gledalište. Amfiteatar. Imamo i društvo, još dva momka imaju isti ukus.

Ćutimo, slušamo ptice i žablji hor, i posmatramo potopljeni kubik. Pozornica beskraja i stvarnosti, koja te instant šibne u područje mira i šireg okvira. Na povratku shvatim da Moše Pijade više nije šor. Kola šibaju, vraćamo se u normalu. Možda to znači da se i moja faza radova završava. Tako je danas na livadi zaizgledalo. Zatim gledamo foto ulove.

Subota, 27. maj 2017. godine

Gaša vakcinisan, jer sve izgleda OK. Bravo Gaske! Sunce u bašti i malo okupljanje rodbine.

Uveče kreativna radionica. Uvek divna atmosfera tu, jednostavnost komunikacije i bivanja kada se nešto interesantno radi. Dogovori, sutra u Pesak.

Ostavi komentar

  • (not be published)