Najmagičnije mesto na planeti

Za mnoga mesta se kaže da su magična, nekada je to stvar subjektivne procene, ali nijedno mesto na planeti Zemlji se zvanično ne zove „Najmagičnije mesto na planeti”, ali ovo o kome je reč već 50 godina privlači posetioce svih uzrasta i zarađuje milione. To mesto je, mnogi verovatno pogađaju, Disney World

Objavljeno 09.10.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Prva pomisao na Disney Wold je da se „Najmagičnije mesto na planeti” može doživeti kao „Najkomercijalnije mesto na planeti” i ja sam delimično bila tog mišljenja mnogo godina i mnogo poseta unazad, sve dok jednog pretoplog julskog dana nisam doživela određenu vrstu prosvećenja i spoznala šta je to magično u vezi celog Disney iskustva.

Disney Word u Orlandu sam posetila mnogo puta i kao lokalni građanjin savezne države Floride i kao „stranac” iz drugih država. Prvi put daleke 2011. sa Sofijom i Anom sam prevezla Ameriku da stignemo do Floride, takođe je bio jul i naravno da je bilo pretoplo. U hotelu se neko iz ove družine fenirao do pola noći kao da vlaga u vazduhu na Floridi nije u julu oko 100% i kao da neće ufrćkati kosu čim se prvi korak iz hotela načini. Fen nije dao nikom sna na oči, nismo ozbiljno shvatili u kojoj kondiciji treba biti da bi se dan u Dizniju izdržao.

Vrelo sunce i vreo asfalt u Magic Kingdom-u sutradan, nikakvu magiju nisam osetila u gužvi i ogromnim redovima u kojima se čeka na bilo koju vožnju a ponajmanje sam je osetila na Roller Coaster vožnji na koju su me naterale uprokos mom inistiranju da roller coaster ne volim i da je život roller coaster dovoljno i da mi simulacija stvarno nije potrebna. Tu vožnju u Magic Kingdom-u sam jedna preživela rekavši na kraju „nikad više” i održala sam reč, jedini izuzetak je bio Slinky dog roller coaster namenjen deci.

Sa rodbinom i prijateljima tokom naredih godina posetila sam i Animal Kingdom, Epcot i oba Aqua Parka i sve ovo više puta. Uvek je gužva i uvek je pretoplo i za to nekoliko minuta zabave, adrenalina i stvarno dobrog doživljaja na bilo kojoj vožnji treba se napatiti u redovima i probijati se kroz gužvu. Fast ticket je rešenje ali i dalje ostaje sveopšta gužva, teško je naći slobodnu klupu i sesti, odmoriti noge i gledati prelepa pejsažna rešenja svuda naokolo. Sve je takođe skupo, daleko bilo da vam zafali voda, flasu ćete debelo platiti, na igračke, suvenire, balone i balončice ode sav keš. Zabavno ali naporno, više naporno nego zabavno.

Hollywood studios je bio poslednji park koji sam posetila prošlog leta dok je raspust još trajao, otisli smo opet po pakleno toplom vremenu. O Hollywood studijima sam čula sve najbolje, ali sam sa rezervom prihvatila. Predhodni dan je bio stresan na poslu i otegao se do pola noći, i nastavio ujutru do pred sam polazak. U tom stanju već priličnog umora stigli smo u Hollywood Studios. Uvek sam umorna na dan Diznija, ne znam da li je to sudbina ili tipično za život u ovoj drzavi, vremena za odmor nema. Sve čemu sam se nadala je bilo samo da preživim i ne padnem u nesvest od umora, vlage i vrućine i da se sretni vratimo kući iste noći.

Lepo je počelo. Oko pola atrakcija, vožnji i izložbi još uvek je bilo zatvoreno zbog kovid situacije i odmah se nametnulo pitanje – zašto naplaćujete punu cenu ako pola parka ne radi? Ali odatle mi je ipak laknulo, manje je ljudi, na manje mesta ćemo morati da čekamo. Odmah mi se popravilo raspoloženje. Neko traži kokice, odlazimo po njih, u redu dobijamo informaciju da ako kupimo „Star Wars” kanticu možemo ceo dan da je dopunjujemo za pola cene. Uzimamo kanticu umesto kesice ali već vidim da ćemo i to jedva pojesti, ne verujem da ćemo se vraćati.

Sa prepunom kanticom kokica vrtimo se okolo i pokušavamo da shvatimo šta radi a šta ne, dok kokice padaju po zemlji. „Frozen” predstava počinje za 15 minuta! Sama reč frozen na 100 stepeni Farejhajta i 100% vlage zvuči savršeno. Ulazimo u zatvoren prostor koji liči na pozorište, predstava počinje ubrzo. Na scenu stupaju Elsa, Ana, Kristof, Olaf i Sven, glume, igraju i pevaju. Elsa pošinje da se žali, život joj nije lak zbog svog talenta, Ana je teši i govori ko drugi moze da napravi sneg na Floridi sem tebe, nemoj da tugujes, budi ponosna. U tom trenutku scena postaje tamnija, obasjana samo tonovima polarne svetlosti i počinje da pada sneg. Sneg ne pada samo na pozornici i nisu konfete. Sneg pada po celom ogromnom auditorijumu, preko publike, veje i veje i to su prave hladne pahuljice, vidi im se kristalasti oblik kada ih reflekori polarne svetlosti obasjaju. Sve mi se magli pred očima, deca oko mene vrište od uzbuđenja, sneg veje sad već postaje hladno. Dok tražim maramicu u rancu Elsa peva „Let it Snow”.

Bila sam u pustinji, planine i more ostavljaju bez daha, u prirodu ići, izgubiti svoje misli da bismo našli svoje srce, blizu ove tačke sam bila ali nikad kao sad dok sedim u publici u Dizney World-u ispod vestačkog snega. Jako čudno i sigurna sam da preterujem, da sam samo bila umorna i da su kokice učinile svoje i sneg na Floridi uticao na mene malo dramatično, ali ovo je stvarno bilo magično. Mislim na Pepeljugu, Aladina, Uspavanu lepoticu, Mauia, Princezu i Žabu, Moanu, i Mirabel Madrigal. I mislim isto na sve zle likove. Dizni prikazuje arhetip i mitologiju sa puno sjaja i muke i za svoj ogroman uspeh može da zahvali tome što bajke ne prestaju da nas fasciniraju kao decu i kao odrasle. Vrhunska tehnologija i produkcija su nam približili bajku i ono o čemu Karl Jung piše u mnogim svojim delima.

Iz ledene dvorane povratak na vrelo sunce i pravac u red za Miki i Mini i njihov „runaway voz” smesten u zgradi replike Grumanovog Kineskog pozorista iz Holivuda, genijalna ideja. Ovo je jedini red za vožnju koji me nije dotukao jer je zdanje veličanstveno spolja i iznutra i uživanje je bilo sačekati i u ovakom ambijentu se voziti sa Miki i Mini. Ovu vožnju je već nemoguće opisati i svaki pokušaj bio bi nepotpun i promašen. Miki ima svoju magiju koja sija u punom sjaju na ovoj vožnji.

Posle Miki i Mini red je bio na „Rat zvezda” virtuelnu vožnju, malo klaustrofobičnu, u kapsuli, ali realno leteli smo svuda. Iz kapsule se pravo izlazi u prodavnicu i odatle nema spasa. Iz prodavnice smo izašli naoružani svetlećim mačevima i u Holivud Studiju ostali dok je mrak padao i onda smo se ispred Kineskog pozorista mačevali u nadi da će nas neko iz „Rata zvezda” pokupiti letelicom i odvesti kući samo da ne moramo sad na voz pa do parkinga, pa naći kola, pa izaći sa parkinga, pa na autoputu se zaglaviti u izlasku iz Orlanda jedno sat-dva, nije bitno koje je doba dana ili noći i da li je leto ili zima uvek je isto. Ali sve u vezi transporta i parkinga je dobro organizovano, ne bi bilo fer to ne spomenuti. Kući se vraćam punog srca, konačno sam se super provela u Dizniju.

Ostavi komentar

  • (not be published)