Tartufi

Objavljeno 25.11.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Kad biste ovog trenutka zatražili da opišem ideal mog shvatanja ženske lepote, zapetljao bih se kao pile u kučinu. U jednom momentu bila bi to Marija Šnajder iz filma Poslednji tango u Parizu, u sledećem devojka koja peva prateće vokale na koncertu Lynyrd Skynyrd-a, pa ona riđokosa sa zelenim očima koju sam sreo negde na ulici u Beogradu. Ili možda crnka iz razreda za kojom sam u gimnaziji godinama uzdisao… Ti nikad definisani kriterijumi iz dana u dan bi se menjali, jer lepih devojaka je bezbroj i mogućnost da ih sretnem postoji svakog jutra, podneva, ili večeri, u autobusu, restoranu, na košarkaškoj utakmici dva reda iza, pa umesto da pratim događaje na terenu stalno se osvrćem ne bih li utvrdio da li je momak koji je sa njom dečko ili samo drug. Ona skakuće i grli ga u trenutku kad su naši izjednačili, oči joj sijaju u nadi da će u par sekundi pre kraja neko iz voljenog tima ubaciti trojku i dovesti nas u delirijum. Onda joj ulovim pogled, ali samo na kratko i shvatim da sam za nju samo jedan od mnogobrojnih muškaraca koji kao i ona, navija za ekipu u crveno-belim majicama. To i ništa više. Sledećeg trenutka kad sirena označi kraj utakmice izgubiće se u nastaloj gužvi i nestati iz mog života.

Slični događaji su se dešavali bezbroj puta, ali onda, pre par dana, zastao sam kao da me je grom ošinuo. Pojavila se ona, a u njoj se našla kombinacija svih detalja za kojima sam strašću numizmatičara godinama tragao, nesvesno ih sakupljao i slagao u nekom kutku uma. To je ona, idealna žena. Poučen prethodnim iskustvima, pomislio sam: još jedna od mnogih kao i ranije. Ali ne. Njen lik mi se u svest vraćao i vraćao svakog narednog jutra. Te večeri, pri prvom susretu, na kratko sam je ugledao kroz vrata koja dele kuhinju od sale za ručavanje u jednom restoranu u Istri. Konobar opasan tamnom keceljom kad je poslužio glavno jelo nenametljivo je upitao:

„Želi li gospodin možda da odrezak oplemenim sa malo tartufa?”

„O, da”, odgovorio sam, „već odavno želim da osetim ukus toliko hvaljenog delikatesa”.

On se naklonio i u trenutku kad je odgurnuo dvokrilna vrata, ugledao sam je u kuvarskoj uniformi okruženu posuđem.

Nisam izdržao da ne pitam konobara dok je na šniclu rendao tamnu gljivu, ko je devojka u kuhinji. Pogledao me je kao da smo saučesnici u nekom zabranjenom nestašliku, nasmešio se i rekao:

„Gospodična je ekspert za tartufe, danas joj je zadnji dan u našem restoranu. Sutra putuje za Beograd. Tamo je dobila posao. Bolja plaća, mjesto šefa kuhinje…”

Te večeri iako sam bio veoma zainteresovan, ništa više o njoj nisam uspeo da saznam, čak ni njeno ime. Moji poslovni partneri su poželeli da idu na spavanje. Otpratio sam ih do hotela. Ipak smo u baru popili još nekoliko pića. Trudio sam se da skratim razgovor i posle kafe se izgovorio glavoboljom i napustio ih. Trkom sam se vratio do restorana. Svetla su bila pogašena, vrata zaključana.

* * *

Beograd je veliki grad. Počelo je moje traganje za bezimenom devojkom ekspertom za tartufe. Na internetu sam pronašao restorane koji u svojoj ponudi imaju ovu retku i skupu gljivu. Neki unutrašnji glas mi je govorio: „Naći ćeš je kad u šumi pronađeš tartufe”. Tako sam se zainteresovao i za samu gljivu. Raste pod zemljom na korenu listopadnog drveća u svojevrsnoj simbiozi sa domaćinom. U potrazi se koriste specijalno obučeni psi ili svinje, ovo me je začudilo, ovo da se svinje koriste u traganju za tartufima, ali kažu da ove životinje, ko bi rekao, imaju veoma razvijeno čulo mirisa.

Moj život se uskoro pretvorio u traganje. Prepodnevno po šumama za tartufima, uveče po beogradskim restoranima za devojkom iz snova.

Prvo sam na moju veliku radost pronašao nju. Činilo mi se da je ovog puta još lepša. Mirisala je na mleko i dečiji sapun.

„Ja sam uspešan lovac na tartufe”, slagah.

„O, drago mi je, nadam se da ćemo uspešno sarađivati”, uzvratila je uz osmeh, „i sami znate kako se tartufi teško nalaze i molim vas, čim neki pronađete što pre ga isporučite. Što je gljiva svežija, miris i ukus su intenzivniji. Tad gostu pruža najveći užitak”.

„Da li bi ste sa mnom popili kafu?”, brzopleto upitah, „danas ili sutra kad budete slobodni”.

„Rado, kad budete isporučili gljivu… Danas nemate ništa za mene?”, reči su bile izrečene ljubazno, ali pogled pomalo začuđen je pitao: Šta hoće ovaj matori? Njoj je bilo oko dvadeset, a meni preko pedeset.

* * *

Predamnom se gegala krmačica njuškajući po opalom lišću. Slaba kiša je rominjala i sa ogolelih grančica su se otkidale biserne vodene kapi.

„O čemu razmišlja drveće u ovom trenutku? Bez lišća, bez sunčevih zraka”, vrzmalo mi se po glavi, „da li se oseća beskorisno, da li je tužno ili sa radošću iščekuje proleće i novi životni ciklus? Šta ja mogu da očekujem ovako star i nikakav? Čemu da se nadam?”

Krmača je zastala. Groktala, sada nekako drugačije i živahno njuškom razgrtala lišće.

„Da li smo te pronašli, o tartufe?”, promrmljao sam.

Počeo sam užurbano da kopam. Žile korena topole su smetale. Rukama sam ih razgrtao i između njih vadio zemlju.

„Neko traga za zlatnim runom, neko za kamenom mudrosti, neko za svetim gralom, a ja…”

Bio je tamno mrk, gotovo crn, veličine dečije pesnice. Iščeprkao sam ga iz žila i žilica, oduvao zemlju i sa blagom u rukama potrčao. Krmača je kaskala za mnom čudeći se valjda, tolikoj žurbi. Sapleo sam se. I tartuf i ja i reči koje su mi se vrzmale po glavi: sreća, mladost, starost, ljubav, ludost… zajedno smo se kotrljali niz padinu. Na dnu jaruge, u trenutku kad se zaustavismo, reči su se složile u rečenicu.„Ostavi se ćorava posla”, odzvanjalo mi je u glavi, „previše si star, nije to za tebe”.

* * *

Onjušila je gombolj gljive, zadovoljno se nasmešila i poljubila me u obraz. I tako svaki sledeći put. Zbog tog osmeha, zbog poljupca, zbog ponekog zagrljaja, svakodnevno odlazim u šumu. Pronašao sam način da budem u društvu najlepše žene na svetu i uz to postao najuspešniji tragač za tartufima u Srbiji.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)