Seobe, seobe, seobe

Objavljeno 10.01.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 3 mins

Seobe, seobe, seobe

Tamo, u daljini, u jutarnjoj izmaglici, šine kao da su se spajale u jednu zašiljenu liniju koja se krvnički zabadala u pejzaž i delila prolećem oživela žita i tamne oranice. Malo udesno, obasjana jutarnjim suncem, uzdizala se Avala, a podno nje prostirao se veliki grad, koji je mamio. Svojom svetlošću prizivao noću, a nade budio danju.

Paorski život nije lak. Ustaješ s prvim petlovima, ležeš kad mesec izađe da pravi društvo treperavim zvezdama. I radiš, radiš, nemaš vremena ni grudvu zemlje da izvadiš kada ti slučajno u opanak upadne… Otac se prvo smejuljio i nije verovao kad mu je sin jedinac saopštio:

„Babo, ja ću da se preselim u grad.”

„A od čega ćeš da živiš? Ko će da ti ‘rani ženu i decu?”, pitao je sina.

„Radiću u fabrici. Tamo je perspektiva. Industrijalizacija, to je budućnost.”

„Jesi ti lud? Imamo maksim zemlje. Ko će to da radi? Kome će to da ostane? To ti oni skojevci pune glavu.”

„Neću više da se mučim. Radim od šest do dva, i posle sam slobodan. I za Stanu će se naći posao. Biće servirka ili čistačica, u menzi.”

Vidi otac da je Steva uporan pa menja taktiku. „Evo čim ovršemo žito, idemo u Jarkovac da kupimo onu kobilu što ti se svidela.”

„E vidiš babo, o tome se radi. Ti treba da čekaš leto da ovršeš žito, a ja svakog meseca dve plate. Od gotovine živim. Nedeljom se lepo obučem, moju Stanu za ruku pa u bioskop.”

Mati samo ćuti, krajevima marame krišom briše suze i miluje kosicu unucima.

Otac koga polako hvata očaj pokušava da ubedi Stevu.

„Nemoj sine ničiji sluga da budeš. Ostani ovde, bićeš gazda. Evo predajem ti gazdaluk. I bicikl će da kupimo.”

„E babo, sad je kasno. Treb’o si pre da se setiš. Dobio sam rešenje. Od prvog počinjem da radim u fabrici.”

* * *

Deda Steva danas puni sedamdeset pet godina. Sedi ispred komjutera i čeka da mu se javi unuk iz Australije.

„Ćao deda. Srećan ti rođendan. Dobro sam. Snašao sam se. Radim za prvo vreme na nekoj farmi. Vozim traktor. Znaš ovde ne priznaju naše diplome. ‘Ajde javiću vam se iduće nedelje.”

Deda Steva proguta knedlu, ustane od kompjutera i zagleda se kroz prozor. Počinje da pada mrak. Pale se prva svetla, baš tamo dole u njegovoj fabrici. On je u penziji, a i fabrika više ne radi. Zatvorena je. Tamo malo levo, obasjana slabom svetlošću zvezda, nazire se Avala. A tamo, na suprotnoj strani planete, tamo je Australija. Oči mu se napuniše suzama.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)