Četiri kafe u 6.45h

Objavljeno 05.07.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Nedelja, 28. jun 2020. godine

Danas je važan dan. Čarobnjak A. slavi  deveti rođendan.

Znam da želi psa. Mislim da svako dete treba da raste uz psa i da je to podjednako važno i za dete, i za porodicu. Ti odnosi su posebni i pamte se zauvek. Verujem da će mu se ostvariti želja ove godine.

Sećam se svojih rođendana. Tad su se još jeli sendviči sa praškom šunkom, jajima, kiselim krastavčićima i narendanim kačkavaljem. Torta je bila jedna, i jednom su se duvale svećice. Moja je skoro pa uvek bila od jagoda. Dođu svi iz odeljenja, a ringlov u bašti skoro pa zreo. Voda se pila sa dvorišne česme, iz ruke, iako je bilo i čaša i sokova. Još uvek imam knjige koje sam dobila, sa posvetom ispisanom tek naučenim pisanim slovima.

Volim dečije rođendane. Nevešto dočekivanje gostiju, rukovanje, čestitanje, nelagoda zbog odraslih koji pomno prate situaciju, i nestrpljenje da nestanu u svetu igre.

Tamo je sve kako treba da bude.

Ponedeljak, 29. jun 2020. godine

Došla je D. i mnogo se radujem! Još jedna meni bliska osoba koja dugo ne živi ovde. Ona mi je poklonila onu knjigu za rođendan, sa posvetom, pre tridesetak godina. Moja prva drugarica iz Pančeva. Imala sam tri, a ona pet godina kad smo se upoznale i dugo sam se pravila važna što imam stariju drugaricu. Vodila me je u školu, čekala na pola puta da se ja vratim po žutu maramu. I otkrila mi je tajni prolaz do škole kroz peščanu stazu praveći mi put svojim stopalima, kako se meni ne bi napunile sandale peskom. Mnogo puta kasnije mi je utabavala staze i stazice, i pokazivala manje prečica, a više onih puteva na koje moraš da kreneš sam. Lepo je kad ti neko pomogne da porasteš.

A. je isti ona! Nema još ni dve godine, a toliko je spretan! Uživam u načinu na koji posmatra svet oko sebe. Pažljivo je gledao pauka na merdevinama skoro minut, dok mu ovaj nije nestao iz vidokruga. Zatim je izvadio cuclu iz usta i nežno poljubio Milu u krznenu glavu. Koliko radoznalosti i nežnosti u tako malom biću! Da uvek bude radoznao i nežan.

Utorak, 30. jun 2020. godine

Već danima mi jutro počinje ranije nego obično, kuvanjem kafe majstorima. Danas nema majstora, ali ja ustajem rano. Sviđa mi se jutarnja tišina.

Čudim se koliki su suncokreti u bašti, cvetaju. Slučajno su tu. Sve je počelo kad smo D. i ja počeli da hranimo senice. Ubrzo su počeli da dolaze i vrapci, i gugutke. Izmislila sam da su nam oni posejali suncokret sa namerom da nam zahvale za hranu.

Nestajem u pisanju izveštaja, ne nazirem kraj. Kraj školske godine je uvek takav.

Dogovaram se sa D. da se sretnemo, obaveze nas vode u isti deo grada, a ta prilika se ne propušta. Ni D. ne živi više ovde. Pre nego što smo otišle na kafu, ulazimo u apoteku i kupujemo po paket maski. Druženje se nastavlja uz ručak, smejemo se mnogo i glasno.

Veče je rezervisano za planiranje sutrašnjeg dana i dogovaranje ko će šta da preuzme od obaveza.

Sreda, 1. jul 2020. godine

Mislim da nikada ranije nisam stigla na pijacu. Obradovalo me je to što nije bilo gužve. Skoro svaki put odstojim par minuta u delu gde se prodaje cveće. Dovoljno blizu da mogu sve da vidim, a dovoljno daleko da me prodavci ne pitaju šta želim.

Dobila sam fotografiju od čarobnice. Nasmejana, sija kao sunce. Zahvaljuje na nagradi, a zaslužila je mnogo više.

„Šta je ovo na slici?”

„Znam ja! Šator! Ja sam tamo malo nekad živela. To je slovo Š!”

Šta bi bilo da nije bilo Mike?

Uz priču je lakše, priče su važne.

Nikad nije kasno za srećno detinjstvo.

Moja mala NLP porodica je posle dužeg vremena na okupu, naravno online. T. je toliko brižna i vredna. Ne možeš da budeš drugačiji kad si pored nje.

D. je opet nešto sjajno kuvao. Divim se njegovoj brzini u kuhinji i osećaju za tačnu količinu i kombinaciju začina. Još više se divim energiji sa kojom sve to radi. Vidi se da uživa. Otvaramo vino i večeramo u dvorištu.

Sve je dobro.

Četvrtak, 2. jul 2020. godine

Danas moram da pošaljem izveštaje. Mislim da mi je to bila prva misao jutros.

Majstori su opet došli, kuvam četiri kafe, budim D. koji je spavao dva i po sata da preuzme obaveze dok ja odem do grada.

Ne bih mogla da radim noćne smene i da budem funkcionalna danju. On može. Srećni smo što sada radi od kuće, baš nam to menja život na bolje.

Vadim jednu masku iz onog paketa od deset komada i stavljam u kesu. Proveravam da li je i bočica sa alkoholom u torbi i krećem. Ispred kopirnice stavljam masku na lice i momentalno se preznojavam. Pretoplo je. Kako li ovi ljudi rade sa maskama i rukavicama? Maske su većini ispod nosa.

U početku sam ih i ja nosila, i masku i rukavice. Maske sam i šila. Bilo mi je interesantno, a i nije ih bilo u prodaji. Posle sašivenih par maski za devojčice, nije mi bilo dobro. Obećala sam sebi da ćemo zajedno sašiti šljokičaste suknje sa pomponima, trakicama i zvončićima. Ovih dana razmišljam kako još nije vreme da ispunim obećanje i pitanje je kad će biti. Situacija u Novom Pazaru to potvrđuje.

U pošti shvatam da nemaju dovoljno veliki koverat. Ništa, pakujem u dva.

Mama uskače sa ručkom za danas. Kad ona kuva pasulj, ne odbijamo.

Majstori završavaju nešto ranije, ali će drugi doći predveče. Kiša počinje da pada, a i naša energija zajedno sa njom. Ipak ćemo da dremnemo malo.

Još jedno dogovaranje sa majstorom protiče lako i brzo.

Veče je rezervisano za razrađivanje projektnih aktivnosti ukoliko se od septembra ne bude išlo u školu,a nastava se bude pratila online. Koliko je to dugoročno dobro? Znam da nije. Baš zato, gomila ideja mi navire i brzo ih zapisujem. Čarobnice i čarobnjaci koji su obuhvaćeni projektom imaju potrebu za različitim vidovima podrške da bi ostali u sistemu obrazovanja. Najvažnije od svega, da se osećaju dobro, i u školi i u svojoj koži. Tek onda je sve ostalo lako.

Petak, 3. jul 2020. godine

Četiri kafe u 6.45h.

Shvatam da vodim dva dnevnika.

Jedan je vezan za projektne aktivnosti. Lepim fotografije, statističke podatke, ciljeve radionica, uspehe, izjave učenika, roditelja, staratelja. Crtam, bojim, naglašavam.

Dešava se i meni i kolegama da nas ponese talas besmisla. Dnevnik pomaže da vidimo gde smo i ko smo, i to odmah. Popravljena ocena, odluka da se ipak upiše srednja škola, redovnost na dopunskoj nastavi, sloboda da se misli iskažu, zahvalnost, sve je na jednom mestu.

I kako čarobnjak P. kaže – „Ljubav menja život!”

Popodne je rezervisano za sređivanje dvorišta. Nema više velikih radova i vreme je da postavimo ogradu oko bašte. Počinje kiša, ali D. i ja ne odustajemo. Inatili smo se, ali priroda je priroda, pobedila je.

D. počinje da radi, a ja odlazim ranije na spavanje.

Subota, 4. jul 2020. godina

Današnji dan je ceo rezervisan za druženje. Dolazi nam D. sa roditeljima. Njeni roditelji su i naši drugari, koliko god to neobično zvučalo. Kad se ona odselila iz zemlje, a njeni roditelji otišli kod nje u posetu, mi smo odlazili da se družimo sa životinjama, jer se oni isto odnose i prema ljudima i prema životinjama i prema biljkama, te znaju da samo jesti i piti nije dovoljno, i da je pažnja i vreme provedeno zajedno ključni sastojak za opstanak. Možda smo ih zato zavoleli kao svoje.

Dugo se nismo videli zbog preporučene socijalne distance. Koristimo priliku dok je ona u zemlji da dođu svi zajedno kolima.

Pre podne prolazi u kuvanju. Kad ja kuvam, onda to traje malo duže. Ipak stižem sve da uradim. D.ustaje u 13h, uobičajeno iz noćne i odlazi da kupi piće.

Dolazi i moja mama sa sveže napravljenim kolačima.

Stižu! Svi smo srećni i to se i vidi i oseća u prostoru.

Smeh, zveckanje tanjira i čaša, a „Tri roze koze” su za čas iz nas izvukle najzanimljivije događaje koje bismo mogli da prepričavamo do kasno u noć.

Može ovaj život da bude mnogo dobar.

Hvala mu.

Autorka veruje u čarobnice i čarobnjake

Ostavi komentar

  • (not be published)