Vežbanje zahvalnosti

Objavljeno 09.04.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 6 mins

Revakcina nije protekla kao vakcina. Ulazim u mesnu zajednicu prepunu ljudi koji čekaju u redu. Prvo me preplavljuje osećaj siromaštva, bede. Svi mi nekako jadno izgledamo u tom kontekstu. Siromašno obučeni, što nepripremljeni za današnji hladniji dan, što u žurbi ogrnuti čimegod, što zaista u seknd hend ili jednostavno iznošenim komadima odeće. Mesna zajednica je prepuna i starih plakata, povelja iz nekog drugog vremena – onog kada je valjda poslednji put i korišćena kao mesna zajednica…

Ipak, ne sprečava nepismenost vakcinaciju – pomažu mlađi starijima da popune formulare, pomaže osoblje da napravi red i medicinski radnik, Sava, koji je zadužen za organizaciju, prepun je razumevanja za ekipu koja nije sigurna oko termina, jer ih je prijavio sin, ćerka, zet, komšinica, pa ni nemaju SMS potvrde… „Rekla mi je samo da sednem na bus u 9 i da ću stići… ženu sam doveo, ona se vakciniše”, kaže čovek za kojeg kasnije saznajem da je iz Vojlovice. „Vidi ove iz Vojlovice što prave gužvu”, sreću se poznanici, zezaju jedni druge…

Prvu vakcinu sam primila u domu zdravlja, što je podrazumevalo ordinacije i preglede iza zatvorenih vrata, kao i samo vakcinisanje. Čekaonicu sa stolicama, ali i poštovanje termina, čak i za nas koji smo naknadno uleteli…

Ovde se organizuju samo ovi sa terminima, ali ne stižemo u terminu. Neki su nervozni zbog toga, ali izgleda da se više plaše. Plaše se igle, plaše se vakcine, ko će ga znati… „Sećam se ja kad je bila variola vera, niko te nije pitao da li hoćeš da se vakcinišeš. A ja sam morao četiri puta jer se nije primilo…”, priča stariji čovek nekom mlađem, vidno uplašenom. Mlađi ipak odlučuje da ode posle pola sata, jer „ne može više da čeka”.

Matorci se zezaju, kažu, „uplašio se bre”.

Stižem na red za red u prostoriji sa paravanima koji fingiraju privatnost. Sala je prepuna, doktorke mole Savu da ne pušta neko vreme. Ispred mene se ubacuje žena u crvenoj rolci koja vadi sve ogrlice koje ima ispod rolke: krst, ikonu i još nešto što ne prepoznajem. Ispada joj lična karta, pa joj dodajem. Male ljubaznosti, lakše mi tako.

A ona primećuje ženu sa detetom i insistira da ide pre svih nas. Ta žena kaže „a i muž i ja smo pozvani danas, nismo imali gde da je ostavimo”. Crvena rolka pita „baka i deka?” „Ne, hranitelji”, odgovara žena, a crvena rolka šalje poljupce maloj devojčici i raspituje se gde je nabavila cvetne šnalice. „Kod kineza.”

Doktorke – dada, sve su žene, sem onog jednog Save – ispituju o istoriji bolesti, zdravstvenom stanju, kucaju brzinom svetlosti, štampaju, pregledaju preko odeće i sve stižu. Šalju ljude na vakcinu. Ljudi preplašeni, zbunjeni, a neki u mehanizmima odbrane kroz humor. Pa malo zezaju medicinske radnice i radnika „äa je l’ ste vi vakcinisani?”. „Jesmo, i koronu smo preležali, šta mislite što su nas stavili ovde?”

Stižem kod doktorke. Kreće da me ispituje o istoriji bolesti i da li sam primala još neke vakcine, a ja reko’ – pa jesam tu. A ona pogleda papir i shvati da sam došla po drugu vakcinu. „Ajao, pa ovo je druga vakcina, pa šta mi šalje, malo ovo malo ono, malo prva malo druga. Dobro, je l’ ste imali temperaturu…” i tako još me ispituje, pa tek onda shvati da nije ni dobru vakcinu upisala, pa mora ispočetka, ne zna gde joj je glava. „Radila sam 12 sati juče i 12 ću danas, a evo sad ni štampač ne radi”. Razmišljam samo o prokletoj masci i kako bih volela da joj se nasmejem da dam do znanja da nema nervoze, makar s moje strane. Isprobavam nekakvo nespretno osmehivanje očima i kažem „Ne mogu da zamislim kako vam je i svaka čast”.

Medicinske sestre koje daju vakcine su vesele i šale se sa svakim. Žene realno kidaju svoj posao i pokušavaju svima da olakšaju taj trenutak dodira igle sa telom. Neka baka ne zna da opusti ruku i šta god da joj kažu, stegnuta je, ali se one smeju sa njom i, naravno, uspevaju da je opuste. Kada stižem na red, kaže jedna drugoj „Baš bi bilo super da nas pošalju u sve ove zemlje iz kojih dolaze vakcine. Pa malo da odemo u Kinu, Rusiju, Ameriku…što da ne? Ja bih baš volela da posetim Kinu.” Odgovara druga „I ja bih, ali posetićeš ti Belu stenu, vidim ja, hahaha”.

Znam da je sve to deo posla koji rade, ali jebeno sam fascinirana ovim ljudima koji se raspadaju od posla poslednjih godinu dana i nisu izgubili duh. Kakva inspiracija. I jedno ogromno preogromno hvala.

Tekst je preuzet sa sajta http://anicastojanovic.com/

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)