Who put M in Manchester / Ko je stavio M u Mančester

Objavljeno 04.06.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Nedelja, 28. maj 2017. g.

Poslednje jutro u Mančesteru. Silazim kroz uzak hodnik hostela. Izlazim pravo u glavnu ulicu Nortern kvartera i ozarim se od prizora. Pijem kafu u Pop butiku naspram zida sa grafitom Pitera Huka u prirodnoj veličini. Razmišljam kako da upijem što više od ovog grada. Prošle nedelje sam u Londonu išao na buvljak i kupio majicu Džimija Hendriksa. Posle buvljaka sam sedeo u parku na Kings krosu ispijajući pivo čitavih dvadeset minuta pre nego što sam primetio da postoji tabla na naslonu. Piše da su tu, isto u nedelju, 1968. godine sedeli Bitlsi. Istorija me je pronašla. Krećem u Kastelfild, najlepši deo Mančestera ispresecan kanalima i mostićima. Ulice su blokirane zbog maratona pa idem sporednim avlijama. Spuštam se na stazu pored kanala i opet sedim na simsu jedne velike zgrade. Naravno, tek posle jednog piva vidim da je iza mene na zgradi neka gravura. Ovde su 1983. svirali The Smiths. Hm, pa ja sedim na prozoru čuvene „Hacijende”. Istorijo, samo me pronalaziš. Vreme je da se vratim u grad. Iako je nedelja, grad je pun. Ekipa ispred paba horski peva Oasis u četiri sata popodne. Drugari, čekajte mene. Samo da spakujem stvari, jer sutra u šest ujutru putujem za London, i dolazim. Večeras ne smem da zaglavim. Kako da ne, srećem istu ekipu od juče, pab, klub… U četiri ujutru ležem, obučen i spakovan, da dremem jedan sat pre puta.

Ponedeljak, 29. maj 2017. g.

Napuštam Mančester pozdravljajući ekipu koja još uvek stoji ispred kluba.

U London stižem rano ujutru i sa stanice idem direktno u gajbu u kojoj je živeo Džimi Hendriks 1966. Upijam atmosferu, gledam Džimijevu kolekciju ploča, gitare, kasetofon, papire sa tekstovima pesama… Čuveni beli stratokaster!

Moram dalje, i to peške kroz Hyde Park. Stižem u hostel. Sve mi je bezveze posle Mančestera. Jedem šest mini rol viršli da pobedim glad, najvećeg neprijatelja u Londonu, i povratim entuzijazam. U Londonu je sve daleko i odustajem od odlaska u čuveni bajkerski „Ace cafe” gde su nastali cafe racer-i jer je dva sata vožnje busom do tamo. Kakav užas, nedostaje mi Mančester i prvi put posle 19 dana u Engleskoj osećam se „home sick”. Odlazim u „Aint nothing but the blues“ klub i London ipak uspeva da me raspameti poslednji put. Svirka celu noć. Ponedeljkom! Majstori na gitarama, samo se smenjuju do sitnih sati. Odoh kući pevajući.

Utorak, 30. maj 2017. g.

Danas letim kući. Sedim poslednji put u Hyde parku da ubijem vreme. Presabiram se. Srećan sam. Prošlog utorka sam bio u Maclesfield-u, rodnom mestu Iana Kurtisa. Bio sam ispred njegove kuće a posle me je jedna ljubazna bakica povezla svojim, 30 godina starim, mercedesom do groblja gde je Ianova spomen ploča. Taj utorak je bio jedan od najemotivnijih dana u mom životu. Pun sam emocija koje dodatno podstiče čist kiseonik u parku. Zbogom UK, letim za Pančester.

Sreda, 31. maj 2017. g.

Odmor je gotov ali nisam još spreman da idem na posao. Sedam na harlija posle dvadeset dana i punim gasom palim na Tašmajdan da se vidim sa devojkom. Grad je blokiran. WTF. Ah da, krunisanje. Užas. Devojka me prvo pita za bombu u Mančesteru. To je bio moj prvi dan tamo i prvo mesto koje sam želeo da obiđem je Factory, zgrada u kojoj su snimani albumi Joy Division. Oduševljen atmosferom, ne prestajem da slikam ulice. Nesvesno slikam i Factory u pozadini gradskog pejzaža. Slušalice u ušima glasno sviraju „She‘s Lost Control“ dok se jednom rukom pridržavam za zid Factory-ja. Konačno sam tu. Na licu mesta. Adrenalin me opija. Noge su mi lake iako su prepešačile stotine milja nepreglednim Londonom. Šetam dalje ulicama Mančestera slušajući samo Joy Division. Zaobilazim pandure, kojih je sve više. Ambulantna kola viđam od kako sam došao u grad pa mi nije čudno što ih uveče ima još više. Nisam svestan da se kilometar od mene desio užasan zločin. Dvoje ljudi sa koferima, tek stigli u grad, pitaju me šta se dešava. Ja im odgovaram da je tako ceo dan i da je to normalno. Tek duboko posle ponoći u radnjici skidam slušalice da bih poručio klopu i čujem na radiju šta se desilo i da je poginulo preko tridesetoro ljudi, mahom dece.

Četvrtak, 1. jun 2017.

Prvi dan na poslu. Malo radim, više pričam doživljaje. Idem kući ranije da montiram nove delove na harlija, koji su pristigli dok sam bio odsutan. Posle majstorisanja, odmaram se i vidim na TV-u da je danas pedeset godina od „Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band”. Eh da, video sam u Liverpulu prošle nedelje najavu za to. Nije mi žao što to propuštam jer sam u Liverpulu bio na pedesetogodišnjici, po meni, još boljeg i značajnijeg albuma „The Velevet Underground & Nico”. E, to je bio koncert za pamćenje. John Cale i gosti su odsvirali ceo prvi album i još mnogo pesama velveta. Počeli su sa „Waiting for my man” , pa „White Light/White Heat”, pa redom. Publika je horski pevala „Venus in Furs”. Na kraju dvadesetominutna improvizacija „Sister Ray”. Posle koncerta sam, sa drugarima koje sam upoznao na koncertu, otišao u pab da ćutimo zajedno, oduševljeni večernjom predstavom.

Petak, 2. jun 2017. g.

Kao i prethodnih dana, budim se neznajući gde se nalazim. Sanjam noćima Mančester i svako jutro poželim da sam još uvek tamo. Danas definitivno neću ići na posao. Montiram preostale delove na harley i idem do Merkatora na Harley demo vikend. Odmah srećem drugara koji je u organizaciji i vozikam se na raznim modelima harlija. Zadovoljan sam što sam probao svašta samo da bih bio još sigurniji da moj motor neću nikada zameniti jer mi najbolje leži. Postaje dosadno, odlazim kod devojke da gledamo slike iz Engleske. Prisećam se mnoštva prijatelja koje sam tamo stekao. Postao sam pravi Mančesterac. To nije moguće ni u jednom drugom gradu. Tamo su svi kao jedan a posebno nakon bombaškog incidenta. Tamo nije moguće biti turista, jednostavno osećao sam se kao kod kuće. Razmisljao sam čak i da uradim tetovažu, mačestersku pčelu, ali sam ipak ostao na nalepnici sa pčelom koju ću zalepiti na motor.

Subota, 3. jun 2017. g.

Jeftinoća u Srbiji u poređenju sa Engleskom me je naterala da doručkujem u restoranu. Uživam u kajgani u Dvorištu. Odlazim do groblja jer su danas zadušnice. Danas ću ponovo ići da se vozikam harlijima a uveče verovatno liga šampiona finale. U Mančesteru sam gledao finale lige Evrope sa drugarima. Izuzetan osećaj. Nije bilo šanse da Man United (kako tamo kažu) izgubi. Ceo grad je slavio do sitnih sati. Veče smo završili u klubu sa Juke Box-om na kojem se pušta Lou Reed, The Smiths, Oasis… Kakav grad, kakvi ljudi, kakva atmosfera. Sledeći put letim direktno na mančesterski aerodrom. Deo srca sam ostavio tamo a još dugo ću videti sliku mančesterske severne četvrti, moje druge kuće.

Ostavi komentar

  • (not be published)