Od „Mandalorijana” do „Mandalorijana”

Objavljeno 12.06.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Nedelja, 5. jun 2022. godine

O, da li ćemo ikada saznati zašto vikend traje kao pola srede… Evo me u krcatom autobusu, vučem se kući. Sestra, zet i mali žive u Beogradu. Njih dvoje su često odsutni zbog posla, pa smo mali i ja najbolji drugari praktično otkad se rodio. On je najveći fan Ratova zvezda na ovom delu zemaljske kugle. Zna ime, vrstu oružja koje koriste i boju očiju svakog od milion likova iz prikvela, sikvela, trilogije i spinofa (ja sam manje strastven fan, priznajem da gledam Mandalorijan zbog bebe Jode). Doduše, mnogo je manje oduševljen pretvaranjem decimalnih brojeva u razlomke. Subotom ratovi zvezda, nedeljom rvanje sa matematikom. Između – lego. Kutije i kutije lega. Lego je sastavni deo i mog (poslovnog) života. Ja sam, naime, dadilja. Volim da mislim da je to poziv pre nego posao. Ulazimo u Pančevo. Ima nečeg šarmantnog u noćnoj vožnji autobusom. Mislim da ću odmah u „krpe”, sutra moram po malu u školu.

Ponedeljak, 6. jun 2022. godine

Ovo je moje omiljeno doba godine. Volim ove podnošljive vrućine. Nekako je sve manje ozbiljno i stvarno za vreme leta. Deca izlaze. Evo i male usred graje. Nas dve volimo da malo svratimo do igrališta iza njene zgrade na putu do kuće. Nekad samo sedimo na klupi i igramo „Kalodont”. Kao težak štreber, volim sve u vezi škole, pa i domaći. Opet matematika. Juče peti razred, danas prvi. Pošto već treću godinu zaredom čuvam prvaka, zezaju me da sam večiti ponavljač. Kad je napolju ružno, uglavnom pravimo nameštaj za barbike od kartona, papira i plastike ili se igramo žmurke. Danas imamo ugovoreno igranje „Kod drveta”. Deca su mi napravila kauč od cigala, pošto kod drveta nema klupe. Drvo im je kuća i svako ima svoju sobu (granu). Ne smetam im u igri, više sam nadzorni faktor. Tu sam da osujetim ne tako dobre ideje; kao recimo kad se sete da bi bilo zabavno da se gađaju ciglama. Čim uđem u kuću, izađem u moju „baštu”. To je u stvari terasa osrednje veličine sa dvadesetak saksija. Obožavam cveće. Toliko, da sam danas satima petljala po njemu; presađivala ga, premeštala, zalivala… Potpuno sam izgubila pojam o vremenu. Pre neki dan mala mi je rekla da sigurno volim cveće jer sam srećna kad je ono srećno. Obožavam dečiju logiku.

Utorak, 7. jun 2022. godine

Danas imam slobodan dan, ili kako ja volim da ga zovem – dan za mentalnu higijenu. Ne znam za druge, ali meni je nužan bar jedan dan nedeljno tišine. Od milion stvari koje sam mogla da radim danas, odlučila sam da prepravljam neke haljine. Inače volim da šijem, ali mi danas baš nije išlo. Mislim da ću ih ipak odneti kod krojačice.

Sreda, 8. jun 2022. godine

Jedan od onih dana za koje se čini da nemaju kraja. Vreme šućmurasto, oblačno i sparno. Mala me upoznaje sa novostima dok se vraćamo iz škole; ko je od drugara u koga zaljubljen ove nedelje, sa kim se ponovo druži, a ko je trenutno nervira. Opet sam kupila cveće. Prošla sam kroz veliku pijacu na putu do kuće i prosto se desilo. Lepljiv vazduh neodoljivo miriše na drvored lipa ispred zgrade. Još jedna lepa pojava u ovo doba godine. Šetalo mi se, pa odlučih da se pozovem starijoj sestri na kafu. Zet, sestra, blizanci i Sarita, sa sve ljubimcima, žive na drugom kraju grada, dva gradilišta i jedna Narodna bašta dalje. Dvoje mlađe dece, blizanci, upravo završavaju osmi razred. Pretresli smo uobičajne ali i aktuelne teme – familiju, maturske balove, prijemne ispite, 100 evra za mlade, Konstraktu. Njihova kuća u svoj svojoj haotičnosti odiše nekom toplinom koju volim, a koju je rečima teško opisati.

Četvrtak, 9. jun 2022. godine

Vožnja autobusom broj dva je svojevrsna tura kroz ceo grad. U poslednje vreme mi se čini da treba da je preimenuju u „Zlatnu turu” (po Zlatnom dobu). To je poduža vožnja, pa da ubijem vreme – brojim bagere. I zgrade koje imaju veću spratnost od zakonom dozvoljene. Pa onda upoređujem gradilišta sa apokaliptičnim delima sedme umetnosti. Recimo – ono što je ostalo od parka je kao Pobesneli Maks, prvi deo, Korzo više kao treći, a Ulica Cara Lazara po svojoj dužini naizmenično sva tri dela originalne trilogije. Plinara je definitivno poslednji deo – Pobesneli Maks: Put besa. Svratih malo do Narodne bašte, da odmorim oči. Volim je nekako lokal-patriotski. Nadam se da nikome neće pasti na pamet da je unapređuje.

Petak, 10. jun 2022. godine

Mala jedva čeka da počne raspust, kaže umorila se od domaćih. Prvi razred je baš brutalan. Iza zgrade smo, na igralištu; ona i drugarica su igrale badminton dok nisu polomile lopticu, pa su prešle na vijaču. Mali mi je poslao sliku novog lega. Dobio je lego Mandalorijana, sve sa bebom Jodom i jedva čeka da dođem, da mi ga pokaže uživo. Dok čekam još jedan autobus, gledam ljude koji se boćaju (igraju balote) kod nekadašnje fabrike „Tesla”. Mogla bih da se zakunem da se tu okupljaju od početka vremena.

Subota, 11. jun 2022. godine

Ispratismo malog na polaganje solfeđa kao da ide u boj. Vratio se sav pun samopouzdanja. Ne prestaje da peva. Repertoar mu je zavidan, ali trenutno najviše voli Konstraktin „Nobl”. „Budućnost je starenje, starenje je budućnost”. Volela bih majicu sa tim natpisom.

Otišli smo malo u muvanje, imamo našu omiljenu maršrutu – kroz Zmaja od Noćaja i „Ulicu kaktusa”, pa onda veliki krug po Kališu. Nisam neka ljubiteljka Beograda, ali leti zna da bude baš šarmantno mesto. Dok šetamo, mali i ja volimo da vodimo „naše” razgovore. Pričamo o mojoj nedelji, njegovoj nedelji i novim igricama koje prosto sve mora da mi pokaže. Kod kuće kuliramo, zaslužili smo. On je preživeo solfeđo, a ja sam, eto, preživela. Pijem kafu i gledam svoje serije, dok on igra svoju novu igricu sa zombijima. Dobro je što smo se vratili, počinje izgleda ono nevreme koje najavljuju od prošle nedelje. Taman da se psihički pripremim za epsku borbu sa domaćim i biologijom. Ako budemo i dalje pričali posle, čeka nas druga sezona Mandalorijana.

Autorka je dadilja, dizajnerka nakita, Pančevka i baštovanka-entuzijasta

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)