Šešeljeva četnička škola i „Kći partizana”

Objavljeno 31.10.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 6 mins

Ove godine, beogradski osnovci, u okviru proslave 20. oktobra Dana oslobođenja grada, mogli su da gledaju uživo i slušaju partizanske oslobodioce. I čuju da četnici nisu ispalili ni jedan jedini metak prema Nemcima, nego su zajedno sa njima sklanjali guzice i bežali glavom bez obzira. O tome se ovde godinama ćutalo i besramno govorilo da su partizani Beogradu doneli „komunističku okupaciju”. Tu štafetu laži preuzeo je , a ko bi drugi, dr Vojislav Šešelj, promoter četništva i haški osuđenik. Na 63. Međunarodnom sajmu knjiga, najpoznatiji živi ljubitelj četničke kame i umobolni sanjar tzv. Velike Srbije otvorio je „školicu za četnike početnike”. Hajte četnici, dođite, nema više partizana, vabio je devojčice i dečake, virusolog fašizma, dok su budući regruti četničke soldateske čekali u redu.

Iza njih stajali su roditelji, puni nade da će njihovog ljubimca pomilovati po glavi „Najveći Srbin pobednik nad Haškim sudom”. Čekale su mame i tate na autogram pozivara na klanje federativne Jugoslavije i probadanja kocem mrtvog Tita. O kratke li pameti među ovim ljudima koji su, kao u boga, gledali ovog somnabulnog manijaka. Čekali da kupe knjige ogavnih naslova , poput „Jedna banana za Kofi Anana”, „Engleski pederski isprdak Toni Bler”, „Haško bajramsko prase”, „Lažljiva haška pederčina Džefiri Najs”… Malo li je, od ovog doktora pravnih nauka. Prava lektira za srpske osnovce izložena na štandu „Velike Srbije”, na sajmu knjiga čiji je ovogodišnji moto Radost čitanja. Tu „radost” osetio je i patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Ooo… dirljivog li susreta između dvojice istomišljenika. Samo nebo prepoznalo je značaj ovog viđenja, pa se iznad kupole Beogradskog sajma pojavila „božanska svetlost”.

Tek neki dan pošto su se vrata Beogradskog sajma knjiga širom otvorila za groteksni četnički marš Šešelja i njegovih bibliofila, dobio sam od Vladana Pantića knjigu „Pogled u pakao”. Autora užasne storije o zločinima četnika Avalskog korpusa Draže Mihajlovića. O pogibiji jedanaest članova njegove familije. Uključujući i nerođeno dete, kao i Ljubu, bebu iz kolevke. Koga su uvis bacali i na kame dočekivali. U krvavom piru u podavalskim selima Vraniću i Drugovcu. U samom Vraniću uništeno je 14 porodica. Od 68 žrtava 35 su žene i deca. Zaklano je jedanaestoro dece do 15 godina starosti. Četiri devojke silovane su pred roditeljima i celom porodicom, pa zaklane zajedno sa njima. Dikosava Mitrović sa 16 godina godina. Jovanka Radosavljević njena vršnjakinja. Sestre Anđelija i Katarina Matić brojale su 18 i 20 godina života.

Ta knjiga iz koje progovara tuga čitanja nije bila na sajmu, na čijem počasnom mestu je bio štand Šešeljeve izdavačke kuće „Velika Srbija”. U njoj je štampana i pesma „Kći partizana”. Ispevala je učenica osmog razreda Osnovne škole „Pavle Petrović” iz Vranića. Evo sažetka tužne poeme o stradanju tih devojaka:

Gospodo draga, dobrodošli na ispovest moju iskrenu i tužnu, da čujete zlo, kroz koje smo prošli, da čujete priču potresnu i ružnu. Ime mi beše nepoznato, nebitno, poklonjeno i oduzeto, čast mi je zločinom oteta, tuđim rukama grubo uzeta.

Život su mi uništili u toj krvavoj noći, Boga sam molila kada će njihovo ludilo proći. Zašto baš ja? Koja sam učila, radila, smejala se i pevala, ponekad psovala, al’ svoju kuću i braću gledala, koja sam svako jutro dugu kosu plela, i Lazarevog ubicu u pesmama klela, a svim drugima sreću i radost želela, koja sam volela i patila, koja, kao dete, rat nisam shvatila, koja sam ljubav majke izgubila, koja sam mlado momče ljubila.

Volela sam ta dva oka snena, gospodo draga, zašto sam ubijena? Zašto su mi napravili ogrlicu od krvi? Te noći, zlo sam videla, poslednji put i prvi. Kad se čulo kucanje u noći kame, kada se čulo pucanje, o Bože dragi, što si nas ostavio same? Kada sam videla krv samo, i osetila bol jezivu, kada sam molila i tražila rupu u njihovom preziru. Zašto to činite? Jeste li ljudi? Zar se dete u kolevici sa kamom budi? Zar je smrt naša, pobeda vaša? Hoće li naša večna tama, da bude svetlost vama?

Zašto baš ja? Opet ih pitam: „Ko moju čednost, otima i ište, kome je kriva moja mladost rana?” „Kriva si, kriva”, reče čudovište, „jer si ti ćerka jednog partizana.”

Fotogrtafije: rs.n1info.com

2 Comments to: Šešeljeva četnička škola i „Kći partizana”

  1. analog dreams

    oktobar 31st, 2018

    sasvim je logicno da ova trbusina i starleta kocka diskrecija budu glavna atrakcija beogradskog kvaziknjizevnog vasarista. uostalom upitan je i smisao postojanja te budalastine u vreme interneta. sajam knjiga ili ruzicasti rijaliti sve se to svelo na isto. svaki normalan covek i ljubitelj knjizevnosti se gnusa tog svinjca i ne zeli da ima nista sa amorfnom masom koja (cast izuzecima) obilazi bg sajam ovih dana

    Odgovori
  2. Noć veštica - Nemirne bebe, Pančevo

    novembar 1st, 2018

    Kada smo smišljali pesmu o spaljivanju neželjenih slika, kako onih iz albuma sećanja, tako iz razmišljanja o onome što sledi, snovima, životu. Kolko-tolko smo poznavali eru na umoru, ali ne i onu koja je nasleđuje. Tasa i ja smo odrasli smo na zapadnoj kulturi i priželjkivali slično, ali pod uslovom da bude zdravo i mirno. Tražili smo izlaz iz opterećenja, ali i znali da đavo ne spava. Ideja i potreba za razaračunavanjem, provlačila se kroz naše pesme, ali se jedne večeri krajem 1981. godine u Tasinoj sobi, u kojoj smo vežbali, pojavio rif kojim je rođen instrumental. Znali smo da je to, to.
    Godinu dana ranije (jesen, 1980), došao sam sa odsluženja vojnog roka u Pločama, SR Hrvatska (ARJ PVO), tokom kojeg je umro Tito. Šest meseci kasnije, osnovali smo grupu, a još šest, kasnije, izbili su nemiri na Kosovu.
    Noć veštica smo svirali gde i kad-god smo se pojavljivali i ljudi je pamtili. U jesen 1982. nastupili smo u Dadovu, pre toga u Pinkiju i svirali numeru War, britanske grupe, Zounds, s tim što smo umesto War in Bristol, War in Avganistan…. pevali War in Kosovo, War in Bosnia…ne zato što smo vidoviti ili, ne dao Bog, želeli, već što smo slutili. Odmah potom, najavljivali bi Noć veštica i čuli glasno odobravanje.
    Negde u to vreme, VIS Idoli su izdali odličan album, Odbrana i poslednji dani i koliko-god pokojni Vlada bio tvorac balada, znali smo da mnoge pesme sa tog albuma vode, gde ne treba. Čak je i basista Zdenko Kolar pojašnjavao da njemu kao Hrvatu, reči ne smetaju. OK, pomislio sam, možda sam paranoičan.
    Spot je snimljen 2003. godine u Studiju T, dvadeset godina kasnije od restlova filmskih video kaseta i tv emisija koji su miksovani, jer nisam imao snimke kojim je raspolagala, na primer RTV Pančevo. Jednom prilkom, par godina ranije, tražio sam snimke bombardovanja rodnog grada, obrazloživši, pritom za šta su mi potrebni, ali su me odbili, te više nisam tražio. A godine od 1991. do 1999. bile su najružnije u mom životu, te su se slike početne ideje grupe, na žalost ponudile.

    Slavko Petrov

    Nemirne bebe – Pančevo, spot pesme Noć veštica

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)