Srećna nova godina!

Objavljeno 05.09.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 15 mins

Nedelja, 29. avgust 2021. godine

Dobro jutro! Kiša, ali dobro jutro je na Kopaoniku i ja ne marim. Još sam umorna od jučerašnjeg izazova. Učestvovala sam u Trail race Kopaonik. Nemam baš takmičarskog duha, takmičim se uglavnom sa sobom, pa je i cilj jučerašnje trke bio da stignem do cilja. Dakle, cilj je ostvaren, a norma prebačena! Ljudi, treća sam među nordijkamaaaa! Četvrta u svojoj kategoriji! Juhuuu!

Dan provodim sa učesnicima jučerašnje trke, pratimo bicikliste, oni nisu imali sreće s vremenom. Na cilju izgledaju kao prasići. Posle pedesetak kilometara vožnje na Tri strane Kopaonika, sve je blato – lice, telo, dres. Skidam kapu ovim devojkama i mladićima, ovim ljudima svake dobi koji su prošli tešku stazu i nasmejani ušli u cilj. Zapravo, shvatam zadovoljstvo čoveka koji stiže na cilj.

Kada u kasne noćne sate stižem u Beograd, čeka me Vlada i u kolima sa smeškom sluša moje ushićene priče. „Kasniš deset godina!”, komentariše. Kasno palim, znam. Ali se ne gasim. J

Za kraj dana knjiga (jer dan bez knjige i nije dan): Sankt Peterburg noar

Ponedeljak, 30. avgust 2021. godine

Dobro jutro! Prvo čujem poštare koji veselo počinju dan, ispijajući svoju jutarnju kafu ispod mog prozora uz improvizovanu kantu za otpatke. „Kanta” se svakodnevno puni, ali oni je ne prazne, njima to ne smeta. Mora da je divan osećaj pijuckati kaficu iznad gomile iskorišćenih papirnih i plastičnih čaša! Ne bih da probam!

Komšija Daka i ja se spremamo da očistimo okolinu naših zgrada, Daka sprema alat, „Higijena” ne stiže u naš kraj! Ranije sam sa svog kuhinjskog prozora redovno u rana jutra viđala jednog čikicu koji je predano čistio prostor između biblioteke, pošte i apoteke. Sećam se kako je čupkao travu izniklu između ploča. Još živo vidim njegov lik, blago, svetlo lice i spor korak. On je paradigma čistača ulice. Ali ne sećam se kada sam poslednji put videla čistača na ulicama našeg grada. A vi? Da li je to postao noćni posao? Možda je zato naš grad tako prljav – ne vide oni koji bi trebalo. O tome ne prestajem da pričam još od pre neku godinu kada sam držala nastavnicima obuku za nove programe učenja usmerene na procese i ishode. Jedna me je koleginica iz Bele Crkve pitala šta se desilo sa gradom i zašto je tako zapušten. Mene je bilo sramota, nešto sam nas nevešto branila. Nije to moja sramota, znam, ali ja sve što se dešava u ovom gradu i sa ovim gradom, doživljavam lično.

Večeras je redovna sednica Programskog saveta Regionalnog centra za talente. Predsedavam i uvek se nasmejem kad mi Iva kaže „šefice”. Šef je, naravno, Cule i to svi znaju. Ja važno mesto zauzmem tek par puta godišnje.

Kad radite u Centru za talente, osetite svu radost davanja. Ovde se sve prima i sve je podsticaj. Ovde su oni koji hoće i mogu. Oni koji pomeraju granice. A ja već dvadeset godina, divnih i produktivnih, otvaram vrata, otkrivam svetove novim nadarenim učenicima. Sada se, kao supervizor Grupe za gramatiku i stilistiku, polako izmičem, posmatrajući kako moje učenice, nekadašnje polaznice Centra, ozbiljno nastavljaju rad. E to je radost!

Za kraj dana knjiga (jer dan bez knjige i nije dan): Zašto se niste ubili

Utorak, 31. avgust 2021. godine

Dobro jutro! Prva sednica Nastavničkog veća za novu školsku godinu. Sijaset problema. Pozdravljam reformu gimnazije (baš se ložim na promene), radovala sam se izbornim predmetima koji bi trebalo da je približe novom vremenu, ali postojeće stanje ne može da je podrži. Stara je priča da gimnazijska zgrada od stotinu (i mnogo više) ljeta ne odgovara zahtevima moderne škole. Sa više odeljenja nego učionica, bez kabineta, laboratorija, biblioteke, svečane sale, adekvatne sale za fizičko… mi godinama žongliramo, izmišljamo nove prostore, menjamo namenu, presipamo iz šupljeg u prazno. Direktorka  se svojski trudi, kuću je zamenila školom, zdravlje ugrozila, ali mi se krećemo „brzinom ranjenog puža” (sjajna slika!). Ja sam stvarno očekivala veću podršku, nekako sam mislila da su ljudi osetljiviji kada su deca u pitanju, ali sve što sam čula su obećanja. I to traje godinama.

U vreme ručka slavimo Fikicin rođendan – januarski, ali nije stvar u rođendanu, nego u druženju. Uhvatismo trenutak da se vidimo, strahujući od mogućih zatvaranja. Koliko smo samo rođendana preskočili, a brojimo ih. Nepravda!

Za kraj dana knjiga (jer dan bez knjige i nije dan): Klara i leksikon minimalnog života

Sreda, 1. septembar 2021. godine

Dobro jutro! Počinje nova godina. Za mene ona ne počinje 1. januara. Srećna nova godina!

Čeka nas novina: školska godina počinje intoniranjem himne. Ideja je odbranjiva, ali (uvek neko ali) nema uslova da se himna pusti preko razglasa, zato je puštamo preko telefona(!?). No, prvo moramo da čujemo reklame. Kako sve gubi smisao! I taman kad sve napokon krene i poneko zapeva, kuc-kuc, izvinite što kasnim… Sve je potpuno obesmišljeno. A moju sestru interesuje koja je reklama išla. Profesionalna deformacija!

Analiza obraćanja ministra je odlična jezičko-stilska vežbe. Uočili smo greške, i jezičke i stilske,vrlo sam zadovoljna zapažanjima svojih učenika. Ministar se provukao na ovom ispitu.

Svratila sam i do Pametnica. Danas nemamo čas, ali sam želela da ih pozdravim. Treće-devet je razred za poželeti: 20 sjajnih učenika, vedri, pametni, otvoreni za nove ideje i vešti u njihovoj realizaciji. Ljubi ih razredna!

Večeras je prvi čas joge posle letnje pauze. Masovni odziv kao uvek na početku. Ma, uželeli smo se. Koliko je tu dobre energije! Vežbamo zajedno dvadesetak godina; naša učiteljica Beka to sjajno koordiniše.

Za kraj dana knjiga (jer dan bez knjige i nije dan): Homo deus

Četvrtak, 2. septembar 2021. godine

Dobro jutro! Napred u nove pobede! Neme šale, odmah počinjemo ozbiljno da radimo. Ponavljam gradivo sa svojim trećacima. Samo još da ih ubedim da je nastava počela. Brinem se kad štucaju na osnovnim stvarima, ali se tešim da su još na raspustu.

Pametnice zato imaju predlog da sami srede IT kabinet. Ne sumnjam da je to zato što bi da ga prilagode sebi, ali važna je inicijativa, važno je što žele da se uključe.

Veliki odmor se ne preskače. Sa Sanjom i Saškom popijem kafu, popričam, nasmejem se i krenemo dalje. Taj brejk koji nam donosi veliki odmor, ta kafa i to društvo – nezamenljivi su! Prava je sreće kada radite sa ljudima sa kojima se odlično razumete, kada imate sa kim da razmenite ideje, popričate o novim pročitanim knjigama, ili samo dobijete recepte i prokomentarišete frizure.

Radim pre podne i nisam otišla na svoje treninge nordijskog hodanja, nadoknađujem trening sama, vežbajući u Narodnoj bašti. U 6 je u Narodnoj življe nego ikad, setila sam se zašto vežbam kad padne mrak. Divno je videti toliko dece na jednom mestu, lepo je vreme i dobro raspoloženje, ali nije baš za vežbanje, gužva je na stazi – trkači, hodači, ali i šetači, šetači pasa, majke s kolicima, trotineti… Nije svima mesto na tartanu i džaba stoji znak. Moram da vičem: „Danilo, tartan je propao!” Može li kod nas nešto da se popravi, ili mora samo da se zamenjuje? Nešto mi nije jasna gradska lista prioriteta.

Veče je rezervisano za kuma i svirku ispred Kulturnog. Vesa je stigao iz Belgije, ni drugi kumovi nam nisu u Srbiji, ali to je opšte mesto ove zemlje. Idemo da slušamo Dabu i Boru. U publici stara garda, retki mlad svet (oni valjda slušaju nešto drugo), nasmejani ljudi, ispunjeni muzikom, mislima u svojoj mladosti. Prilazi nam Daba, kaže da smo ostarili (ja ne, naravno) i onda nekako osvestimo da smo i za svoje profesore već vremešni ljudi. Šta da vam kažem, u jednom novom odeljenju sede deca mojih đaka iz prve generacije. Ali to je lepota života: otvaraju se novi krugovi, ne zatvaraju stari. I Bora dolazi do nas. Divim se njihovom elanu. I kao profesori i kao kolege bili su autoritet, jedni od stubova naše škole.

Veče u gradu donelo mi je susrete sa đacima različitih generacija. Baš volim kad ih sretnem, i drago mi je kad zastanu, jave se, pokažu da ih veseli naš susret. Čujem da su dali uslov, ko se oženio, a ko dobio dete; znam ko je učestvovao u kvizu, a ko se zaposlio. Još uvek im znam imena i prepoznajem generacije.

Za kraj dana knjiga (jer dan bez knjige i nije dan): Ništa nije ničije

Petak, 3. septembar 2021. godine

Dobro jutro! Sa prvacima otvaram priču o književnosti uz Klinca od dva metra Jelene Lengold. Već godinama, u stvari, od onda kad sam antologiju Klinci od dva metra dobila od svojih ličnih dvometraša. J

Ova će nam priča pomoći da se bolje razumemo, ili bar da razumemo zašto se ne razumemo. Odlično su moji novi klinci razumeli ovu priču, slutim da me čekaju dobri razgovori. Radosna!

Posle škole svraćam kod mame na kafu. Znam da je u gužvi jer petkom Aleksi i Ivanu ispunjava gastronomske želje, najčešće vezane za tradiciju. Tu je moja mama majstor i ja se u to ne mešam.

U 6 na zumu sastanak. Potpuno smo se adaptirali na virtualna druženja, razgovore i pregovore. U vreme kada smo prošle godine bili zatvoreni, preko vajbera sam „pila kafu” sa svojim drugaricama. Spremim kafu, pozovem društvo simuliramo veliki odmor, recimo. Danas nema simulacije, sastanak je ozbiljan. Treba podeliti termine za seminar. Kao saradnik Centra za interaktivnu pedagogiju, voditelj sam programa Čitanjem i pisanjem do kritičkog mišljenja. Sa koleginicama iz Novog Sada, Niša i Kragujevca definišemo termine, gradove, voditeljske parove. Smeši mi se Požarevac krajem meseca ako nas ne preduhitri pandemijsko svetlo na semaforu”.

Za kraj dana knjiga (jer dan bez knjige i nije dan): Prvo lice jednine

Subota, 4. septembar 2021. godine

Dobro jutro! Plan za danas je Košutnjak sa nordijcima, a onda odlazak u vikendicu. Dakle, resetovanje! Priroda je lekovita. To shvatamo kada nas već vreme načne, kad grad uzme svoj danak, kad nam posao postane život. Nije kasno!

Autorka ovog teksta je zaljubljenica u svoj posao, i strastvena obožavateljka trojice svojih mladića – Vlade, Alekse i Ivana

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)