Istine i laži

Objavljeno 21.09.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 8 mins

Ima li istine u tvrdnji da mi lažemo? Možda, a možda i ne. Ko to može znati?

Da li nam je istina uopšte potrebna?

Istina je poželjna i lepa ako donosi nešto dobro i pozitivno. U suprotnom, ona je nepoželjna.

Istina je teška, teža nego laž. Istinu mora da prati ozbiljan i težak rad da bi se potvrdila i realizovala.

Istina je skrivena, dostupna malom broju osoba od poverenja. Nije za svakoga.

Laž je laka, ona lebdi kroz vreme i prostor, stiže do svakoga. Laž ne obavezuje dok istina zahteva puno odricanja i obavezuje sve na koje se odnosi.

Istina je opasna, ona može nekog ozbiljno povrediti. Zato se mnogi klone istine.

Istina je dosadna i zamorna. Laž je zabavna, relaksira i opušta.

Da li možemo smatrati lažima svaku predstavu stvarnosti koja se drastično udaljava od realnosti? Na primer: šminka, veštački nokti i „plastične sise”? Nije laž samo reč. I ćutanje je laž kada imaš o čemu da ćutiš.

Laž može biti sasvim prihvatljiva, korisna i praktična. Nekada i lekovita.

Laž privlači pažnju tek kada postane ozbiljna patologija ili kriminal.

Ovo vreme nam je pružilo jedinstvenu priliku da budemo svedoci i učesnici eksperimenta koji se izvodi masovno i uživo. Čini se kao projektovan i detaljno isplaniran poduhvat „sluđivanja” velikog broja ljudi na malom prostoru sa ciljem promene svesti, etičkog modela, navika i tradicije i degradiranja sistema vrednosti uz rušenje personalnog autoriteta osoba koje su svojim radom i ugledom zaslužili taj status. Deluje kao jedan gigantski prljavi rijaliti koji nema ni početka ni kraja.

Osamdesetih smo stekli prva saznanja o takvoj vrsti zabave gledajući „Trumanov šou”, film koji sada deluje naivno u odnosu na ovo što možemo videti na našim TV kanalima. Za one koji nisu gledali film (a treba da ga pogledaju), Truman je mladić koji je čitav život zvezda rijaliti programa na nacionalnoj TV, a da toga nije svestan. Živi i radi u bajkovitom gradiću u kome su svi stanovnici (njegovi prijatelji i susedi, njegova devojka pa sve do kasirke u prodavnici) zapravo glumci koji odigravaju epizodne uloge u njegovom projektovanom životu koji ostatak nacije svakodnevno prati od njegovog rođenja. Negde iznad na nebu, u studiju smeštenom u satelitu sedi režiser i kao neka imitacija boga, kontroliše i koriguje svaki trenutak Trumanovog života. Jedna velika, lepo upakovana laž.

Tu se priča završava. Konstatovali smo da Trumana svi lažu, a da on nema pojma šta se dešava. Sledi holivudski završetak sa srećnim ishodom, pojedinac pobeđuje sistem i to je to.

To je jedan od detalja po kome se američka laž razlikuje od naše, bar na filmu. Tamo se neguje taj mit da pojedinac može pobediti. Mi znamo da je to nemoguće, a o tome nam svedoči upravo rijaliti programi. U filmu imamo jednog učesnika koji ništa ne zna, nekoliko desetina glumaca koji sve znaju i nekoliko desetina miliona gledalaca koji sve prate i kojima dan neće upropastiti neki ružan detalj ili nepristojna osoba u samom programu. Njihov život će ići svojim tokom i ništa osim malo vremena neće izgubiti. Zabaviće ih svakodnevne zgode i nezgode nesretnog Trumana koji će na kraju pobeći od lažova i prevaranata u nesigurni mrak iza svetlosti pozornice praćen simpatijama nacije. Američki san – pojedinac koji pobeđuje sistem i osvaja premiju: kućicu u cveću, nasmejanu slatkastu plavušu , vedro nebo i pitu od jabuka!!!

U našem modelu rijaliti programa ima mnogo više laži. Dok u filmu Truman predstavlja žrtvu koja gubi sve u trenutku kada shvata da je čitav njegov život laž, u našem rijalitiju žrtve su svi. Učesnici su najbolje prošli, jer su „masno” plaćeni da budu tu i rade to što rade. Gledaoci, osim što gube vreme dok gledaju inscenirane scene sukoba, svađe i prostačko ponašanje, indirektno gube mnogo više. Poklanjanje toliko vremena u javnom prostoru „razgovoru” i ostalim aktivnostima osoba sumnjivih moralnih i intelektualnih kvaliteta drastično urušava sistem vrednosti i sve moralne i druge kriterijume. Osim toga, rijaliti kao vrlo vešto postavljena zamka, maska, paravan – sve jedno – omogućava da se u pozadini donose političke i one druge odluke bez ometanja javnosti koja je zauzeta drugim sadražajima.

Teško je oteti se utisku da se ne razlikuje mnogo atmosfera u prostoru u kome se snimaju rijaliti programi od pojedinih situacija u radu Skupštine. Neki od poslanika su več viđeni u rijalitiju, mnoge od njih očekujemo. Nekako im pristaje ta uloga. I tamo se, kao u rijalitiju koriste prostačke metode komunikacije, proizvoljne i paušalne konstrukcije o neistomišljenicima sa ciljem njihove ljudske, moralne i profesionalne degradacije. Galami se, preteruje i promašuje. Niko iz tog cirkusa ne izlazi normalan, ako je ikada i bio. Sve kao u rijalitiju. A treba da se raspravlja o ozbiljnim stvarima i donose zakoni.

I na šta to liči? Zar nam nije onomad na ulici suspendovan i ukinut Ustav. Zar nije tada počeo „politički turizam”? Vojvođani i ostali su transportovani na Gazimestan kako bi tamo podržali galamom novokomponovanog Boga, a Kosovari su „dobrovoljno” pohitali u Novi Sad da sruše Ustav APV i „ujedine” Srbiju. Sva je prilika da tu niko ništa nije razumeo, a ne razume ni danas. Čist rijaliti! Laž, laž i laž. Neko kaže – politika.

Toliko o lažima. A šta je sa istinom? Pa, istina je svuda oko nas! Treba je samo primetiti i glasno upotrebiti.

One Comment to: Istine i laži

  1. Boki

    septembar 21st, 2019

    Kad Siniša krade, Aco druge ruži, jer mu drugar ponizno kao kera služi; prošla su vremena morala i znanja, u toku je „zlatno doba“ naprednjačkog d(s)ranja!

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)