To sam pomalo ja. To ste pomalo vi.

Objavljeno 03.02.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 18 mins

Nedelja, 27. januar 2019. godine – Danas je Sveti Sava: Ako zagrmi…

Danas je Sveti Sava, za mene inače radni nenastavni dan. Bio je to jedan od onih sunčanih zimskih dana. Ne volim zimu. Ali posao čeka. Inače, spadam u onu kategoriju „neradnika”, prosvetar sam. Danas u našoj školi proslavljamo školsku slavu Svetog Savu, prvog srpskog prosvetitelja i arhiepiskopa. Sveti Sava je sinonim za srpski narod, za sve ono što predstavlja naše duhovno biće. Među narodnim verovanjima je i to da „ako na Svetog Savu grmi, desiće se nešto sudbinsko”.

Povodom Savinadana naši đaci uz pomoć nastavnika pripremili su svečanu priredbu, a obavilo se i rezanje slavskog kolača. Priredbe su pogodne prilike da otkrijete koliko ima talentovane dece. Talenat je kažu „potencijal za izuzetnost. Učestvovali su učenici od prvog do osmog razreda, pokazali su veliko umeće u igri, plesu, recitaciji, glumi, pevanju…

Deca su divna. Ona razdvajaju darovitost na dve široke kategorije, na školsku i kreativno-produktivnu darovitost. Zaista su izuzetni u (ne)tradicionalnom obliku nastave. Valjale bi neke sistemske promene u obrazovanju. Uživanje je bilo gledati ih. Nisu izostale ni tradicionalne perece.

Kada sam ja bila đak osnovne škole, veronauka nije postojala kao predmet. Ja sam odrastala u komunističko-ateističkom duhu. „Versko buđenje” krenulo je pre tridesetak godina… Kada malo bolje razmislim ravnodušna sam prema religiji, pravoslavac sam po default-u, a hedonista u duši. Moja vera je samo moja. Ja sam u njihovim godinama nosila pionirsku maramu dok sam recitovala. Bila sam Titova pionirka.

Kasno poslepodne provela sam u ambulanti. Ništa strašno, upala bronhija. Jedina neligičnost bila je ta, što me je lekarka pregledala u dežurnoj ambulanti, a injekciju sam dobila u Hitnoj pomoći. Kod nas je sve komplikovano.

Nedelju veče koristim za novu radnu nedelju – pripremam outfit za ponedeljak, sastavljam listu zadataka i kuvam ručak za sutra.

Počinjem da gledam film koji sam gledala bar tri puta. Na kraju dana zaključujem da smo mi bića rutine i mnoge stvari radimo automatski. Ostaje mi samo dilema zašto čitam istu knjigu dva puta, a nije među omiljenim!?

Ipak, nije zagrmelo… možda nam vrate naših deset posto.

Ponedeljak, 28. januar 2019. godine – Misteriozni video nadzor

Svanulo je novo jutro, za mene naizgled običan radni dan. Ipak to je ponedeljak. Toga dana je rođena jedna od mojih ćerki. Volim ponedeljak. Poštar zvoni samo jednom. Preuzimam preporučenu pošiljku. Nije šala. Fotografija mog automobila, uz propratno pismace u kojem se navodi da sam pre nekoliko dana prošla kroz crveno svetlo. Raskrsnica ulica Svetog Save (Cara Dušana) i Vojvode Radomira Putnika, kod glavne autobuske stanice. Ubeđena da je greška, jer mrzim bahatost, ponajmanje u saobraćaju. Stariju ćerku učim da poštuje pravila saobraćaja i tu sam veoma dosledna. Odem u policiju i sledi objašnjenje. Na tom mestu je kamera koja beleži prolazak na crveno.

Obrazloženje nadležnog: ja sam zapravo prošla na zeleno, ali dok sam propuštala pešaka da prođe (koji je imao prednost) svetlo na semaforu nije bilo više zeleno, pa sam bila u prekršaju nekoliko sekundi. Kamera inače beleži, svakog vozača koji je prošao propisno, jer se našao u raskrsnici dok se u međuvremenu upalilo crveno svetlo. Novčana kazna je od 20.000 do 40.000 dinara. Uz nju idu i „uzimanje” vozačke dozvole u trajanju od najmanje tri meseca, kao i šest negativnih poena. U tom momentu saznajem da nisam usamljena, da je postoji preko 350 prekršajnih prijava zbog prolaska na crveno na tom istom mestu. Pitam se, ko je došao na ideju da na ovako perfidan način uzima novac od svojih sugrađana?

Utešno, ja sam samo jedna od 350 u ovom slučaju. Idemo dalje, ubedim sebe da ću poraz pretvoriti jednoga dana u pobedu, jer sve je prolazno. To je moj način.

Utorak, 29. januar 2019. godine – Nije svaki dan blagdan

Još jedno jutro, još jedan novi radni dan. Krećem na posao po ustaljenom logaritmu. Uobičajeno rutinsko doterivanje. Kosa isfenirana, svaka dlačica na svom mestu. Prsnem malo laka na šiške, one počinju da gube svoj oblik, nerviram se jer žurim. Uzimam ponovo lak u želji da popravim štetu. Stavljam naočare, pogledam, velikim slovima na bočici piše „Pronto”, sredstvo za brisanje prašine. Iste su bočice. Mogla sam i gore proći – na toj polici je stajala identična bočica za skidanje kamenca.

Lak za kosu su prisvojile moje drage ćerke, jedna je u pomahnitalom pubertetu, a druga zaljubljeni adoslescent.

Stižem na posao, vidim problem u najavi jer sam odeljenski starešina. Koleginica pomalo ljuta govori: „Vodi mi ovog momka sa časa, ništa ne radi, a mora kod lekara povredio je prst”. Pogledam dete, mali prst natečen u donjem delu. Pozovem ambulantu, objasnim situaciju, lekar izdaje hitan uput za ortopeda. Pozivam roditelja da dete odvedu na pregled.

Nakon dužeg vremena dete se vraća u školu. Nije bio kod ortopeda. Ljuta sam. Pozivam oca da mi objasni svoj postupak. Javlja se. „Neodgovorno je”, kažem. Spominjem Centar za socijalni rad. On ne progovara, jer mu ne dam do dođe do reči. Udahnem. Tu me je čekao. „Gospođo, žao mi je sto Vam ranije nisam rekao, ali moje dete je rođeno sa takvim prstom”. Rekoh, izvinite na mom temperamentu. Nasmejah čoveka.

Bliži se kraj radnog dana. Ulazim u zbornicu čeka me koleginica da mi pokaže pismeni rad moje učenice. Tema je bila „Kada bih bio nastavnik”. Pokazuje mi sastav od nekoliko rečenica. Pažljivo čitam. „Kada bih bio nastavnik, kupila bih omču i obesila se, zato što radim taj posao”.

Razmisljam glasno kada bi jedan finski nastavnik ušao u našu učionicu, mislim da bi bio potpuno zbunjen. Pitala sam je samo, zašto je dete dobilo jedinicu?

Smejem se, suze mi kreću, ako prestanem da se smejem, neko će videti samo suze.

Rezultat je 1:0 za utorak. Smeh je moj mehanizam, moje oružje. Valjda sam zato u školi dobila nadimak Cakana.

Sreda, 30. januar 2019. godine – Dobar izgled ne menja suštinu

Januar mi je doneo višak kilograma. Moram telesno i duhovno da se sredim… Obično šetam ili plivam. Ovoga puta sam odlučila da vežbam u obližnjoj teretani. Dolazim na prvi trening, devojka za pultom me ljubazno pita, da li mi je potreban personalni trener. To znači sto evra, da te neko disciplinuje. Novi trend. Za mene besmislen.

Znam ja to i sama. Trening u teretani može biti naporan, ali i veoma zabavan.

Dok sam trčala na mojoj traci, slušala sam razgovore o suplementima koji čine čuda. Zbunjena sam. Gazi me vreme. Ne volim ništa veštačko. Gledam te mlade ljude, i pitam se da li je sve iz glave otišlo u mišiće. Ipak, nije ovo mesto za mene. Naročito u večernjim terminima.

Odlazim na kafu sa prijateljicama. Prepričavam svoje fit iskustvo. Smejemo se. Jedna od njih priča o svom suprugu, koji je svaki dan trenirao i koristio tkz. suplemente, da bi što pre dobio na mišićnoj masi. Ipak se bliži pedeseta (kriza srednjih godina). Naravno, žena je uvek spremna na sve da zaštiti svoje voljeno biće. Danima mu je čitala o štetnosti tih pilula koje ubrzavaju rast mišića, ali on nije želeo da je sluša. Bila je, kako kaže, primorana da sve kapsulice isprazni. Tako da je njen muž pio praznu plastiku mesecima.

Ne verujem dok slušam, znam čoveka lično.

Plašim se samo da ne prasnem u smeh, kada ga budem videla na ulici, ili možda u teretani.

Četvrtak, 31. januar 2019. godine – Anjina i Ivina mama

Ako govorimo o životnim prioritetima, ja sam pre svega –Anjina i Ivina mama i to je moje najviše zvanje. Čini mi se da nema ničeg važnijeg na svetu. Anja ima dvadeset godina, dobar je student, veoma duhovita, temperamentna i svestrana mlada dama. Iva ima trinaest, veoma je mudra i šarmantna devojčica: Ono što im je zajedničko osim fizičkog izgleda jeste i izazovan karakter. Nisu to neka poslušna deca, itekako su buntovana i zahtevna. One nikada ne odustaju. Bune se protiv svih pravila. Ali suprug i ja smo tu da postavimo razumne granice.

Sedimo u kineskom rastoranu nas četvoro. To praktikujemo jednom nedeljno kada smo svi slobodni. Tada razgovaramo sa decom o svemu.

No, kakvi bismo mi bili roditelji ako malo ne zvocamo. O tome da nije uredu da se po hladnoći ide golog stomaka, da se hrane čipsom i picom. I da satima drže u rukama telefone.

Prazna priča, bar tako deluje. One u suštini hrane vlastiti ego time što odbijaju čak i razumne predloge samo zato što potiču od nas roditelja. Jer ako bi ih prihvatili, to bi značilo da su nesposobni. Mi smo uporni. To nam je zadatak.

Pitam Anju.

– Imaš li ti neki plan – čekam neki ozbiljniji odgovor

Gleda kroz mene i kaže:

– Naravno da se desi neko čudo po mogućstvu večeras.

Prebacujem se lagano na Ivu.

– Iva kakvi su tvoji planovi?

I ona je veoma ozbiljna:

– Da ti uradiš moja domaći po mogućstvu večeras.

Neozbiljne su, kažem ja suprugu, sva sreća pa se ne svađaju međusobno: Prasnule su obe u smeh. Mama i tata „Vi ste nama najdraže osobe u istoriji.” Navikla sam da moja deca smatraju da smo mi vekovima stariji od njih. Da smo iz kamenog doba… E pa ako deca kažu, ko smo mi da se ne složimo!?

To su deca koje smo svemu učili moj suprug i ja, a danas mi učimo od njih.

Ponosna sam što u njima vidim čestite ljude.

Petak, 1. februar 2019. godine – Tako neki dan…

Eto, danas baš nije moj dan. Ljudi mrze ponedeljke, a ja petak. Baš ovaj petak. Zapravo ne volim 1. februar. To je dan kada je umrla jedna od meni važnih osoba. Moja baka Bogdana. Istog dana i iste godine, preminuo je i moj deda po majci. Nisam znala na koju sahranu da odem. Volela sam ih oboje. Baka me je čuvala. Ona je obeležila moj život. Bila je posebna, strasna, osetljiva, učila me da čovek ima pravo na posebnost. Naučila me je da budem svoja, da mislim i razvijam svoje osobenosti i duhovitost, i da se ne zaglupljujem banalnostima. Zahvalna sam joj na tome. Kasnije sam shvatila da je ona na svim mojim fotografijama iz detinjstva. Ona me je odgajala.

Danas mi se ovaj dan sručio na glavu kao olovni oblak…Tužna sam.

Moram u školu, klinci me čekaju. Nemam vremena za tugu niti neadekvatna osećanja. Dolazim na posao. Vanredna situacija. Pregledaju se kamere. Roditelji čekaju, neki plaču. „Šta se desilo”, pitam koleginicu. Kaže „Grudvanje do suza i povreda”. Epilog su slomljene naočare, podlivi na glavama, lakše telesne povrede.

O čemu dalje da pričamo deco?! Deca su nam kao neeksplodirane bombe, koje traže pogodno i sigurno mesto da izruče svoje sadržaje. Po ugledu na društvo, sistem i sve nas u njemu.

Pitam se šta rade deca u Finskoj, Švedskoj tamo ima snega skoro pola godine.

Dan završavam u AVIV parku, koji je sada „nažalost”, jedino šetalište u Pančevu.

Srećem poznate ljude. Gledam izloge.

Videla sam dobru haljinu. Smišljam strategiju kako doći do nje…

Deca i muž protestuju…

Subota, 2. februar 2019. godine – Profesionalno i lično

U profesionalni razvoj nastavnika spada i stalno stručno usavršavanje. Tako da je meni ovaj vikend predviđen za seminar. Dva dana po osam sati. Učimo da učimo decu.

Dešava se da vikend koji je neradni provedete na nekom dosadnom seminaru, slušajući nekoga ko priča teoriju i nikada nije ušao u odelenje.

Ovoga puta nije tako, predavač je sjajan. Jedan od boljih seminara, praktično primenljiv. Atmosfera je bila radna, ekipa zanimljiva. Za mene veoma edukativan. Naučila sam još jedan oblik nenasilne komunikacije.

Shvatila sam da spadam u onu grupu nastavnika kome nisu važni bodovi.

Pet sati je poslepodne vraćam se u svoje porodično gnezdo tamo se najbolje osećam. Suprug je napravio svadbarski kupus u kotliću. Čekamo prijatelje.

To često radimo jer je za nas prijateljstvo oblik ljubavi i pokretačka snaga života. Smejali smo se čitavo veče. Smejanje sa pravim prijateljima je jedna od najboljih stvari na svetu…

Autorka je profesor informatike i autor mnogobrojnih emisija iz oblasti kulture na RTV Pančevu, a radila je i na promovisanju kulturnih sadržaja, PR menadžer u Kulturnom centru Pančeva. Trenutno preokupirana uživanjem u vaspitanju rođene i školske dece. Voli prirodu, ljude… „Zna da ne postoji druga sansa za ‘prvi utisak’,a često poželi”

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)