Svi smo mi pomalo Ceca

Svetlana Ražnatović je njihov simbol, simbol njihove moći, bahatosti, petparačke duhovnosti, zatucanog nacionalizma, prezira prema obrazovanju, brutalnosti, jeftinog materijalizma, arogancije, površnosti i nezainteresovanosti za tuđe probleme

Objavljeno 19.07.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

U meni se zadnjih godina neprestano odvija unutrašnja borba između želje za informacijama i iskonske potrebe za samoočuvanjem. To znači da, kad god mogu, poštedim sebe emisija i tekstova koji će me iznervirati, rastužiti i povrediti. Čvrstinu karaktera sam naročito dokazala negledanjem serija Porodica i Junaci doba zlog. I onda, bez potrebe i razloga, sasvim slučajno naletim na obaveštenje jednog advokata upućeno televiziji N1 da je gospođa „Zaštitila žig, lik i delo Svetlane Ražnatović Cece” i da ništa ne sme da se objavljuje bez njene saglasnosti. I odmah odgledam tu emisiju. Što bi rekao jedan mudar čovek: „J…š karakter ako nije labilan”.

Boginja naše estrade u meni uvek izazove pomešana osećanja. Zbuni me svakim segmentom svoje pojave. Osećam prezir, gađenje i sažaljenje, pa onda ukoravam sebe zbog arogancije. Ni ova emisija mi nije pomogla u formiranju stava. Podsetila me je na sve ono što sam već znala i, s razlogom, zaboravila.

Ona je žrtva svojih roditelja koji su je smatrali sredstvom za zaradu i šansom cele porodice za beg u bolji život. Ona je žrtva, a istovremeno i kreativni projekat, svog muža, kojem je predstavljala trofej, dokaz muškosti i uspeha, ili ko zna kakav lek za komplekse tog sociopate. Ona je žrtva kriminalnog miljea. Ona je žrtva medija koji od nje prave divu i ikonu i damu i hrabru karijeristkinju i požrtvovanu majku, a ona ničemu od toga nije dorasla i ništa od toga nije u stanju da bude.

Meni je nje žao jer je žrtva svih tih ljudi i životnih okolnosti, a s druge strane me užasava njen sistem vrednosti koji je u svakom segmentu u suprotnosti sa mojim. Ono što me najviše nervira u „zaštićenom liku i delu Svetlane Ražnatović Cece” je to što je doživljavam kao žrtvu, što znači da nije imala izbora. Teško mi je, međutim, poverovati u to da baš nikad nije imala mogućnosti da u nekom momentu života ne izabere drugačiji put i uradi bar nešto normalno i moralno. Čini se da joj dodeljena uloga ipak prija.

S druge strane, mi koji u ovoj zemlji živimo normalno i moralno (u odnosu na „zaštićen lik i delo”) zadnjih trideset godina doživljavamo sebe kao žrtve Cece i njene ekipe. Pa me emisija o njoj i ekipi navela na razmišljanje o tome da li smo i mi žrtve koje su u nekom trenutku mogle da urade nešto drugačije i da više ne budu žrtve? Možda je postojao neki drugi put kojim smo mogli krenuti i možda sve ovo danas ne bi izgledalo ovako bezizlazno.

Uloga žrtve je nezgodna iz više aspekata, ali kada je celo društvo žrtva grupe ljudi već tri decenije, onda to znači da ta uloga ipak pruža određeni komoditet. Kada sebe doživljavate kao žrtvu, onda ne možete ništa da promenite. Odgovornost je na nekom drugom. Pa onda, ako baš ništa oko sebe ne možemo da promenimo, možda možemo bar malo sebe da menjamo. Ili, da ne dozvolimo da nas ta ekipa tako lako modelira i menja po svom ukusu, kao što, malo očiglednije, kreiraju i Cecu. Mogli bismo da im se suprotstavimo tako što ćemo sami sebi priznati koliko su velikog uticaja njihova dela imala na naše stavove i mišljenja.

Na primer, mogli bismo da se zamislimo nad ulogom SPC zadnjih trideset godina. Da povežemo porast pravoslavlja sa porastom nacionalizma u društvu. Da li je povećano poverenje u crkvu, možda, povezano sa smanjenjem poverenja u nauku i obrazovanje?

Možemo da razmislimo i o tome koliko smo mi bili žrtve u ratovima devedesetih, a koliko je naša nacionalistička politika ostavila žrtava na tuđim teritorijama. Možemo da razmišljamo i o tome da su sve te žrtve ravnopravne u svojoj nesreći.

Možemo i da povežemo bombardovanje 1999. godine sa leševima albanskih civila u hladnjačama.

Možemo, na primer, da se prisetimo izbeglica iz Bosne i Hrvatske i koliko nas je boleo njihov čemer, pa da se tako poistovetimo i sa ovim migrantima od ko zna odakle. Znate, i oni su ljudi.

Možemo da ne reagujemo na žrtvu silovanja sa: „Šta je do sada čekala da to objavi” ili „Dok kuja ne mane repom…”, jer to je ono što smo čuli u državnim medijima.

Možemo da se suprotstavimo ekipi na vlasti tako što ćemo se ograditi od zabluda kojima nas truju. Mi smo nevoljni i nesvesni zamorčići lopovske i zločinačke propagande već više decenija. Njihova promocija izvitoperenog sistema vrednosti je skoro svakoga od nas na neki način oštetila i napravila saučesnikom.

Ceca je njihov simbol, simbol njihove moći, bahatosti, petparačke duhovnosti, zatucanog nacionalizma, prezira prema obrazovanju, brutalnosti, jeftinog materijalizma, arogancije, površnosti i nezainteresovanosti za tuđe probleme.

Koliko smo svi mi često takvi u svakodnevnim situacijama?

One Comment to: Svi smo mi pomalo Ceca

  1. XX VEK

    jul 23rd, 2021

    Beograd (1903) 2:36 (majski prevrat)
    https://www.youtube.com/watch?v=wU8WxqkE8s8
    Belgrade (1904) 3:59 (speed corrected/added sound)
    (Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića)
    https://www.youtube.com/watch?v=M_eOrbPFk54

    (1914 – 1918)

    Belgrado (1922) 8:43
    https://www.youtube.com/watch?v=qF_4_Wirx4I
    Beograd (1932) – Vojin M. Đorđević 56:30
    https://www.youtube.com/watch?v=QKBDtPZ83MI

    (1941 – 1945)

    Beograd kojeg više nema (SFRJ) 16:50
    – Ovo nije žal za mladošću, glasi komentar u video prilogu, ovo je žal za civilizacijom.
    https://www.youtube.com/watch?v=E3pbwHxucSw
    Ex YU muzički hitovi (1980)
    https://www.youtube.com/watch?v=I4s9WvQ-Q-g

    (1987 – 99)

    Beograd (2003) 3:29

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)