Medijska pismenost kao brana „toksičnim” medijskim sadržajima

Kako politički sistem godinama stvara poslušnike, umesto svesnih građana, jasno je da nam je društvo medijski nepismeno. To je i osnovni razlog zbog čega publika „guta“ medijske objave, koje obiluju neistinama, manipulacijama, spekulacijama, senzacijima, i takvim medijima veruje

Objavljeno 26.12.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Za savremenog čoveka i savremeno društvo, društvo znanja, medijska pismenost je neophodna. Razvijene države su to na vreme shvatile i počele su sa medijskim obrazovanjem, dok je na našim prostorima taj proces tek započeo.

Medijska pismenost se najčešće definiše kao sposobnost da se dešifruje, analizira, vrednuje medijska poruka. U 21. veku novi mediji su doneli još jednu novu dimenziju, odnosno kompetenciju ‒ sposobnost da se osmisli i proizvede medijski sadržaj, pa je medijska pismenost od tada povezana i sa komunikacijskim veštinama i produkcijom sadržaja, navodi Robert Tomljenović, u studiji „Regulatorna tela za elektronske medije i medijska pismenost”. Dodaje se da je došlo i do promene načina konzumiranja medija – publika više nije pasivni primalac medijskih poruka, već stvara sopstvena značenja tih poruka.

„U ovo novo doba medija i komunikacije, poznavanje i korišćenje tehnologije i složenog sistema šifara, kodova i jezika koje mediji koriste predstavlja preduslov za uspešan prijem, stvaranje i razmenu informacija i sadržaja. Pored informatičke i kompjuterske pismenosti, to vodi ka dodatnim neophodnim veštinama koje nazivamo digitalnom pismenošću”, piše u studiji.

Medijska pismenost nije samo trend koji je u poslednje vreme zastupljen u civilnom sektoru, već je potreba i pretpostavka sazrevanja jednog društva, negovanje kritičkog mišljenja, i formiranje samomislećih ljudi.

Predatorski napadi na neistomišljenike

Kako politički sistem godinama stvara poslušnike, umesto svesnih građana, jasno je da nam je društvo medijski nepismeno. To je i osnovni razlog zbog čega publika „guta” medijske objave, koje obiluju neistinama, manipulacijama, spekulacijama, senzacijama, i takvim medijima veruje. Medijski pismena publika pak, zna da razlikuje pozdane od nepouzdanih informacija, da pokloni poverenje medijima koji svoj kredibilitet stiču godinama objavljući isključivo sadržaje zasnovane na činjenicama, potrkrepljene dokumentima, izjavama stručnih ljudi ili aktera određenog događaja, potpisane imenom i prezimenom.

„Toksični” medijski sadržaji najčešće se pronalaze u tabloidima, a ni Pančevo nije pošteđeno njihovog uticaja. Uz nekoliko objektivnih medija, postoje i oni koji manipulišu, lažu, obračunavaju se sa neistomišljenicima, koristeći najgore uvrede i diskvalifikacije.

Stefan Janjić, urednik portala www.fakenews.rs koji se bavi dekonstrukcijom lažnih vesti, kaže za Pančevo Si Ti, da se ne može medijskom slobodom pravdati širenje dezinformacija, predatorski napadi na političke neistomišljenike niti prikriveno i manipulativno oglašavanje.

„Ukoliko se fokusiramo samo na četiri dnevna tabloida, Informer, Alo, Kurir i Srpski telegraf, videćemo da godišnje šire stotine lažnih vesti, povezanih u čitave kampanje usmerene ka promovisanju vlasti i satanizovanju njihovih neistomišljenika. Međutim, nešto je noviji fenomen lokalnih predatorskih medija, po čemu se slučaj Pančeva može smatrati jedan od najilustrativnijih”, smatra naš sagovornik.

Takvi sadržaji, prema mišljenju iskusnog pančevačkog novinara Vladimira Đokovića, sada novinara lokalnog portala 013info i Tanjuga, prate se tek u smislu partijske discipline – ne čitaj i šeruj/botuj.

„Najžalije mi je najstarijih što penzijama pomažu srednju generaciju, pa im ostane toliko da uživaju uz TV. I onda još, mada i oni sve manje, veruju da dobijaju kompletne, tačne, pravovremene i istinite informacije. Sa medija koji su nekad bili od poverenja, a već godinama više nisu”, smatra Đoković.

Ipak, ocenjuje da ljudi negde duboko u sebi, osećaju šta je laž, ka čemu i kome da osećaju poverenje. O tome, kaže, govore retko, sa strahom, i tako se kriju od sebe samih – jer smatraju da je opstanak u pitanju.

Pročitaj, proveri, eliminiši

Da bi plasirali relevantan sadržaj, novinari i novinarke moraju da imaju određene veštine. Taj spektar je, kako navodi Stefan Janjić, danas širi nego ranije, budući da postoji čitav niz alata koji omogućavaju proveru podataka, otklanjanje grešaka i kreativno oblikovanje sadržaja. Ipak, napominje da kada je reč o verodostojnosti sadržaja, što je preduslov svih ostalih elemenata novinarskog rada, suština ista kao i pre 50 ili 100 godina – nekoliko puta pročitaj tekst pre nego što ga objaviš, proveri podatke, potrudi se da eliminišeš potencijalne dvosmislice, razmisli o etičkim načelima i postaraj se da u tvom tekstu ne bude ničeg što bi te kasnije moglo profesionalno posramiti.

Koliko mladi ljudi iz Pančeva veruju medijima pokušali smo da saznamo u razgovoru sa njima. Smatraju da znaju da razlikuju kvalitetan sadržaj od lažnog, a informacije proveravanju upoređivanjem više izvora. Učenice Gimnazije „Uroš Predić”, sedamnaestogodišnjakinje Teodora BarjaktarovSofija Agatonović, kažu da se informišu preko društvenih mreža, ali da nisu ciljna grupa tabloida, koji nisu popularni ni među njihovim vršnjacima.

Student Arhitektonskog fakulteta u Beogradu Marko Mišković (21), smatra da je edukacija u srednjoj školi, o temama kao što su medijska pismenost i novinarstvo, nedovoljna.

„U velikoj meri smo bili ‘zakinuti’, za razne stvari. Nismo imali ni kome da se obratimo, ni koga da pitamo da nas usmeri ka pravim stvarima. Moji vršnjaci sada biraju ili sami ili konzumiraju ono šta im se nametne”, objašnjava Mišković.

Da bi stvorili generacije koje će u moru objava, od TW i FB, pa nadalje, uspeti da razumeju šta je laža, šta paralaža, a šta stvarno, za Vladimira Đokovića, đavolski je težak posao. Te se generacije prvo moraju razumeti, što nije lako, a zatim im se mora ponuditi oslonac – u tačnim, korektnim vestima, kojima će verovati i to se mora raditi, godinama, uporno, napominje on.

Đoković zaključuje da se na medijskoj nepismenosti radi, sa mnogo para jer su jaki interesi iza, dok na razvijanju medijske pismenosti, rade samo poneki – o svom ruvu i kruvu uglavnom.

Do kvalitetnog sadržaja, kako napominje njegov kolega Stefan Janjić, teže je doći nego do lošeg, jer je on potisnut uglavnom na internet, zahteva više čitaočevog strpljenja, skuplji je i zahtevniji. Ipak, takve oaze, smatra on, postoje i treba konstantno tragati za njima.

Preduslov za to je medijski opismenjen pojedinac, koji zna da razdvoji istinu od neistine, da razvija kritičko i slobodno mišljenje, a samim tim učestvuje i u razvoju demokratije.

Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost Redakcije sajta Pančevo Si Ti i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Naslovna fotografija: pixabay.com

Ostavi komentar

  • (not be published)