U ime nevinih žrtava Vranića

Objavljeno 14.11.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Ove reči upućujem onima koji bi želeli da saznaju istinu o četničkom zločinu u Vraniću, a onima kojima ta istina smeta iz bilo kog razloga poručujem da boluju od veoma teške bolesti. Oni žive u zabludi, a hrane se lažima. Jedini lek im je opet samo istina, teška, jeziva, bolna ali je istina. Što se pre budu suočili sa njom, pre će doći do ozdravljenja.

Ja ću pokušati da bar deo svog znanja o tom sramnom zločinu izvršenom nad nedužnim narodom Vranića podelim sa čitaocima ovog sajta, a kao dopunu teksta pod nazivom „Šešeljeva četnička škola i ‘Kći partizana’” Slobodana Dukića od 31. oktobra 2018. godine.

Najzad, evo onoga što bi svako u Srbiji trebalo da zna o četničkom zločinu u Vraniću:

Dana 20. decembra 1943. godine, uveče, Prvi bataljon Posavske brigade Avalskog korpusa, dakle regularna jedinica Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića, napravio je krajnje svirep i jeziv pokolj nevinog naroda u Vraniću. U 14 porodica sa još pet pojedinačnih ubistava, četnici su zaklali ili ubili 68 žitelja Vranića za samo nekoliko sati krvavog pira. Od 68 žrtava 35 su bile žene i deca, od kojih jedanaestoro dece do 15. godine starosti. Dvoje dece bilo je u kolevkama. Mali Ljubomir Pantić od godinu dana i još mlađa Katarina Ilić, stara svega pet meseci. Četiri devojke su višestruko silovane naočigled porodice od tih „časnih” i „poštenih” Dražinih vojnika, pa su zaklane zajedno sa svojom porodicom. To su Dikosava Mitrović stara 16 godina, Jovana Radosavljević, takođe od 16 godina, i sestre Anđelija Matić od 18 godina i Katarina Matić od 20 godina.

Na izvršenje tog jezivog zločina četnici su krenuli iz susednog sela Jasenka, gde im je bio štab. Dolaskom u Vranić, u tadašnjem centru sela razdvojili su se u tri grupe sa po 10-15 neposrednih izvršilaca-koljaša i isto toliko za to veče mobilisanih seljaka, koji su čuvali stražu i nosili opljačkane stvari iz stradalih kuća.

Pokolj naroda Vranića se nije dogodio slučajno. On je sistematski i temeljno pripreman tokom leta i jeseni 1943. godine kao odmazda prema članovima porodica boraca NOR-a i kao osveta i lek za bolesne frustracije, poraze i poniženja, jer narod Vranića nije četnike doživljavao kao svoju vojsku tokom čitavog Drugog svetskog rata. Poznato je da su četničke glavešine održale tri sastanka (zna se i u čijim kućama), na kojima su napravljeni konačni spiskovi smrti. Čekao se samo povoljan trenutak. A onda je stiglo Dražino naređenje iz oktobra u kome on traži i zahteva da se teren od Kosmaja pa do Beograda što pre očisti od komunista. Od tih, kako on kaže, probisveta i avanturista. To je bilo zeleno svetlo za realizaciju paklenog plana četnika na ovom terenu. U to vreme komandant Prvog bataljona bio je Spasoje Drenjanin zvani Zeka, rodom iz Male Moštanice, komandant Posavske brigade bio je poručnik Kosta Marinković, a komandant Avalskog korpusa major Sveta Trifković iz Umke. Pored njih trojice, u štabu su bili i major Petronije Peca Nikolić iz Mislođina, Milorad Sudimac zvani Ustaša iz Dučalovića kod Čačka, podoficir Dragan Lazić iz Trstenice, Radovan Marković zvani Švaba iz Konatica i narednik Miša Gačić iz Piromana.

Takođe, preko 50 učesnika u Vranićkom pokolju koji su neposredni izvršioci, poznati su po imenu i prezimenu i svim drugim potrebnim podacima, tako da Vranić dobro zna i pamti ko su bili dželati a ko žrtve u toj noći zla i nesreće, u toj noći najveće srpske sramote i stida.

Odlučeno je da se pokolj izvrši drugog dana Svetog Nikole, odnosno 20. decembra uveče, jer su četnici smatrali da će tada mahom svi biti kod svojih kuća i da će opreznost biti drastično smanjena. Naredba pri polasku, kako su pojedini koljaši izjavili prilikom hapšenja i saslušanja, bila je da se ima izvršiti jedan veliki zadatak i da ni mačka pod šporetom ne sme ostati u životu.

A onda se dogodio pakao na zemlji. Nisu stradali komunisti, kako je to Draža tražio, ali jeste nedužan narod – starci, žene i deca. Teško je shvatljivo da neko ko sebe smatra ljudskim bićem, pristane da kolje sopstveni narod sa toliko sadizma, ostrašćenosti i mržnje, a najgore od svega je to što su oni uživali u svom zločinu i u mukama svojih žrtava. Imali su vremena i volje da prave čitave scenarije u pojedinim porodicama, gde su nameštali leševe zagrljene jedne sa drugima, gde su vezivali ruke majki sa rukama mrtve dece i tako dalje, i tako dalje. Kod kuće Pere Matića stavili su stolove preko leševa i pevali i šenlučili skoro do zore uz suvo meso i slaninu, uz rakiju i vino, bacajući po dvorištu hranu i piće ne bi li valjda proslavili tako uspešno izvršen zadatak.

U mojoj porodici četnici su te noći zaklali 10 članova. Tri muškarca od 87, 60 i 22 godine, četiri zene od 58, 30, 20 i 16 godina i troje dece od 10, sedam i jedne godine starosti. Milojka od 20 godina, Dragomirova supruga, bila je u drugom stanju.

U drugoj kući, u istom dvorištu ostalo je u životu šest članova porodice, među njima i moj otac koji je tada imao 12 godina.

Tri dana je Vranić sahranjivao svoje mrtve dok je banda u susednom selu Draževcu pekla vola i slavila „pobedu”. Delili su nagradna odsustva, opljačkane stvari i novac bez trunke srama i stida, bez kajanja i griže savesti.

Eto to su ti ravnogorci koji sebe nazivaju oslobodiocima i antifašistima. I imaju podršku mnogih bolesnih sa početka priče, od tzv. istoričara, hroničara, sudija, advokata i političara – i opet bez trunke srama i stida, bez kajanja i griže savesti.

Vranić, Drugovac, Rajkovac, Boleč i još mnoga mesta Šumadije i Srbije koja su doživela i preživela četnički teror i pogrome sa pravom pitaju sebe i sve vas, pitaju celu Srbiju: Kuda smo to krenuli i gde će mo to stići?

Treba li neko zbog svega ovoga da se postidi?

Što se mene tiče, kad god uđem u porodičnu spomen-sobu i stanem ispred deset požutelih slika, ja osetim bol, tugu, poštovanje i ponos, ali i stid i grižu savesti. Stidim se što ne mogu da učinim više kako bih odbranio čast i obraz svojih predaka od onih koji u svom neznanju i bezčašću hoće ponovo da ih ubijaju i kolju posle 75 godina.

Ovo je samo delić otvorene duše i ogorčenja, delić činjenica i dokaza koje Vranić zna i pamti, pa zato molim sve one koji žele da saznaju više, da dođu u Vranić i vide spomen-dom i dve spomen-sobe, da vide grobove nevinih žrtava, da vide dokaze nečoveštva i jezivog zločina, koji će za večna vremena biti velika sramna mrlja na obrazu Srbije.

Autor je potomak žrtava četničkog zločina iz decembra 1943. godine

One Comment to: U ime nevinih žrtava Vranića

  1. Жељко Пантелић

    avgust 16th, 2020

    Ако су злочин и извршили четници то никакве везе није имало са Дражом, јер сигурно не би најодликованији српски официр наредио да се убијају жене и деца, пре ће то бити масло комуниста

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)