Bezdušnost prema građanima podignuta na enti

Naprednjaci sprečavaju da se igde javno razgovara o izostanku rezultata njihovog upravljanja Pančevom, jer bi u tom slučaju morali da se suoče sa odgovornošću za više nego očigledne neuspehe

Objavljeno 19.07.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Žarko leto 2017. usporilo je i utišalo mnoge aktivnosti u lokalnoj zajednici koje se redovno odvijaju tokom godine, uključujući i politički život – delatnost koja inače i van letnje sezone ne pokazuje preteranu živahnost, zaslugom i u najboljem interesu ovih uništitelja društva okupljenih u firmi koja sebe naziva Srpska napredna stranka. Umesto da se u dinamičnoj razmeni ideja i predloga između vlasti i opozicije traže najbolja rešenja za podizanje kvaliteta života stanovnika Grada Pančeva – što bi Gradskoj upravi, ko god da je vodi, trebalo da bude sveto pravilo i jedina dužnost – svedoci smo upravo obrnutog procesa: odnosi između onoga što sebe naziva lokalna samouprava, gradska vlast – ili kako bi se već okvalifikovao taj derivat fasadne institucionalne imitacije – i ostataka opozicije su toliko zahladneli, stavovi i pozicije su se toliko udaljili da je teško govoriti o normalnoj komunikaciji, još teže o političkom stanju. Pre bi se moglo reći da skupštinska većina razmetljivo demonstrira nekontrolisanu silu i da je nimalo ne zanima šta o tome što ona radi misle predstavnici naroda koji se sa tim odlukama ne slažu. Polje demokratske rasprave u institucijama sistema o nekim krajnje konkretnim problemima – sudbini Gradske apoteke, recimo – toliko je suženo da opozicionim odbornicima ne preostaje ništa drugo nego da izlaskom sa sednica Skupštine Grada izbegnu učešće u lakrdiji teledirigovanog dizanja naprednjačkih i pratećih odborničkih ruku.

Opozicija napušta majsku sednicu Skupštine Grada Foto: Aleksandar Stojković

Naprednjačka bratija je zatvorila javni prostor u kome je moguće kritički komentarisati njihove poteze u sadašnjosti i povesti raspravu o vizijama budućnosti našeg grada. Još gore, oni sprečavaju da se u institucijama, u medijima, u lokalnoj zajednici, igde, razgovara o rezultatima njihovog upravljanja Pančevom, tačnije rečeno o izostanku tih rezultata, jer bi u tom slučaju morali da se suoče sa odgovornošću za više nego očigledne neuspehe u obavljanju javnih poslova o trošku poreskih obveznika. Politikantski je jednostavnije, pogotovo ako je utemeljeno u hroničnom paranoičnom zapaljenju ličnosti najuticajnijih funkcionera te stranke, podeliti građane na „nas”, naprednjake i trabante, koji želimo dobro Srbiji, i „njih”, opoziciju i sve ostale, koji žele da unište sopstvenu zemlju (!), uporedo indukovati neopisivu količinu praznorečja i zastrašivanja, praznih obećanja i demagogije, propagirati uspehe koje niko ne vidi i tako stvarati iluziju da se zemlja pokrenula i da „Srbija pobeđuje”. Tom kombinacijom, kartel sa logom SNS-a pokušava da prikrije fizički merivu nekompetentnost svojih kadrova, neshvatanje čemu služi država (jer da shvata valjda bi je i izgradio, ali tada ne bi bio kartel), nezainteresovanost epskih razmera za kvalitetno obavljanje javnih poslova i, zapravo, vrlo prizemne i lukrativne interese pojedinaca. Vrhunski cinično, celu tu manipulaciju, na nivou vašarske šibicarske obmane, pakuju u mitologizovanu priču o patriotizmu, koja već 30 godina ovo društvo truje ukusom bljutave šećerne vodice. Zamisao je monstruozna, ali neupućenom svetu fatalno privlačna.

Gore nego Gotam siti

Naprednjaci, istina, nisu izmislili ništa novo, niti rade išta mnogo drugačije od svojih tzv. demokratskih prethodnika, sa kojima su, ne zaboravimo, više od dve godine ovde kod nas, u lokalu, bili u koaliciji, povezani vlašću, superlepkom koji spaja naizgled nespojivo. I u vreme demokrata javna preduzeća su tretirana kao stranački plen, za čije upravljanje stranka „preuzima odgovornost” – što znači poslovanje, žiro-račun i dotacije iz budžeta; bilo je i tada preletanja i kupovine odbornika, i neprincipijelnih ustupaka, politikantskih ucena i nagodbi. Ali je ekipa sakupljena u interesnu udrugu SNS, te mehanizme iskorišćavanja javnih struktura podigla na stoti, hiljaditi, enti, nimalo ne vodeći računa o malim, običnim ljudima, a sve nešto kao preduzimajući u njihovu korist. Razmere bezdušnosti prema građanima, koju je nadmeno demonstrirala ona ekipa mladih lavova okupljenih oko skuta Vesne Martinović – toliko da je tadašnji portparol Gradskog odbora DS u noći izbornog poraza 2012. godine (prekasno!) izjavio da će Demokratska stranka ubuduće posvećivati više pažnje problemima običnih građana i komunikaciji sa njima – uvećana je do kosmičkih razmera u ovoj naprednoj podeli uloga, u kojima su razni likovi, sakupljeni s koca i konopca, doživeli svoje zvezdane trenutke, a napravili grube faulove nad stotinak hiljada ostalih sugrađana…

Dodatnu destrukciju u funkcionisanje lokalne samouprave i, posledično, u relacije u lokalnoj zajednici, unosi zabuna ko, zapravo, od te 2012. suštinski upravlja gradom: formalni gradonačelnici Gavrilović, pa Radanov, pa Pavlov em nisu imali ličnog integriteta i kuraži, niti veština i autoriteta da samostalno vode grad, em su smenjivani prečesto da bi stabilizovali ikakvu politiku, sve i da su imali takvu nameru, a nisu. Realna vlast je uporedo premeštena u vaninstitucionalnu volju naprednjačkog poverenika Malovića, pa smo tako čak nadmašili i Gotam siti – tamo bar sede gradonačelnik, tajkun, policajac, sudija i novinar i rešavaju stvari, najčešće one koje se tiču kretanja tokova novca. Ovde to sve radi jedan čovek, doduše, uz malu pomoć TV Miće.

Vežbanje u upravljanju gradom

Mnogi laici su se, vidimo iz ovog letimičnog i nasumičnog popisa, kome možemo pridodati izuzetno neuspešnog gradonačelnika u dva mandata (i jednom potpredsedničkom, na izdisaju socijalizma) Srđana Mikovića i neubedljivu pokojnu Borislavu Krušku, vežbali u bavljenju politikom, time što su, po pravilu štetočinski, obavljali najvažniju javnu funkciju u ovako velikom i značajnom gradu kao što je naš. Niko od gradoupravitelja u tzv. višestranačju, od onih Batalovih i postbatalovih klonova, nije uspeo da se istakne i nametne van naše sredine toliko da, metaforički govoreći, nogom otvara bilo koja vrata u Republici Srbiji… Bez te unutrašnje snage i spoljašnjeg nespornog ugleda onih ljudi u čijim rukama je izvršna komanda, teško da možemo da očekujemo da će naš grad dočekati bolje dane. S druge strane, on u nekim svojim suptilnijim slojevima pokazuje zavidnu i začuđujuću vitalnost: preživeo je razne epohe i vojske, društvene sisteme i državna uređenja, Turke i Ugare, Kraljevinu i socijalizam, preživeo je i nacističku okupaciju, preživeće i ovu, u novijoj istoriji nezapamćenu neukost.

Moraće sve novo, moraće mladi ljudi: štand jedne od opozicionih stranaka, 19. jul 2017.

Upravo zato građani Pančeva i okolnih mesta, prezasićeni bahatošću nesposobnih funkcionera koji svoj uspeh u životu mere površinom kabineta i iznosom ceha koji „plaćam preko računa”, građani koji shvataju da je previše njihovog novca protraćeno na poslove i projekte od kojih nisu imali nikakve koristi, građani koji su sačuvali zdrav razum i spremnost za borbu, ti građani, a to će biti mahom mladi ljudi, okupiće se i formirati nova jezgra otpora koja će doneti stvarne promene: novi mediji su počeli da se formiraju, sledi osnivanje novih nevladinih organizacija, novih sindikata, novih profesionalnih i strukovnih udruženja, novih političkih organizacija koje će preduzeti nove oblike političke borbe kako bi u zgradu Gradske uprave konačno ušli neki ljudi koji vole Pančevo, i koji su spremni da rade u javnom interesu i za opšte dobro, ljudi kojima je strano bilo kakvo koruptivno ponašanje, samozadovoljno razmetanje položajem i lakomost na javne resurse. Ako se to ne desi, nastavićemo da životarimo ovako, sa sve dužim magarećim ušima i sve plićim novčanikom, nedostojnije i nesnosnije od zombija; a to baš i nije neki život.

Ostavi komentar

  • (not be published)