Sedam dana u životu, i inače

Objavljeno 08.08.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 13 mins

Nedelja, 1. avgust 2021. godine

Ugodan avgustovski dan, na prijatnih 40 stepeni, na poslu koji ne podnosiš. Nedavna odluka da nedelja postane radni dan niko nije dočekao sa euforijom, naprotiv.

„Mora da se radi, mora da se radi!”

Onaj što iskače odasvud to ponavlja stalno, ali uopšte nije smešno.

Činjenica: niko se ne plaši rada, ali kada je besmislen – vrlo da.

Čitav niz sati provedoh na nelegalnoj stolici, ušao niko nije. Niko.

Besmisleno potrošeno vreme. A vreme je jedini nenadoknadiv prirodni resurs.

Korporativni radio je utišan na dva odsto, ipak se čuje (forma je zadovoljena), ali me ne uznemirava u sopstvenom muzičkom izboru. Da mi je neko rekao sredinom devedesetih, recimo, da ću u džepu imati svu muziku koja me oduvek interesovala, verovatno bih bio nem, sa osmehom. Ovako sam samo nem; osmeh čuvam za potez rukom koja kači ranac na rame, u izlasku iz objekta.

Ostatak dana provodim u kupanju u sopstvenom znoju, pokušavajući da osposobim bicikl koji deset godina stoji na istom mestu, nepomično. Četrdeset i pet slojeva prljavštine i rđe kapituliraše pod nasleđem prvog dela dana – perpetualne nervoze.

Pesma dana:

Ponedeljak, 2. avgust 2021. godine

Besmisleno trošenje vremena se nastavlja, intezivirano, sa dodatim začinom blage anksioznosti.

Kratak i tipološki dijalog, sa NN licem, uprošćen:

– Ne morate poznavati engleski jezik da bi ste mogli da gledate filmove sa titlovima.
– Ali ja ne znam engleski!
Ponavljam, ne morate poznavati engleski jezik da bi ste mogli da gledate filmove sa titlovima.
– Kako to mislite, ali ja stvarno ne znam engleski!

Ljudi ne slušaju. Nikad. Svestan sam da kognitivne sposobnosti nisu svima iste, kao i obrazovanje, ali trideset godina konstantnog društvenog frustriranja ostavlja opake posledice. Pol, starost, socijalni status, ništa nije bitno, pravilo je da ogromna većina ima isti nastup. Hoću sad, sve, i uvek, i ne može da ne može.

O osnovnoj pristojnosti ne bih govorio. U stvari, možda bi još jedan dijalog dobro dočarao.

(Službeni telefon zvoni).
– Dobar d… (nisam stigao da završim tu prostu rečenicu, niti da se predstavim).
– A… A… Ej, ermi stigla roba!? (muški glas, blago napukao, nema pozdrava, nema predstavljanja, nema nikakvog uvoda, niti objašnjenja kakva roba).
– Ne (ćutim, sekunda traje dva sata, tiho uzdahnem i prihvatim igru).
Pu! Upič… (prekid veze).

Nisam siguran koliko mi je trebalo da se vratim u stanje ravnoteže (Le Šatelje, piši novi princip!)

Ceo dan sam razmišljao o tome kako je mom sagovorniku (verovatno) tišina u glavi, stalno.

Njemu uopšte nije važno što mi nije dao nikakvu informaciju, a traži povratnu. Nije mi jasno kako se nije zapitao odakle mi odgovor na pitanje koje (zapravo) nije ni postavljeno… Koma.

Razložen na sitne, izolovane delove (FUBAR – proguglajte), okrećem se Fredu Fritu, jednom od većih careva u svemiru.

Utorak, 2. avgust 2021. godine

Pokušaj zanemarivanja „kopiraj-nalepi” klišea je uspešan isključivo uz društvo izabranih osoba, i majku Prirodu. To parče planete Zemlje na „starom crepajcu” je sigurna kuća: drveće, trava, nebo, hlad, i ništa više. Čuje se poneki avion, i to je to.

Mada, od kako su počele da niču one fabrike na severu, asfalt i struja su opasno približili svoje njuške. Gde profit miriše, tu mira nema.

Ne radimo ništa posebno, i to je sasvim u redu. Šta radite? Ništa. Odgovor koji je sasvim prikladan za takav mizanscen. Sigurnosni ventil za ispuštanje pritiska radi vrlo dobro. Drvo šljive se iskrivilo od roda, kajsija ništa, poponac je tu, a Savage Republic imaju pesmu koja se zove Marshal Tito.

Sreda, 3. avgust 2021. godine

A može biti i četvrtak. Ili subota. Kako?

Dovoljno je prošetati bilo kojim delom grada, i promptno se shvati kako si, zapravo, na treking turi. Prepreke, šančevi, rupe, izbočine. Uvođenje „optike” po gradu je napravilo svojevrsni poligon spretnosti. I to traje već izvesno vreme, bez jasnih naznaka kraja. Padne mi na pamet, nažalost, da proguglam kako se to radi po svetu, u civilizovanijem konceptu. Čoveče, pa to su prorezi kao za slamčice! Naravno, sve je jasno, Magnus i Bunker su to odavno objasnili:

– Čemu služe dva flastera na jednoj posekotini?

– Jedan je da pokrije troškove, drugi je čist profit.

Na mestima gde su radovi već odavno završeni, i dalje zjape izrezani trotoari, zatrpani kanali nisu nivelisani, pa tako dobismo i bezbroj malih brda. Suspenzije na viljškama bicikla su presrećne, konačno se radi nešto konkretno. Pažljivo hodajte.

Četvrtak, 4. avgust 2021. godine, recimo.

Maloletni naslednik i ja smo u skitnji, lokalni „parkići”. Traži se idealna pozicija ljulje, sa adekvatnom hladovinom. Proučavamo mrave, bele rade u nestajanju, tražimo samoniklu kamilicu da nam požute jagodice.

Nasumično smeće, sitnih i krupnih kategorija, neuspešno ignorišem. Guram sve na jednu gomilu, dezinfekciono sredstvo je na gotovs.

Srča. Srča. Opet srča. Pola flaše. Srča.

Kupujem kesu u obližnoj radnji (plastičnu, khm!), i krećem sa utovarom. Za nepunih dva sata, sakupio sam 3,5-4kg lomljenog stakla, na zelenoj površini koju čine dve ljuljaške i dve klupe. Ovo ne radim prvi put, naprotiv, ali ovo je rekord. Na ovoj lokaciji to nisam do sada činio, valjda zato. Naravno, uništena staklena ambalaža nije od ajvara i kiselih krastavaca, već od loze, vodke i sličnih tekućina. Ne razumem te supermugadavače – zašto lome? Shvatam da se niko njima nije bavio kada su bili mali, shvatam i da imaju kolekciju F šifara, ali ne zagađujte! Staklo se, mislim, u prirodi ne razgrađuje nikad. Ako i postoji brojka, verovatno je vrlo velika. Da, nije toksično kao iscurelo motorno ulje iz nekog „ekstra” polovnjaka, ali svejedno nervira. Još uvek imam ožiljak na dlanu – pao na staklo, u trčanju (razbijeni „fićok” na igralištu), pre 35-36 godina. Takođe, još uvek pamtim belinu svoje kosti na prstu.

Petak, 5. avgust 2021. godine

Verbalno-misaono-logičkih avantura mi ne manjka, preneću još jednu. Jeste (opet) sa posla, ali imam talenat da agresivcima izazovem BSOD (blue screen of death).

– Crkomi televizor, dajmi drugi! (Vrlo glasno, napadački, sa izvesnom mirisnom notom organskog porekla).
– Dobar dan i Vama. Hajde da vidimo u čemu je problem (adrenalin naglo skače).
– Dajmi drugi, počeće! (neki sport, neki biceps, tako nešto).
– Polako, nemojte se nervirati. Poslaćemo uređaj u servis, moramo tako, videćemo u čemu je problem (njuši se frka).
ŠTA! Pakolko treba čekam! (beli dim iz ušiju, pregorela jedina preostala licna na 24-pina).
Zakonski rok je trideset dana, i… (prekida me udarcem šake o pult).
ŠTA! MESEC DANA! PA ŠTA JA DA RADIM ZA TO VREME? (uragan Katrina pobeže).
– Čitajte knjige, šetajte, družite se sa prijateljima, spremite neko jelo, zasadite cveće… (kipi mi Pinterest, kulja na sve strane).
TIĆE DA MI KAŽEŠ ŠTA JA DA RADIM! (cyclic redundancy error).
– Pa da, JA, pitali ste me upravo (šah-mat).
ŠTA SAM TE PITAO? (BSOD, he, he).
– Pa šta da radite. Rekoh Vam. Imam još neke ideje, ako ste zainteresovani. Biciklizam, recimo (he, he, he).
MA KO TE BRE PITA, DAJ TELEVIZOR! (opet se boot-ovao, ali sa 99% loših sektora).
– Pa Vi ste me pitali, mene, ne razumem, ovde smo samo nas dvojica. Da li ste dobro, hoćete li čašu vode? (potpuno ravan ton, prava linija).
– Nisam žedan, hvala (kapitulacija, bukagija, ćao, hajde konačno da radimo).

Nekom drugom prilikom ću vam ispričati još jednu kratku SF-horor suspenziju, u kojoj je glavna potka podloga za kompjuterskog miša – koja ne radi!

Subota, 6. avgust 2021. godine

Moj omiljeni sedum je napadnut. „Debela koka” je domaćin nekakvim crnim podstanarima, poprilično nesimpatičnim, a na podnožju listova su i grozdovi jajašaca. Ne mogu im ništa, fizički, a taj budući porod je baš zalepljen. Imam još različitih kultura u neposrednom saksijskom okruženju, i nemam pojma da li su ove male pošasti krenule svima u posetu.

Ništa, nema druge, poljoprivredna apoteka i kupovina saveta.

Nisam preserećan u primeni bojnih otrova, ali druge nema (nije moje saksijsko bilje šaka pirinča da ga pozoba svaka buba koja naleti, hehe).

Uglavnom, tretman je vrlo uspešan, štetočinski skvoteri su oterani, vinka se i dalje beci u hladu. Lanilist je netaknut, kao i orah. Orah, da. Još uvek je mali, pedesetak centimetara, a preneo sam ga sa spomenutog „starog crepajca”. Rodio ga je višedecenijski gigant, koji uvek dobro rađa. Ideja je da ga zasadim napolju, naravno, čim se za to steknu uslovi. Nemam pojma kako se orah ponaša u zatočeništvu, za sada je sve OK. Imam već ideju gde ću ga zasaditi, mesto koje vapi za debelim hladom, parče gole livadice na Kotežu.

Krajem sedamdesetih godina, ili početkom osamdesetih, otac je zasadio nekoliko stabala breze ispred zgrade (Strelište, Koste Abraševića). I danas su tu, zdrave i prave, velike, a ja uvek imam lep osećaj kad ih vidim. Kad god sam u blizini, zastanem, posmatram, i preslišavam detinjstvo.

Sreća, lokacija je takva da nije zanimljiva ovom investiciono-profiterskom terorizmu koji nas okružuje, pa su bezbedne.

Breza je jestiva, znate li?

Autor je snimatelj, kompjuterski riškač, višedecenijski slušač muzike, biciklista, i trenutno zapetljan u Gordijevom čvoru

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)