Kada se vraćam Pančevu

Objavljeno 16.05.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 21 mins

Nedelja, 9. maj 2021. godine – Povratke mrzim i tačka

Alarm me budi u 7.15 i izlećem iz kreveta. Shvatam da je nedelja i da sam kod kuće. Vratili smo se iz Bosne. Uvek mi treba par dana da se adaptiram na standardni život radničke klase, nakon povratka sa putovanja. Sledi period ‘preživljavanja’ i životarenja do sledećeg inostranstva. Oduvek sam dodavanje recke za novu državu smatrala smislom života. Sa svakog putovanja se vratila nova Ana. Unapređena Ana.

U ovu nedelju se desio alarm, jer smo se prijavili na BINA šetnje (Beogradska internacionalna nedelja arhitekture je u toku). Posle munjevitog spremanja, stižemo na prvo od tri odredišta – Aleja Novog groblja u Beogradu. Deveti maj je – Dan pobede u Drugom svetskom ratu, na Spomeniku oslobodiocima Beograda u Ruzveltovoj su postavljeni venci. Kao i na kosturnici u okviru Groblja koju obilazimo. Saznajemo dosta o vojnicima Austro-Ugarske, Italije i Francuske koji su ostali da počivaju u našem glavnom gradu.

Završavamo sa prvom šetnjom, jurimo na Dorćol na drugu i ne stižemo. Naravno zbog parkinga. Odlučujemo da popijemo kafu u KST-u i sačekamo treću šetnju – Zvezdarsku opservatoriju.

Posetila sam je 2012. godine, ali danas sam oduševljena saznanjem da je Zavod za zaštitu spomenika krenuo u renoviranje ovog kompleksa. IMA NADE! Sjajno predavanje u magičnoj biblioteci upravne zgrade sa natpisom Omnia in numero et mensura. Ponovni susret sa teleskopom koji je u vreme osnivanja Opservatorije (1932. godine) bio četvrti po veličini u svetu! I ponovna patnja što ne znam kako da se preusmerim u ‘zaštitarski’ deo moje struke. Nakon dvočasovnog divljenja znanju i elokventnosti vodiča ove šetnje, ponovo obećavam sebi da ću pronaći način da ostatak karijere radim ono što volim, a to je očuvanje kulturnog nasleđa.

Sa tom mišlju odlazim u krevet, spremna za prvi radni dan nakon odmora.

Ponedeljak, 10. maj 2021. godine – Povratak, dan drugi

Prvi radni dan ne prolazi toliko strašno kao što zvuči, jer uz rad, protiče u sumiranju utisaka svih kolega o putovanjima za praznike. Jelena je takođe bila u Bosni, samo u gradu bližem tački Severnog pola – Banjaluci. Od svih priča, ostaje mi urezana ta da Jelka odgovara sasvim suprotno za doživljaj stanovnika istog, kada smo Stefan i ja poraženo ispričali koliko ljudi sa naše rute puta (Sarajevo – Mostar – Tjentište) veruje u ispravnost trenutne vlasti u Srbiji, apsolutno verujući svemu što se plasira na medijima. Ostaje mi nada da smo naišli na retke primere i odlučila da ne generalizujem.

I potvrđeno je uverenje da će televizija zauvek ostati uređaj za masovnu manipulaciju i kontrolu mase.

Popodne jedva čekam, jer znam da me čeka odabir najlepših fotografija sa puta. Sizifov posao – od 900 komada nastalih za nedelju dana, suziti odabir na dvestotinak. Opet prolazim ulicama Sarajeva, Baščaršijom, opet sedim sa Stefanom uz Neretvu ispod mosta po čijim je čuvarima Mostar dobio ime. I opet vidim kadrove zelene Sutjeske i spomenik vajara Miodraga Živkovića podignut u čast ljudima koji su pali u borbi protiv fašista i ostavili nam Srbiju nepokorenom. Makar prividno nepokorenom…

Svaki put shvatim veličinu mesta na kojima sam bila tek kada se vratim kući. To je ta ‘unapređena Ana’ o kojoj sam govorila. Zato toliko volim putovanja. Klikćem ‘Post’ na društvenim mrežama i delim svoje kadrove sa svim ljudima nadajući se da će ih slike viđene kroz moje oko, a zatim i objektiv podstaći da se i sami upute na istu rutu. Dešava se magija. Mnogo reakcija, pohvala za fotografije, ali što mi je najbitnije, poruka i pitanja za savet za lokacije i smeštaje. Moja misija je za danas obavljena.

Koliko bismo svi bili bolji ljudi kada bismo češće upoznavali i poštovali druge kulture i izlazili iz svojih zona komfora. Gde bi nam kraj bio.

Utorak, 11. maj 2021. godine – Mama

Ne umem da objasnim fenomen buđenja na putovanju u 7 izjutra, bez alarma, hodanja celim danom bez prestanka i konstantnoj energiji i nepostojanju reči umor. A onda se vratimo svakodnevnim rutinama, ustajanju za posao, kada proklinjem dan kada sam upala u kolotečinu zvanu radno vreme od 8 do 16h i kada postoje dani kada mi i u 16h deluje da se zapravo i dalje nisam probudila. Tako prolazi ovaj utorak na poslu. Ne postoji ta kafa koja će pomoći, mada i dalje postojano tvrdim da kod mene kafa radi samo na principu placebo efekta.

Nakon posla odlazimo kod mame i Bruna (očuh). Još jedna stvar koju obožavam je poklanjanje suvenira. Ovaj put je odabir pao na mostarsku autohtonu žilavku spakovanu u ambalažu sa divnom etiketom prepoznatljivog pogleda na Most. Divno je i za nepca, što smo potvrdile Danica i ja (Stefanova mama je dobila i svoj primerak).

Uz ponovnu prezentaciju putovanja, gde svaki put pričamo sa istim oduševljenjem kao da je prvi, dolazimo i do neizbežnog pitanja. Kada mama ide u bolnicu i koliko će je zadržati?

U naš život je ušla priča i o hemoterapiji i zračenju. Ni naša porodica nije ostala pošteđena toga. Ali na sreću operacija je prošla odlično i lečenje je samo radi odstranjivanja i najmanje mogućnosti da se mali gad ponovo pojavi. Mama se opet šali kako neće izgubiti kosu. Ja opet besnim na to što ima snage da zbija šale na taj račun, ali završavamo sa dogovorom da ćemo se videti pre odlaska da bih joj donela par knjiga za taj boravak.

Provešće moj rođendan tamo. To je misao koja mi je nekoliko puta to veče pala na pamet.

Sreda, 12. maj 2021. godine – Pančevo – Ana – Beograd

Radni dan počinje tako što se pominje nova lokacija za zgradu. Ništa novo. Opet zbunjeno gledam saborce iz struke, stavljajući im do znanja da mi treba usmerenje. Takođe ništa novo.

Sa Stefanom sam već četiri i po godine, već preko dve živim u Pančevu. I dalje tražim da mi objašnjavaju lokaciju nepoznatih ulica preko meni referentnih tačaka u gradu. Referentne tačke su, skoro pa uvek, HRANA. Tj. lokali sa istom. Tako da vam kroz Pančevo prolazim u odnosu na Autobusku stanicu, bistro Kokošku, Voz, burek kod Stankoskog ili Grge, Apoteku kod sunčanog sata… ali mi srce zaigra kada se pohvali Strelište. Tako da bi se moglo reći da polako počinjem da se osećam kao domaća.

Tome poprilično odmažu rečenice voljenih Pančevaca koji zbijaju šale na račun toga kako im Beograđani ‘zauzimaju grad’ i time ga kvare. Na svu sreću, često zaustavim svoj brzopleti jezik i ne odgovaram im kako mi je nevidljiva ta njihova borba da učine nešto protiv istog problema.

Sreda popodne je od skoro postala termin za psihoterapiju, međutim, javljam se Danijeli da mi je potrebno slobodno to popodne, jer se i dalje nisam raspakovala od puta, a kamoli odmorila. Međutim, slagala sam i nju i sebe. Koristim priliku što Stefan ima obaveze u KST-u i javljam se paru koji me je zamolio za pomoć oko uređenja novog stana. Iako sam sebi rekla da ću naučiti da kažem to veliko strašno ‘ne’ privatnim poslovima i ostavim sebi više slobodnog vremena za hobije, opet sam natovarila novu obavezu.

Lokacija stana: Novi Beograd, Carina, Fontana. Moj blok u prvih 25 obrtaja Zemlje oko Sunca od trenutka kada sam rođena. Često pokušavam da objasnim ljudima koji nisu odrasli u bloku, kakva tajna veza se sa istim stvara. Neuspešno. Većina njih vidi samo brutalističke betonske kubuse. Više se ne trudim da objasnim, samo ljubomorno i ponosno čuvam tu pripadnost i povezanost.

Posle provere stana i usaglašavanja oko toga koji će sledeći koraci u adaptaciji biti, nalazim se sa osobom koja je ljudska predstava te ljubavi prema bloku. Jovana je osoba koja tu povezanost razume i poseduje. Sedamo na klupicu u kraju, koja je lepša od svih dorćolskih i vračarskih kafića zajedno. Kao i tokom svakog našeg viđanja, neosetno i mazohistički upadamo u teške teme. Ovaj put su na tapetu aktuelni rat na teritoriji Izraela, preko migranata u Srbiji do opravdanosti promene polova i toga kako se mi nosimo sa ljudima koji su učinili isto. Svaki put na rastanku konstatujemo kako sledećeg puta neće biti tema posle kojih nećemo moći da zaspimo, istovremeno znajući da to neće biti ostvareno.

Četvrtak, 13. maj 2021. godine – Jovana iz Pančeva zvana Elena

Jutro pre posla, kao i svako, počinje istim šablonom. Kafa, cigara, šminka, borba sa Stefanom oko prevlasti nad kupatilom, priprema klope, ruta Strelište – Misa. Prolazimo pored jedne od pančevačkih autoškoli, komentarišemo gomilu klinaca ispred. Stefanu ne promiče prilika da me podseti da treba da me upišemo što pre. Meni ne promiče prilika da prevrnem očima na tu ideju kao i svaki put.

Taj dan u osam radnih sati pokušavam da spakujem sve izmene koje su došle, vezane za aktuelni projekat na kojem radim. Površine stanova izvlačim po nebrojeni put iznova, umesto ravnog krova na mestu grafičkog priloga preseka kroz objekat, nastanjuje se kosi krov – mnogo voljeniji među investitorima. Mnogo omraženiji zbog svoje (ne)estetike među arhitektama. Nevoljno, ali ga postavljam.

Među svim tim rogovima, venčanicama i gredama, neto i bruto površinama, dan munjevito prolazi i ponovo otkucava 16h. Vreme za sastanak sa Elenom.

Svaki grad, ili deo grada, ima osobu čiji sam lik prikačila istom. Blok i Fontana imaju Jovanu. Pančevo ima Elenu (pored Stefana naravno). I Jovana i Elena su arhitekte kao i ja. I Jovana i Elena su razočarane u našu struku. Kao i ja. Svakako je lamentiranje nad našim sudbama u okviru poslova kojima se bavimo neizbežno. Ali potajno, znam da nijedna od nas ne bi bolje radila nijedan drugi posao. Međutim, ne priznajemo to naglas.

Kao i svaki put, Elenin osmeh koji te dočeka, od oblačnog dana u Pančevu napravi da sve oko nas zasija. Takve osobe utiču i na mene da budem bolja. Kafa sa njom je uvek slađa, i nikada dovoljne dužine da ispričamo sve što želimo.

Počela je kiša. Ekana mi poziva taksi, daje svoj džemper da ne pokisnem, ulazi u apoteku da mi kupi masku i pakuje me na put ka Streli dok ona odlazi putem Sodare.

Kada bi me neko pitao kakvo je Pančevo ja bih mu opisala Elenu.

Petak, 14. maj 2021. godine – Tamiš i pivo

I dalje se nismo odmorili pošteno od puta, a već je kraj nedelje. Deki me na poslu pozdravlja uz rečenicu „Daj, Anči, petak je! Danas se bar nasmej.” Kao da je sva energija ostala spakovana u koferu zajedno sa stvarima koje još uvek nisam oprala posle puta.

I dalje kao u borbi protiv vetrenjača, pokušavam da pobedim sat i da do kraja radnog vremena završim sve što sam zamislila. Ne uspevam u tome. Ali dan je pred BINA izlet u Suboticu, tako da Jelka, Suza i ja uz posao pričamo o putu, pravimo plan polaska i izigravamo antidodole, nadajući se da će se ona stara u kojoj kiša izbegava Kragujevac, primeniti i na Suboticu. Stefan je uzeo slobodan dan zbog poslova u KST-u, danas je ženski dan u birou.

Petak znači da posle posla nema kafa. Petak u Pančevu – gradu Đorđa Vajferta, a danas pivare Dilema, znači da se kafa isusovski pretvara u pivo. Poznata ruta: pečeni slani u Zlatnom zrnu i dok smo stigli do Slada kesica sa suncokretom mi je i dalje vruća u rukama. Stefanovo i moje omiljeno: dva puta po Dve kere i stižu čaše bogovskog nektara čija boja podseća na med. Pridružuje se i treći član posade, nakon nekog vremena gubi se računica koliko je tu zapravo Kera prošlo. Prebacujemo se na splav koji se ogleda u Tamišu koji je miran poput gledala.

Ekipa se neprimetno povećava. Neki odlaze, novi dolaze. Nedelja se završava uz mnogo smeha i anegdota, simbolično kao što je prošla i prethodna: Banjalučkim. Šalimo se, pošto ga nismo probali na proputovanju kroz Hercegovinu: „Ko ne plati na mostu, plati na ćupriji.”

Subota, 15. maj 2021. godine – Subota u Subotici

Kere i Banjalučko od prethodne večeri čine buđenje u 5 ujutru dodatno težim. Kupimo Jelku, zatim Suzu, dolećemo na mesto polaska u Beogradu. Vođa proziva naša imena i put ka Subotici koji smo proveli u spavanju, počinje.

Ima gradova u koje kad ušetam ne znam kako da fotografišem. Zato i dalje naš očni aparat predstavljam kao pobednika u večnom ratu ljudi i mašina. Na ruti secesije: Sinagoga – Gradski muzej – Gradska kuća – Palata Rajhl – Palić, po prvi put posle Maroka, aparat sam većinu vremena držala spušteno. Osećala sam se pobeđeno pred svim tim secesionističkim detaljima, oblicima i bojama. Prosto nisam znala kako spakovati svu tu lepotu i sjaj u jedan maleni kadar.

Većinu vremena nisam čula ni vodiča. Bilo mi je dovoljno samo da gledam i upijam svu tu lepotu. Stefanu sam u jednom trenutku šapnula kako bih išla i grlila enterijer Sinagoge koliko je lep. Pogledao me je, malo je reći, začuđeno.

Dan je završio šetnjom po Paliću. Obilaskom Titove vile, koja ga je čekala decenijama i nikada ga zapravo nije dočekala. Uvek me rastuži, ali i u isto vreme i naljuti poseta spomenicima kulture, koje je pobedilo vreme kojem su prepušteni na milost i nemilost zbog nebrige države.

Tako se završio i ovaj izlet. Kiša je počela tek nakon što je autobus krenuo iz Subotice za Beograd. Makar smo u poslu antidodola uspele.

U Beogradu nas je dočekala groznica subotnje večeri. Grad je vrveo od ljudi i ličio na pobesnelu pčelinju košnicu. Brzinski prolazak Bulevarom kralja Aleksandra do kola, sigurnog utočišta koje će nas odvesti ka Pančevu.

Dok smo prelazili Pančevački most, shvatila sam da nije polazak iz Subotice ka Beogradu izgledao kao put kući. Izlazak iz bukom ljudi i noćnim svetlima zagušenog Beograda, ulazak u mrak i tišinu nad Dunavom i poznati put ka Pančevu izgledao je kao put ka kući.

Samo da se svaki sledeći put kad nostalgično pomislim na život u Beogradu setim toga i to će postati najvažnije putovanje koje me je unapredilo.

Autorka je arhitekta, ali pre svega zaljubljenik u sve gradove u kojima još uvek nije boravila i ljude koje nije upoznala, od skoro sugrađanka Pančevaca

Ostavi komentar

  • (not be published)