Sic transit gloria mundi

Objavljeno 24.06.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 19 mins

Nedelja, 17. jun 2018. godine

Jutro posle Pančevačkog karnevala. Miljana i ja smo se probudili dosta kasno. Sunce je uvelike bilo u zenitu. No, razmišljam, nema veze, iako me čeka dosta obaveza, ipak mogu sebi priuštiti jutra bez žurbe, leškareći pored nje, ćaskajući nekad o svakodnevnim, a nekad o večnim pitanjima ljudskog roda.

Skuvala mi je kafu, tursku, jaču sa malo šećera, kakvu volim da pijem. Dok sam srkao vrelu kafu, gledao sam nju i razmišljao kako monotonija svakodnevnice nekada može tako brzo da se izmeni, nekada na gore, a nekada, kao u ovom slučaju, na bolje.

Nakon što sam ispio poslednji gutljaj kafe, pozdravio sam se sa Miljanom, izašao iz stana, otključao biciklo, zapalio cigaretu i gurajući biciklo pored sebe, lagano krenuo prema svojoj kući. Sunčan je dan, topao, prijatan za šetnju, srećem ljude koji se vraćaju sa pazarom iz prodavnice ili sa pijace ili ljude koji idu negde žureći. Razmišljam o čemu li razmišljaju ti ljudi, koji ih problemi muče, koje ih nade vuku napred. Dok povlačim poslednje dimove cigarete, sedam na biciklo i krećem da ga vozim.

Kod kuće me dočekuje otac koji gleda utakmicu Kostarika – Srbija. Pridružujem mu se. U 56. minutu Kolarov daje gol. Otac se raduje, stanar izleće iz svoje kuće vičući „To majstore!”, na Staroj Misi se čuju povici, aplauzi, tapšanje i odjeci petardi, i ja se radujem što je naša reprezentacija postigla vodeći gol. Iznenađuje me taj osećaj zajedništva kada se radujemo uspehu nekoga ili nečega što predstavlja našu zajednicu. Pitam sebe šta je to naša zajednica, šta je to što mene čini delom te zajednice, ili šta je to što tu zajednicu čini mojom.

Nakon završene utakmice u kojoj je naša reprezentacija odnela pobedu nad reprezentacijom Kostarike, interesantno je da se uvek igraju neke igre gde mora biti pobednika i gubitnika, sedamo za trpezarijski sto da ručamo. Posle ručka odlazim u svoju sobu i kako nije mnogo vremena ostalo do redakcijskog sastanka, zakazanog u 18:00 h u Narodnoj bašti, odlučujem da ga provedem slušajući muziku. Prva pesma koju puštam je jedna od mojih omiljenih pesama, Soldier of Fortune. U jednom momentu slušanja muzike uzimam gitaru i pokušavam da naučim akorde nekih pesama.

18:00 h, zaustavljam biciklo pored biste Jovana Pavlovića, silazim sa njega. Ekipa za redakcijski sastanak se okuplja. Odlazimo na prvu levu pečurku u Narodnoj bašti i sedamo. Redakcijski počinje. Pored spominjanja mogućih tema o kojima bi mogli da pišemo za sajt, razgovaramo i o stanju u našem društvu i našoj odgovornosti da pokušamo da takvo stanje promenimo. Smatram da sam ja iz svoje perspektive najodgovorniji za stanje u našem društvu i da je na meni da ga menjam, ako smatram da je loše; kao što je iz, recimo, Anitine perspektive ona najodgovornija. Jer ko će da menja stanje koje ne valja, ako neću ja? Večna borba za bolje sutra je jedini pravi put.

Nakon redakcijskog sastanka sledi druženje na marginama skupa u kafeu „Galerija” uz hladno pivo i ćaskanje o privatnim, društvenim i večnim stvarima.

Posle druženja sa saborcima/kinjama iz Pančeva, odlazim kod Miljane. Spremila je večeru, makarone sa sirom, jedno od mojih omiljenijih jela. Pričamo o knjigama i književnosti. Odlazim kući, tuširam se, perem zube i odlazim na spavanje. Sutra počinje nova radna nedelja. Pitam se kad se završila prethodna. Zar svaki dan ne bi trebao da bude radan i kao bogomdan za stvaranje ili učenje nečeg novog.

Ponedeljak, 18. jun 2018. godine

Kada sam se probudio, zraci sunca su uveliko osvetljavali moju sobu kroz prozor okrenut prema istoku. Umio sam se, otišao u dnevnu sobu. Sa dedom sam popio kafu i rakiju. Jutarnji obred koji je postao skoro kao tradicija, koju uspevaju ponekad da naruše samo moje obaveze koje me nekad zaokupiraju od ranog jutra. Dok smo pili kafu, upalio sam televozor i prebacio na O2, nekadašnji B92. Gledao sam Sunđer Boba. U ovom medijskom mraku koji trenutno hara televizijom, pečenje pljeski na dnu mora je istinitije od većine stvari koje prosečan gledalac/teljka može da čuje na televiziji. Zato se i odlučujem, bez razmišljanja, da gledam Sunđer Boba il’, eventualno, Pingvine sa Madagaskara, a ne RTS 1 il’ 2, koji odavno ne ispunjavaju svoje obećanje dato gledaocima/teljkama: Vaše pravo da znate sve.

Odlazim na posao. Gradski centar za socijalni rad u Beogradu, odeljenje Palilula (GCSR). Od pravnice, kolega i ja dobijamo nova Rešenja o starateljstvu nad maloletnim izbeglicama/migrantima bez pratnje roditelja ili staratelja, smeštenim u Centru za azil (CA) Krnjača.

Odlazimo u CA Krnjača. Svakoga od nas dočekuje neka drugačija vrsta posla i svaki dan je drugačiji od prethodnog. Ja danas pratim jednog svog štićenika na voz u 15:00 h do Subotice. Ide do Prihvatnog centra Subotica, odakle će legalnom admisijom biti prebačen u Mađarsku. Odvozim ga taksijem od CA Krnjača do Glavne železničke stanice… dobro, pitanje je koja je sada železnička stanica Glavna železnička stanica u Beogradu. Kupujem mu kartu i smeštam na voz. Pozdravljamo se. Iako on ne govori engleski, već samo svoj maternji jezik, dari, dijalekat farsija, tj. persijskog, uspevamo da razmenimo po neku reč. Voz odlazi, sa njim i moj štićenik, maloletni Avganistanac. Kreće nekim svojim putem. Uvek kada se sa nekim od izbeglica pozdravljam, zapitam se, hoću li ga nekada, negde sresti. Hoćemo li se prepoznati. Ostajemo barem u kontaktu preko Fejsbuka. Ja mu želim svu sreću ovoga sveta da ispuni svoje snove i da stigne tamo gde je krenuo.

Odvozim jednog Avganistanca, Paštuna, 17 godina, u Univerzitetsku dečiju kliniku Tiršova. Od juče ima jake bolove u predelu prepona. Doktor u Tiršovoj sumnja na uklještenu kilu. Momak priča samo svoj maternji jezik, paštunski. Prevođenje obavljamo putem telefona, engleski-paštunski. Hospitalizuju ga. Ostaće na posmatranju, ukoliko bude bila neophodna operacija, odradiće je danas ili sutra. Medicinsko osoblje je izuzetno ljubazno. Odlazim do CA Krnjača da mu donesem stvari za higijenu, pidžamu, majicu, peškir. Vraćam se u Tiršovu. Dajem mu stvari. Ostajem neko vreme sa njim. On je priključen na infuziju. Posmatram ja njega, posmatra on mene. On ne zna engleski, ja ne znam njegov maternji jezik, ali vidim da mu prija što ipak neko brine o njemu, čak i ovde, daleko od njegovog rodnog Avganistana. Trudim se da mu objasnim da će biti sve u redu i da je u dobrim rukama. Odlazim kući.

Stižem oko 20:00 h. Večera, pisanje izveštaja za posao, spavanje.

Utorak, 19. jun 2018. godine

Nakon jutarnjih rituala, kafe i rakije sa dedom, Sunđer Boba na O2, doručka, odlazim na posao. Danas direktno u CA Krnjača. Obožavam dane na poslu, kada nema nikakvih intervencija i kada možemo na miru da se družimo sa svojim štićenicima. Danas je bio jedan od tih dana. Igrali smo Jenga-u, koleginice starateljke, ja i naši štićenici. Qasim, momak iz Avganistana, nam je skuvao kafu, koju nam redovno nudi. Avganistanska gostoljubivost me fascinira. Pričamo, šalimo se i igramo. Momcima, izbeglicama, prijaju ta druženja, provode vreme sa nekim ko se trudi da im da osećaj da su dobro došli, da nisu nepoželjni. Za mene, oni su nevini ljudi, žrtve sukoba većih sila od nas, kojih i kakvih, zaista ne bih sad o tome pisao.

Nakon posla otišao sam sa Milicom, drugaricom iz Bečeja na Kalemegdan. Ona je danas došla u Beograd zbog konferencije „Uključivanje uživo” koju je organizovao Beogradski centar za ljudska prava. Inače, ona i ja smo se upoznali na istoimenom treningu prošle godine. Seli smo na ogradu tvrđave, okrenuti licem prema reci. Ispijajući gutljaje hladnog tamnog Nikšićkog piva, pričali smo o aktivizmu i volonterizmu, njenim i mojim daljim planovima i novim projektima.

Kada sam se vratio u Pančevo, našao sam se sa Miljanom. Šetali smo se Tamiškim kejom i gradskim parkom. Pomogla mi je da završim prijavu za Obuku za omladinske lidere/ke koju organizuje NAPOR (Nacionalna asocijacija praktičara/ki omladinskog rada). Poslao sam je. Stava sam da čovek treba celog života da uči kao da će živeti večno i da treba da iskoristi svaku priliku za sticanje novih znanja koja mu se nudi.

Ispratio sam Miljanu kući, otišao svojoj, večerao i legao.

Sreda, 20. jun 2018. godine

Jutarnji rituali.

Danas je 20. jun, Međunarodni dan izbeglica. Taj dan obeležavam time što stavljam fotografiju trogodišnjeg Aylan Kurdija za naslovnu na Fejsbuku. On nije ni znao ko je Asad, niti ko su Arapi, a ko Kurdi, ko Ameri, a ko Rusi, ali je ipak poginuo u toj ljudskoj gluposti zvanoj rat. Opravdanja nema i nema nadoknade za njegov oduzet život. Ko je odgovoran? Mi ljudi smo odgovorni što smo dozvolili da se taj rat dogodi, a i što smo dozvolili da se sa izbeglicama ophode na način na koji se ophode.

Dok se vozim autobusom do Beograda, slušam pesmu Kurdistan, Darka Rundeka:

Doći će dan kad ću se vratiti u Kurdistan.
Od bisera, donijet’ ću niske za tvoj bijeli vrat
.

Pomišljam na sve momke, porodice i decu izbegle iz svojih država, domova, ognjišta. Nadam se da ćete tamo negde naći mir za kojim ste krenuli.

Sastanak sa direktorom. Saznajemo da od nas petoro, dve koleginice ne nastavljaju sa radnim anganžmanom. Inače dve osobe koje su radile srcem, veoma posvećene svom poslu, i koje su umele da daju ljudsku reč svojim štićenicima, ostaju bez posla samo zbog toga što su imale različit stav od ljudi iz Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, i što su ga iznele. Klasično političko uklanjanje. Nepravda koja boli. Grudi koje se stežu. Oči koje suze. Danas je bio najgori dan na poslu još od početka projekta, 1. novembra prethodne godine. Niko ne veruje šta se dešava, ali svi shvataju šta je glavni razlog. Čak i kad si daleko veći stručnjak od osobe sa kojom „diskutuješ”, ukoliko je ona u Ministarstvu, a ti samo običan radnik, bio ili ne bio u pravu, bićeš udaren maljem u glavu da je više nikada ne digneš. Sujeta tih ljudi na položajima mi je neverovatna. Stojim ispred barake u CA Krnjača, gledam u dim cigarete, ćutim i ne verujem da se ovo događa.

Izašao sam na glavnoj stanici u Pančevu, krenuo sam kod Miljane. Usput sam naleteo na starijeg gospodina koji je prodavao ruže. Uzeo sam ih pet i odneo Miljani. Pričao sam joj o današnjoj nepravdi koja se dogodila, o političkoj seči ljudi koji izuzetno vrede, zbog toga što neće da se pokore silnicima.

Zaspali smo.

Četvrtak, 21. jun 2018. godine

Dok sam se umio, Miljana mi je stavila kafu i spremila doručak za nas dvoje. Uz doručak sam umesto rakije popio jedno Nikšićko pivo. Preteklo je od juče kada sam pio da bih ublažio kamen u grudima koji me stezao zbog udarca na ljude koje cenim i poštujem.

U Gradskom centru za socijalni rad sam dobio osam novih Rešenja o starateljstvu. Otišli smo u CA Krnjača. Dve koleginice koje prestaju da rade, rekle su našim štićenicima da ih uklanjaju. Reakcije su bile različite, ali ona koja mi je naterala oči da zasuze bila je Qasimova kada je rekao da li oni mogu da pričaju sa šefovima ili mi da njih dve ne idu, jer su mnogo dobre osobe i oni ih vole, kao i nas ostale. Qasim me u jednom trenutku izdvojio i pitao da li može nešto da se promeni ako budemo razgovarali sa šefovima. Kada sam mu objasnio da je to nemoguće, slegao je ramenima i rekao da onda želi da im priredi žurku za doviđenja.

Sedeli smo na stepenicama barake, pričali, palili cigarete, pili kafe i razmišljali kako pobediti silnike.

Sa Miljanom sam gledao petu epizodu serije Vratiće se rode. Mala tradicija koju poštujemo svake nedelje.

Petak, 22. jun 2018.

Bio sam na oko 100 metara nadomak CA Krnjača kada je počeo jak pljusak. Jedva sam uspeo da stignem da se sakrijem u kućici obezbeđenja, gde sam bio sve vreme dok kiša nije stala. Danas sam vodio 13 momaka izbeglica u Centar za kulturnu dekontaminaciju. Sa troje umetnika iz Evrope radiće neke radionice, gde će na kraju izaći ili sa nekom predstavom ili sa nekom likovnom izložbom ili već nečim sličnim, u zavisnosti od interesovanja momaka. Danas im je prva radionica.

CA Krnjača. Igrali smo Jenga-u sa momcima koji nisu otišli na radionice.

Stigao sam kući oko 18:00 h. U 19:00 h drug i ja krećemo do grada da gledamo utakmicu Srbija – Švajcarska. Zaslužena pobeda Švajcaraca. Nakon utakmice šetnja sa Miljanom gradom.

Odlazak kući, večera, san.

Subota, 23. jun 2018. godine

Popio sam kafu sa dedom. Doručkovao. Otišao do Zelene pijace, kupio meso za roštilj i ćumur. Zatim pivo, Zaječarsko, i sokove.

Oko 16:00 h su stigle kolege sa posla. Dogovorili smo se da danas pravimo roštilj kod mene, da se družimo, popijemo koje pivo i, koliko budemo mogli, psihički odmorimo od sr… dešavanja na poslu. Druženje je prijalo i uveče sam, nakon što su otišli, legao odmorniji nego jutros.

Autor je slučajni prolaznik. Nediplomirani filozof koji traži pravdu za Kišove mačke

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)