Junakinja Marta

Objavljeno 12.04.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 20 mins

Pančevo, proleće, 2020.

Marta je odgledala najnoviji film domaće produkcije o tome kako je planetu osvojio nepoznati virus koji se širi brzinom daha i izaziva smrtonosnu infekciju. Usled intimnog razumevanja kauzalnih afera između publike i scene, film je u Marti izazvao određen nemir te su, u nadi da će ga potisnuti, svi njeni rituali bili aktivirani. Nenad je rekao Marti da čeka njen dnevnik kao kraj epidemije. Nenadova izjava Martu je momentalno opunomoćila da okonča epidemiju.

DAN I

Emocije straha, tuge, ljutnje i postiđenosti ispunjavale su virtuelni papir ispred Marte. Fuzija osećanja i nemogućnosti da ih obrazloži, delimično iz organskih (hormonskih), emocionalnih, intelektualnih razloga. Želja da obuče sebe i sve svoje u skafander, koji će ih zaštiti od svih kontaminacija.

I i A, po mnogo čemu različiti ljudi, izrazili su još pre neko veče Marti lična uverenja o tome da je verovatnoća kontrole i odbrane u ovom trenutku ravna nuli. To joj je, razume se bilo jasno već nakon studioznog proučavanja objavljenih svojstava novog pretećeg entiteta. A u ovom trenutku radi u drugom gradu, i nema mogućnost da se podvrgne nivou zaštite koji bi Marta očekivala. I je s druge strane završila na drugom kontinentu, s nekim drugim „A”, koji takođe ne namerava da sprovede mere zaštite koje bi nju umirile. Marta je razgovarala telefonski sa I u nadi da će je razumevanje s njene strane utešiti, ali to se ovog puta nije dogodilo. Razumevanja, s njene strane, nije manjkalo ni najmanje.

Kao dete Marta je često igrala slučajeve – kontrolisano predigravanje budućih događaja, u njenoj režiji. Nešto poput kockanja, ipak, s primesama uvežbanog fizičkog izvođenja. Kad god bi nešto bilo baš važno, Marta bi postavila pitanje njegovog ishoda pod uslov: ako uspe da izvede „ovo”, desiće se „ono” željeno, ako ne uspe, na žalost, desiće se „ono” neželjeno. Ta igra stavljala je sve Martine akcije u adekvatno neodgovaran status prema realnim događajima, dok se s druge strane, funkcija tih igara može sagladati i kao infantilno praktikovanje kontrole i prekršaja. Marta se priseća pravila igre i odlučuje da izvede jednu na ulici, ulazeći u takmičenje s gomilom pančevačkih rupa i betonskih šavova. Uslov nalaže da ni vrhom cipele ne zgazi napuklinu na putu do kuće, a da pritom iskontroliše disanje tako da udiše isključivo na mestima bez prozora, a izdiše na mestima ispred prozora. Ako to uspe – sve će biti u redu.

DAN II

Marta započinje dan ritualnom šetnjom, ni po čemu različitom od njenih ranijih šetnji, osim što će morati da je završi do 17 h. Oblači svoju vanrednu uniformu i stiže na periferiju grada u nadi da će sresti nikoga. Zona duž kolskog puta oko Pančeva destinacija je koja nudi konkretan osećaj šetnje. Marta je inspirisana za rad, ideje kao i uvek ne biraju prilike. Shvatajući da će malo šta sad moći da realizuje upada u blagi očaj i negativno razmišljanje o svemu što joj nedostaje u Pančevu. Obilazi oko Narodne bašte prisećajući se perioda kad je tu provodila čitava prepodneva čitajući u miru i tišini. Uvek se oseća nelagodno kad bi da kaže koliko joj se ova nova bašta ne dopada.

Stiže kući i sve što se nalazi na njoj sad treba dezinfikovati. Duga, pažljivo planirana akcija u kojoj pažnja mora biti veoma fokusirana. Da bi došla do neophodnih sredstava Marta mora otključati vrata, što znači da mora zavući ruku u torbu gde je ključ, znači mora zagaditi čitavu torbu. Precizno, s dva prsta gnjura i vadi ključ, dotiče kvaku, izuva se i na prstima ulazi po bočicu. Dotiče bočicu i počinje sve da prska. Ulazi u toalet, dotiče slavinu, pamti sve što je dotakla. Srećom, disciplina čišćenja usađena joj je još dok je bila dete. Martinu mamu odlikuju izuzetne spretnosti i sklonosti ka zaštiti prostora od potencijalnih mikrouljeza. Zavidne metode koje su potvrdile sve spremačice, prenela je i na Martu, i na njenu sestru. Marta ovih dana uviđa da je njeno opsesivno čišćenje prostora ritual koji joj daje psihološki osećaj bezbednosti i moći. Čišćenje je sad neodoljivo podseća na igricu, poput one koja se trenutno sprovodi na planeti. Martu pomalo zasmeje kako su se u to ime sve države organizovale kao za takmičenje, kao da je neko davno prošlo vreme kad narod nije bio toliko kapitalistički usmeren.

DAN III

Martina mama i A su danas na identičan način prokomentarisali poludele vremenske nepogode frazom: „Planeta se sveti ljudima”. Dan je obleležila izjava podržana tekstom koji je Slobodna Dalmacija objavila o Južnoj Koreji u cilju približavanja strategiji kojom se ovaj narod u rekordnom roku rešio nevidljivog neprijatelja. Marta čita distopijski spis analognih mera, i ne zna šta je više prestravljuje. Odlučuje se za nešto vedrije teme i pronalazi optimistički najavljenu vest o tome kako Zemlja sama zaceljuje svoj ozonski omotač. To ju je podsetilo na davno čitanu studiju na tu temu, ne seća se koji naučnik je u pitanju, ali se dobro seća kako je na izuzetan način detronizovao opasno utvrđen antropocentrizam.

Marta ne broji dane, ni nedelje vanrednih okolnosti. U njenom se životu malo šta promenilo, osim što su onemogućeni konačno uspešni poslovi. To je, kako bi njen umetnički prijatelj D rekao, svojstveno Jarčevima. Kad god Jarčevi počnu nešto da „kuvaju”, i Nebo i Zemlja staju na put da to testiraju, i svi mogući i nemogući preokreti, potresi i zakočenja se tad dešavaju. Kako bi Martina majka to obrazložila, sve ovo se dešava u trenutku kad je Merkur krenuo upravno, a Saturn ušao u Vodoliju, što za državu ima značenje velikih promena energija. Martu to navodi na razmišljanje o bestidnoj demonstraciji moći, iživljavanju, grđenju, ponižavanju i sveopštem ludilu koje svedoči svakog dana, zbog čega se ponovo oseća posramljeno.

Nastavlja dan smišljajući šta sve može da uradi. Odlučuje da iskoristi poklonjeno vreme i pozavršava veći deo zaostalih obaveza mnogo bolje nego što je planirala. Oblači uniformu i kreće u nabavku materijala. Grad nije pust, ali ulična atmosfera je uznemireno drugačija, zbog čega je hvata jeza. Kese pune užurbanih ljudi, očiju uzbunjenih povrh raznobojnih maski. Pejzaž okićen vlažnim maramicama i elastičnim rukavicama, kante nigde. „Zdravlje u rukama”, „Prijatelji domaćinstva”, sve zabravljeno. Uočavajući da će sve njeno ipak morati da čeka, vraća se kući i odlučuje da crta. Crtanje je oduvek bila njena terapija. Shvata da nije crtala preko 10 godina, kao i da nikad nije izlagala crteže. Misli da je tako jer su crteži suviše intimni, a i zato što zna da bi, osim njenih kolega, malo ko u tome video išta.

DAN IV

Marta se budi, umišlja da je boli grlo i da ima temperaturu. Razmišlja o zdravom obroku i maminoj lekovitoj supi. Dan započinje preporučenom dozom aktivnosti u cilju poništavanja nekontrolisanog proboja kontaminirane mašte: pilula cinka, deo čena belog luka, 10 kapi propolisa na kašičici meda, 500 mg vitamina C, dve kapi čajevca, komadić đumbira u čaju od kamilice s limunom…

Kao i pre novog režima, Marta nema potrebu da izlazi i prati dešavanja. Izlazak u grad uvek je doživljavala kao opterećenje i gubljenje vremena, samo što se ovog puta u tome ne oseća usamljeno. Marta uviđa da je dobar aspekt novonastalog poretka taj što su na trenutak svi stali i pogledali se. Kako bi to njena filozofska prijateljica M rekla – kad god se razboli, razume da joj je vreme naložilo da uspori.

Dan je obasjao kratki, distancirani susret pod maskama prekidajući višenedeljnu tišinu dvorišta u kojem je Marta odrasla. P je ispitujućim očima prepričavao svoje doživljaje novog načina života. K se hvalisavo razmetala novim hodajućim sposobnostima. Marta je ostala na terasi do večeri. Gomila dobrih stvari se dešavala. „Krokodilovi” razgovori, Motovunska filmoteka, FMK knjižara. Sve otključano, sve poklonjeno.

DAN V

A je stigao u grad i pozvao je Martu kod sebe, napomenuvši da, u koliko je u drami, ne mora doći jer on ne bi voleo da joj sve još više otežava, te da se do daljnjeg mogu družiti i preko skajpa. Poziv je bio očekivan i Marta mu se veoma radovala, osim što je ipak bila malo sumnjičava. Pored toga što A radi u drugom gradu, manjem, ali ipak kolektivu, kraj ustanove gde provodi dan upravo je osposobljena Bolnica. A je uverio Martu da ta bolnica još nije počela s radom, i da u tom smislu, nema razloga za brigu, ali Marta je uporno maštala o svim prodavnicama koje je A morao da posećuje, o uređajima s kojima radi, kao i o nekolicini prijatelja koje viđa kad je u Pančevu. Nakon malo premišljanja odlučila je da rizikuje, i vidi se s njim. Voli ga, i zna da će joj s njim sve biti lepše i lakše, a i ko zna koliko će sve potrajati. Ta odluka za sobom je povukla još jednu odluku, da od sutra ne viđa roditelje.

Našli su se u stanu u 17 h. A je obavio nabavku i sve je bilo tu za pripremu večere. Marta je i dalje strepela od grlobolje i verovala je da će joj proces spremanja hrane skrenuti misli. Odlučuje da pripremi meksikanski vok, naćose i dva improvizovana umaka. Natočili su po čašu vina i smestili se da obeduju i gledaju „Profesora” u tumačenju Džonija Depa. Po dramatičnom otvaranju priče, Marta je razmišljala o tome kako muškarci lepo stare. Zainteresovalo ju je koliko godina Džoni trenutno ima, kao i šta u ovom trenutku radi, ali odolela je da bilo šta istraži. Film obrađuje aktuelnu temu – straha od života, kao smrti. I pored izvesne zavodljivosti „The Professor”-a, Marta je bila suviše afektirana da bi o tome razmišljala. Nastavila je da gleda film upuštajući se u anticipaciju beskonačnih potencijala racija i iracija.

DAN VI

Sve potrebe od spolja moraju biti obavljene do 15 h. Nabavka, naporna, stresna, nemoguća, gušća nego prethodnih dana. Marta se upućuje do kuće ne bi li spakovala selekciju za tri dana, i vraća se kod A. Skovali su plan kako da budu unutra, ali napolju. Nervoza sa ulice uletela je u stan i sad je to bilo neophodno sanirati. A pomalo prevrće očima minirajući nametnutu situaciju. Marta piše dnevnik pretvarajući se da je sama.

Ovog jutra Martu ne budi hipohondrični napad. Veruje da je tako jer se realnost blisko susrela s njenim uobičajenim mentalnim stanjem. Od kad je dete živi s hipohondričnim napadima, što je često uticalo da se oseća „drugačije”. Po prvi put Marta se ne oseća kao neko ko fantazira, i nije baš „svoj”. NadRealni ulični prizori čine da se oseća rasterećenije i zaštićenije. Za Martu, buđenja iz hipohondričnih stanja bila su uglavnom povezana s dezintegracijom muške figure. Prilikom dugog razgovora sa I o toj temi, zaključila je da hipohondri stalno žive u izolaciji. Kad malo bolje razmisli, to razotkriva dominatan deo njihovih poziva i izbora, precizno odabranih da podrže takvo emocionalno stanje (straha). P joj je davno objasnio da buđenja, kao svojevrsna otreženjenja zahtevaju skidanje maske i prihvatanje života, u celosti. Marta je dobro razumela da u Realnim okolnostima, većina ka tome pokazuje otpor, i postupa nagonski, ne bi li ga zaštitila. Ta činjenica u Marti je budila osećanja empatije. Marta pali cigaretu razmišljajući o ljudima koji se s težinom života nose ritualnim samoubijanjem. Pomišlja kako je u ovakvim situacijama izuzetno lako manipulisati hipohondrima, i upravo ta ideja je sada najviše zbunjuje. Pomišlja da ona možda i nije hipohondar.

DAN VII

Martaoblači skafander i završava poglavlje nedisciplinovanim odmeravanjem pretećeg stanja. Sumanuta grimasa čela države zabrljala joj je dobar deo ekrana. Razmatrala je prikazu, bez tona, trudeći se da objektivno opservira dramatičan unutrašnji život aktera na osnovu njegovog portreta. Uverena da se do sad veći deo publike opravdano uozbiljio i uplašio,odlučuje da potisne misli i bezbedno prošeta internetom. Kao i do sad, na dokovima socijalno-distanciranih okupljališta, performeri nepoznatog porekla plene apsolutnu pažnju. Niske strasti prete ovih dana, traže se: proterivanja, razvrstavanja, ograničenja sloboda, zabrane kretanja, karantini, kampovi, sve moguće i nemoguće procedure odvoženja i zatvaranja. Marta razmišlja o povredama društvenog dostojanstva i metodama eksploatacije straha kojima se narod pretvara u krdo. Pesimistički razmatra posledice minimalnog izlaganja. Teši se prijateljskim razmenama, i statističkim povećanjem uvida o postojanju zemlje čuda u kojoj se zdravi ljudi osećaju bolesno, i obratno.

Marta danas piše pesme i rasterećuje se čitajući i razmišljajući o svojim omiljenim filmskim autorima, kao i mnogobrojnim apokaliptičnim iskustvima koje je već doživela s „one strane” ekrana. Priseća se arhetipskih scena iz „Melanholije”, i još jednog pametnog filma, („Force majeure”) na koji ju je podsetio italijanski, i generalno evropski „scenario”. Razmišlja o nekim ranijim košmarima, prepunim potopa, ratova, požara. O tome kako nikad nije sanjala da leti, ali jeste sanjala da je u avionu koji pada, i da, sanjala je ronjenje. Beskonačno poniranje s jatom delfina, bio je ubedljivo jedan od najlepših snova koji je ikada doživela. Jedan od onih snova iz čijeg buđenja zaplačete. San je pratio jedan od najtežih perioda u Martinom životu, kad je, kako veruje, snažno priželjkivala da se ne probudi.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)