Karijera

Objavljeno 20.01.2023.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Zapušten, vazda neobrijan, sa zamašćenim okovratnikom, osećao se na ustajali znoj. Večito „pod gasom”, da li u kafani ili u selu sa vršalicom, uvek je bio spreman za nadmudrivanje i vickaste doskočice. Najpoznatija ili, bolje reći, doskočica koju je sam najčešće izgovarao, počinjala je pitanjem, a onda bi je on dobro raspoložen, ukoliko ne bi imao sagovornika, izgovarao u dijalogu sa samim sobom. Pitanje je glasilo: „Dal’ je bolje biti siroma’ ili gazda?” Potom, posle kratke pauze, sledio bi njegov odgovor propraćen kikotanjem i podvriskivanjem: „Isto ti se ‘vata. Kad si siroma’ jebu te o’ma’, ako si gazda jebu te vazda”. Da li je ovu banatsku sentencu smislio on ili je od nekog čuo, vrag bi ga znao, ali sigurno je jedno, u potpunosti ju je proživeo. Bio je bogat u jednom periodu života, a starost je dočekao u siromaštvu, tako da je s punim pravom mogao da kaže: „Isto mi se ‘vata…”

Bio je jedinac. Odrastao u dobro stojećoj paorskoj kući, koja je generacijama sticala bogatsvo predanim radom, kako se ono kaže, u znoju lica svog. Igrao se u avliji patosanoj ciglom sa kupovnim igračkama. Jahao je drvenog konjića, vozio trotinet kupljen u varoši. Za njegov lagodan život bio je zaslužan deda, koji ga je dok je bio mali štitio od grdnje i batina, a kad je poodrastao, krišom od ostalih mu je davao novce, nek mu se nađe. Prvi bicikl koji se pojavio u selu dobio je on, one godine kad je napunio sedamnaest, odmah posle regrutacije, a pred polazak u Vrnjačku banju.

„Neka, nek dete vidi sveta”, govorio je deda Miša, koji je još uvek, iako već dobrano zagazio u šezdesete, vodio glavnu reč u kući. Nikako da dvojici sinova preda gazdaluk.

Nagledao se u banji Aleksandar, koga su od milošte zvali Cale, lepih gospođica, na ruletu dobijao i gubio pozamašne svote, vozio se fijakerom od hotela do kupatila, dok ga je u drugom fijakeru pratila bleh muzika sa kapelnikom koji je u belim rukavicama dirigovao, a Cale galantno plaćao. Video je sveta. Svidelo mu se sve to. A video je i ministra koji je pre podne na promenadi sa gospođom ministarkom špacirao, popodne sa jednim pukovnikom igrao tenis, a uveče se u kazinu pojavljivao sa ljubavnicom za koju su, oni koji ne poznaju prilike u visokom društvu, mislili da mu je ćerka. Tad je doneo odluku. Postaću ministar, zadao je sebi zadatak mlađani Aleksandar.

Deda Miša i sam sa sličnim, ali neostvarenim ambicijama, doduše u dva navrata je bio seoski knez, prvi čovek u selu, što se kaže, ali dalje nije uspeo da se otisne, podržao je unuka koji mu se u mladalačkoj euforiji poverio.

Po Caletovom povratku iz vojske, deda Miša je preko svojih poznanstava izdejstvovao da ga za svog sekretara primi advokat u varoši, poverenik stranke za srez.

„Potrebne su nam mlade snage”, govorio je advokat na sastancima stranke, podstican svežnjevima novčanica koje mu je dada Miša redovno doturao u plavim kovertama, „a te snage su među nama”, i pritom pokazivao prema Caletu.

Naučio je Cale da govori. Na predizbornim skupovima je mahao rukama, podizao kažiprst u vis, ispijao zdravice na svečanim ručkovima, šepurio se po selu u gradskom odelu. Ali je ubrzo shvatio da rečitost nije dovoljna za napredovanje u partijskoj hijerarhiji. Važniji je novac. I davao je. Mitio i podmazivao. Jer to je investicija. Kad jednom postane ministar sve će to da naplati. Deda je gledao kako unuk sazreva, dok su otac i stric gunđajući vrteli glavama. Kapital se kao zrna kukuruza sa klipa krunio i nestajao dok ne bi ostala gola šapurina.

„Neka, šta je jedan klip”, govorio je deda, „ima još kukuruza, pun ambar”. I klip po klip, ambar se praznio.

Nekako pred sam rat deda je umro, a da nije doživeo da unuk dogura do ministra. No Cale nije odustajao jer je u stranci dobro napredovao, što ga je hrabrilo, davalo mu nadu. Međutim sad je došao u sukob sa ocem i stricem, koji su videli da se kapital topi, a nema nikakve vajde. Sada su oni odlučivali, a ne deda. Bez plavih koverata, te svojevrsne novčane infuzije, počeo je da mu opada ugled u stranci, pojavile su se „nove snage”, pa je Cale uzalud pred biračima mahao rukama i podizao kažiprst. Rukovodstvo se odreklo njegovih usluga i gurnulo ga u zapećak.

U aprilskom ratu poginuo mu je stric, a on, Aleksandar se obreo u Nemačkoj u zarobljeničkom logoru. Vratio se četrdeset pete u jesen. Posleratne godine su donele zatvor ocu, kulaku, agrarnu reformu i sa sto sedamdeset lanaca u vreme Caletovog detinjstva, zemlja koju su obrađivali po povratku oca iz zatvora, svela se na sedamnaest lanaca. Da li je tortura u zatvoru bila odlučujuća, da li udarac kad im je nova vlast oduzela zemlju, da li već pozne godine u koje je zakoračio, ili sve to zajedno, ne znamo, bacilo je Caletovog oca u bolesničku postelju. Izgubio je noge, ali i razum.

„Svi u zadrugu”, čuo je poziv sa improvizovane tribine u centru sela Cale i u trenutku prepoznao mahanje ruku i kažiprst podignut u vis. Video je kako direktor zadruge trčka oko bine i kako su mlade skojevke isprsile sise dok je predsednik komiteta silazio otpozdravljajući okupljenoj masi. Tu je prilika. Probudile su mu se stare ambicije. Uneo je svojih sedamnaest lanaca u zadrugu, odrekao se vlasništva i uskoro kao aktivan član koliktiva dobio crvenu knjižicu. Sastanci, rad na terenu, agitacija za nove vrednosti, otvorile su mu vrata opštinskog komiteta.

„Vidite drugovi da i od kulačkog sina može da postane dobar komunista”, hvalio ga je sekretar i tapšao po ramenu, a onda mu se sa osmehom obratio, „poći ćeš sa mnom kolima”.

Sekretar i Cale su se zavalili u zadnje sedište crne volge.

„Druže Cale pre nego što ću da ti ispričam najnoviji vic, hoću nešto da ti kažem. Otkup žita u tvom selu ide traljavo. Ne da seljak, kuka, laže, sakriva. Tvoj zadatak je da otkup dovedeš u red. Ne sme radnik u gradovima da gladuje dok se seljak tovi”.

Veoma brzo je Cale shvatio kako se napreduje u novom sistemu. Novac ovde ne igra jer ga niko nema. Poslušnost, beskompromisnost, akcija. To je put prema foteljama okružnog komiteta i dalje. Zato je bez razmišljanja odgovorio:

„Bez brige druže Crni, smatraj da je urađeno. A šta je sa vicom?”

„A, da. Slušaj. Kaže ovako. Čuo si da nam u zvaničnu posetu dolazi delegacija iz bratskog SSSR-a. Na čelu delegacije će biti drug Trokurov. Vrše se ozbiljne pripreme za doček, sve strukture su angažovane, i kadrovi KPJ i SKOJ i AFŽ. U zadnjem trenutku našem rukovodstvu javljaju da će nas posetiti delegacija nižeg ranga, a na njenom čelu neće biti drug Trokurov, već drug Nikita. Svi su tom vešću bili pomalo razočarani a znaš li ko je bio najviše? Drugarice iz Antifašištičkog fronta žena. Ha, ha, ha ha!”

Cale se slatko smejao iako nije shvatio poentu.

Sutradan je odmah krenuo u akciju. Obilazio je kuće po dobijenom spisku. Počeo bi lepim, prvo molio, onda ubeđivao i na kraju razgoropađen pretio… Dok su njegovi pomoćnici najtvrdokornijem od svih seljaka čupali brkove, Cale je odjednom počeo da se smeje, ukapirao je sinoćni vic.

„Trokurov i Nikita, sunce ti kalajisano”, promrmljao je.

Dobijao je drug Aleksandar sve odgovornije zadatke, zauzimao sve više položaje, preselio se u grad.

„Drugovi, naša domovina svakim danom napreduje. Neprijateljske elemente uklanjamo iz naše sredine. Naši radnici i seljaci sve bolje žive. Uskoro će ceo slobodarski svet na čelu sa Sovjetskim savezom zbaciti okove trulog kapitalizma. Živela KaPeJu, živeo drug Tito, živeo bratski SSSR, živeo drug Staljin!”, grmeo je drug Aleksandar sekretar okružnog komiteta obraćajući se okupljenom narodu.

„Dobar govor druže Aleksandre”, pohvalio ga je član pokrajinskog komiteta. Cale se zadovoljno nasmešio.

* * *

„Posebno obratite pažnju na elemente koju su pokazali prosovjetku orijentaciju u prošlosti”, davao je instrukcije podređenima načelnik pokrajinskog ogranka Ozne , „angažujte ljude na terenu saradnike službe i svaku dojavu ozbiljno razmotrite”.

* * *

„Pođi s nama”, probudili su ga ljudi u kožnim mantilima.

 „E moj Cale, eto gde si završio”, jadao se sam sebi Cale po povratku iz zatvora, dok je raspoređivao radnike na zadružnoj vršalici.

„Znaš kume, budi zadovoljan mestom poslovođe, mnogi su gore prošli”, rekao mu je mladi direktor ZZ „Polet”, sin kuma koji ga je krstio, „nisam mogao, a ni smeo ništa više da uradim za tebe. Znaš i sam kako to ide”.

„Došle nove snage”, pomislio je Cale i ponovo se setio one noći 1948. godine.

Tako je Cale završio svoju karijeru. Umesto u fotelji ministra našao se u ulozi proletera bezemljaša.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)