Pohlepa, poštenje i plemenitost

(Bajka koja vapi da bude ispričana)

Objavljeno 06.08.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Tri mladića tek obrkatila su zadovoljno zveckali bakrenjacima dobijenim danas od očeva. Tek su zakoračili u život. Večeras ih očekuje dobra zabava. Drveni pod se tresao od neobuzdanog plesa. Iz pukotina se podizala najfinija prašina i lebdela u zadimljenoj prostoriji. Muškarci su podvriskivali i ljubili razgolićene vratove i grudi podnapitih ženturača. Cela prostorija je odisala bahnalijama. Dva kaluđera, jedan podebeo, a drugi zaklonjen kapuljačom, odududarali su pojavom od razuzdane gomile. Pokusali su drvenim kašikama pileću čorbu i žurno otišli gore u skromnu sobu konačišta. Vino se točilo iz vrčeva u povelike čaše nadušak ispijane. Mladići se brzo uklopiše u veselu atmosferu. Nazdravljali su, praznili čaše, pevali, zaigrali… Kad je raspoloženje dostiglo vrhunac oni najpijaniji na izmaku snaga prikloniše glave musavim daskama stola. Tada, zajapurena devojka raspuštene kose ciknu i nađe se kao na pozornici, na stolu u sredini prostorije. Preskačući ružičaste barice i oglodane kosti pomešane sa polupraznim tanjirima, uhvati kraj suknje i zaigra. Pokazala je mišićave listove na nogama, a onda je prateći ritam talambasa i svirala podizala lepršavu suknju sve do oblih kolena. Razrogačeni muškarci su očima prosto gutali prizor na stolu i niko sem naizgled sanjivog krčmara nije primetio kad je stranac zaogrnut tamnim ogrtačem kročio u prostoriju i seo za sto pod prozorom. Dok je devojka na najvećem stolu sve zanosnije uvijala telom, a suknja se podizana njenim rukama pela sve više, krčmar usluži pridošlicu. Pojedini parovi podstaknuti vinom i prizorom na stolu, nestadoše u susednim prostorijama, a oni muškarci bez partnerki, kao omađijani su očekivali završetak predstave. Kad je njihovo uzbuđenje dostiglo vrhunac, kad su posle obnaženih butina očekivali da vide čarobni trougao, na jedan mig krčmara, devojka pusti suknju koja poput zavese u putujućem pozorištu označi kraj predstave. Muzika u trenu prestade, a devojka se nađe na podu i vešto se provlačeći između klupa i stolova nestade negde iza krčmarevih leđa. Gunđanje nezadovoljnih zameni dotadašnju veselu galamu, a zatim se se sve utopi u romor običnih kafanskih razgovora. Sveće zabodene u volovske rogove na potpornim stubovima su dogorevale. Ljudi su počeli da se razilaze.

„Hej momci”, najednom se ispred vesele trojke pojavi neznanac iz krčme. Oni zastadoše na džombastom putu. U daljini se nazirao mesečinom obasjan zaselak, a na drugoj strani stoletna mračna šuma.

„Ne morate da mi se predstavljate. Dobro znam vaša imena”, mladići su začuđeno gledali slabo osvetljeno lice. „Uostalom, na kraju priče sve će da se razjasni. Od sad pa ubuduće biću uz vas”, to reče i sledećeg trenutka nestade u mraku. A onda začuše topot kopita koji se udaljavao.

Sutradan uprtiše zavežljaje naša tri mladića i krenuše na put u potragu za srećom. Putovali su od konačišta do konačišta sve se više udaljavajući od zavičaja. Potrošili su novac koji su poneli, pocepali odeću i cipele, odrpali se. Niko nije hteo da im da hranu ili im pruži utočište. Umorni, izgubivši svaku nadu polako su se vukli drumom, kad nabasaše na kućicu, ukraj šume, belo okrečenu sa malenom baštom punom povrća. Na vratima je stajala žena tužna lica.

„Dobar dan”, nazvaše ženi tri odrpanca.

„Dobar dan”, odgovori žena.

„Da li bi nam dala komad hleba ženo, nemamo ni bakrenjaka, ali odradićemo.”

„Uđite, jadni mladići. Nemam puno, ali podelićemo. Biće za svakog po malo”, odvrati žena i pomeri se da ih propusti.

Uskoro se na stolu pušila čorba od povrća, pored svakog tanjira je stajao komad pogače i šolja mleka. Momci svojski navališe na maleni obrok. Žena ih je gledala sedeći za stolom, ne uzevši ni zalogaja.

„Muž mi je drvoseča. Odvezao je u varoš tovar drva, pa kad ga proda kupiće lekove, sin nam leži bolestan”, požali se žena i brizne u plač. „Lekovi su skupi, evo već godinu dana kako se nadamo da će sin da nam ozdravi, ali nedostaje para za lekove. Morali smo da prodamo i kola i konja, mučenik, muž, sada na leđima nosi drva do grada. Ako budemo morali da prodamo i kozu, nema nam života”, zamišljeno je govorila nesvesno lomeći prste.

Celo popodne su pijukale testere i odzvanjali udarci sekira u šumi i predveče se iza kućice nađoše tri tovara drva. Žena mladićima u zavežljaj spakova pogaču i kolut kozjeg sira i dugo im je u predvečerje mahala. Nebo se osu zvezdama, mesec izviri iza krošnji drveća. Put se pružao kroz šumu beličast. Mladići su ćutke hodali kad začuše topot iza sebe.

„Ja sam, momci”, prepoznaše tajanstvenog jahača iz krčme. „Pratim vas i posmatram.” Samo to reče i odjaha. Nije se mesec pomerio ni za pedalj, kad hodajući, mladići ugledaše na putu zamotuljak. Radoznalo pogledaše šta je u paketiću. Oči im se raširiše od iznenađenja. U zamotuljku je bila kesa puna zlatnika. Žućkastim iskricama su se presijavali. Obuze ih radost, eto i njima se sreća osmehnula.

„Pošteno bi bilo da zlatnike podelimo na jednake delove”, progovori jedan od mladića. Drugi se zamisli pa reče: „Jeste, pošteno je da podelimo, ali ja ću od mog dela da zadržim samo zlatnik. Da kupim nove cipele i odeću. Ostalo ću da odnesem drvosečinoj ženi da kupi sinu lekove.” Treći je ćutao, a onda se i on oglasi.

„Hajde da zanoćimo, umorni smo. I sutra je dan, pa ćemo ujutro da odlučimo.” Svima se ovaj predlog učini razumnim i podno jedne stene prostrše svoje rite i zaspaše osmesima na usnama.

Pred samu zoru, kad je nebo već počelo da belasa, podiže se jedan od mladića. Njegova senka sa velikim kamenom u ruci nadnese se nad jednim od spavača. Začu se tup udarac, a zatim još jedan.

Da li znate kako su se zvala tri mladića? Ja ću da vam kažem.

POŠTENJE, PLEMENITOST I POHLEPA.

Epilog

Živeo je dugo treći mladić. Uvećao je bogatstvo. Pozajmljivao je novac pod interes. Od jednog zlatnika iz kese pravio je po tri. Sagradio dvorac. Onda jednog dana začuje topot kopita. Prepoznao je tajanstvenog jahača sa početka priče.

„Kako si?”, upita ga jahač.

„Dobro. Ne mogu da se požalim.”

„Kako su ti drugovi?”

„Misliš na POŠTENJE i PLEMENITOST?… Davno su umrli.” To reče i nasmeja se. I jahač se nasmejao. Onda je ne silazeći sa konja izvadio iz pojasa kesu i iz nje jedan zlatnik. Gledao je i dalje sa osmehom u bogataša a onda bacio zlatnik koji se otkotrljao i zaustavio na samoj ivici litice na kojoj je dvorac bio izgrađen. Cimnuo je uzde i polako odjahao. Bogataš je gledao blistavi zlatnik. Zakoračio je i pružio ruku. Stena se odvalila. I zlatnik i čovek poleteše u ambis.

Crepaja, 5. avgust 2021. g.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)