Od zombija, preko pseudogotika, do privatizovA(nja)

Pogledajmo neke od spotova koje su u našem gradu tokom poslednjih desetak godina snimili „zabavnjaci” – rokeri i „pripadnici” srodnih podžanrova – pristigli iz drugih sredina

Objavljeno 16.08.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

Enterijeri i eksterijeri Pančeva poslužili su za snimanje spotova mnogim pevači(ca)ma lakih nota, narodnjacima i kantautorima nekog derivata pop-muzike (o čemu je sajt Pančevo Si Ti već pisao, pogledajte ovde), uključujući i tog puta nespomenutog Dragana Radojčića Džaju, čiji je ultimativni uradak „Kockar”, u međuvremenu, iz nepoznatih razloga, nestao sa Youtube-a. Ambijent i atmosfera našeg grada privukli su i mnoge zabavnjake iz drugih sredina da baš ovde načine video klipove kojima će ilustrovati svoju muziku. Pojam zabavnjaci treba shvatiti vrlo uslovno, jer su Pančevo kao kulisu koristili mnogi ljuti rokeri i pripadnici podžanrova. Ovaj tekst se neće baviti spotovima pančevačkih umetnika i bendova koji su u novije vreme, dakle u nekoliko poslednjih godina, postavljali filmsku opremu i palili rasvetu da bi filmovali kompozicije, jer je tog materijala zaista mnogo a fenomen zaslužuje daleko obimniju analizu od jednog novinskog inventara. Skoro svi spotovi Iskaza i Svedoka, uključujući i one feat., snimani su na ulicama Pančeva, na Tamiškom keju, u Izabinskom prostoru, Dvorani „Apolo”, u nedovršenoj sportskoj hali u Bagremaru… Bend Trigger je spotove za kompozicije smestio u hotel „Sloboda” i u Muzej, El Buzz je „Na, na, na” snimio u staroj „Elektrici”, a Mladi Džek je s kamerom hodio Gimnazijskim trgom i unutar jedne kuće na Kotežu 2. Cactus Jack je neke kavere snimio u Dvorani „Apolo”, članice benda Vibrator u rikverc pojačane Banetom Marganom su vozile fiću po Sodari, a same su „vožene” u Veberovom vagonu. Ekipi iz Kontrabande naročito su se svideli predeli oko Tamiša, od puta na nasipu kojim one u crno obučene cice šetaju dobermane, do scena snimljenih oko Crvenog magacina i u njemu. Sastavljanje ozbiljne liste snimaka zaslužuju i klub „Kupe” (tamo su, recimo, 2008. godine Cubismo i Šaban Bajramović izveli ultimativnu latino verziju „Đelem, đelem”) i Kulturni centar, u kome su snimljene desetine video radova ovog tipa.

Jedan od njih jeste spot benda Artan Lili za melodiju „Ako stanemo tu”. Beogradska noisepop četvorka je početkom decembra 2014. godine, na sceni Kulturnog centra otpevala i, uz pomoć plesača iz plesnog studija „Elektra”, otplesala ovu numeru, u koreografiji Ivane Mihajlović. Stvar nije mogla da prođe bez Pančevaca, pa se kao direktorka fotografije potpisala Tatjana Krstevski, dok je Bane Radovanović asistirao reditelju Staši Tomiću. Do sada je u crno „odevenu” binu i plesače pod fantomkama videlo skoro 874.000 posetilaca youtube kanala ove grupe.

Nekako u isto vreme, decembra 2014. godine, u Svilari na Tamišu spot za pesmu na engleskom „A Touch Of Art” snima malo poznati bend Aurium, uz lokalnu, pre svega glumačku podršku. Video za noseći singl sa u proleće sledeće godine objavljenog albuma „Still Life” produciran je u nekom gotik fazonu, primereno uslovima, ali je taj „Dodir umetnosti” ispao pomalo nezgrapan i nesrazmeran s obzirom na produkcijske standarde. Preko neubedljive muzičke podloge, pevane pomalo histerično u višim registrima, i koja zvuči kao uvodna muzika za neku video igricu smeštenu u srednji vek, kroz Svilaru promiču neki likovi u kukuljicama, pokriveni plaštovima, nose reprodukcije Dalijevih i Da Vinčijevih slika i crteža iz Altamire, dok mišićav, nabildovan, do pola go i delimično istetoviran slikar mala svoje delo, sve dok ga pri kraju priče, jednim udarcem ne uništi, i usput polupa zvučnik. Neka ženska pleše, drugi se koprcaju vezani, sve sa brnjicama preko lica. Sve u svemu, s obzirom na pretencioznost zamisli, spot je ispao pomalo komičan, ali zbog uloženog truda i lokacije spominjanja vredan, tako u istoriju pančevačke spotovske istorije ulazi i ovaj pseudo-gotik-dark-metal uradak.

Kad smo već kod tih „mračnih” tema, treba se setiti da je maja 2008. godine, kada je Milan Todorović, poznatiji u zemlji i inostranstvu kao Toki, na raznim lokacijama u gradu snimao prvi srpski zombi film „Zona mrtvih”, u kafani „Ljubičevo” na Tesli napravljen spot „Krasnokalipsa”. Marčelo i ekipa iz Kala sede piju pivo, Kesić pod plavom perikom im sa „malog ekrana TV prijemnika” objavljuje da je došao „Kraj čovečanstva i smrt razuma”, dok statisti „Zone mrtvih”, kostimirani kao zombiji, isprava neuspešno, atakuju na ugostiteljski objekat. Neki od stalnih gostiju postaju zombiji, ali posle nekoliko tura, zombiji i „normalni” otkrivaju da baš i nisu toliko različiti, pa se noćni provod završava urnebesnim kolom i opštom lumperajkom. Konobari trljaju ruke i svi se odlično zabavljaju. Zanimljivo je da su načinjene dve verzije spota, ovde je prikazan „clean version” stvari u kojoj je ispevan legendarni stih „za smak sveta ko još mari, i gore stvari prebolim u kafani”:

Naspram ovih sukoba „malih razlika”, stoji monumentalni a tako minimalistički spot Antonija Pušića, diljem ovih prostora poznatog svetskog mega cara/mega stara Ramba Amadeusa, koji tretira aktuelne društvene procese, a nastao je „metodom spajanja estrade i realne ekonomije”. Spot „PrivatizovA” je vrlo jednostavan, ali vrlo efektan – Ramboodeven u crno-beli prugasti sako, sa šeširom na glavi i lekarskom torbicom u ruci, u društvu više osoba, među kojima prepoznajemo Ivana Aleksijevića, jednog lepog novembarskog dana 2015. godine šeta pančevačkim starim buvljakom i kroz jednu krajnje monotonu, ali upečatljivu muzičku frazu nabraja šta je sve privatizovano, dakle SVE, uključujući okolne planete i „hleb, kruh, hljeb i leb”. Sve što je neko privatizovA, prikazano je, bukvalno i metaforički, stotinama fotografija izložene robe i „robe” na buvljoj pijaci. Rambo-Amadeusovski svedeno i uvrnuto, ali izuzetno rečito, pravo malo remek delo izvedeno na malom fizičkom i umetničkom prostoru u režiji i montaži JaBoo Arta, koji čine Jana Mitrović i Bojana Velimirović, ujedno i autorke fotografija. Bravo, Rambo, treba mu zahvaliti što je ovaj video uradio na našem buvljaku, tom arhetipskom pokazatelju propasti srpske tranzicije i kultnom mestu okupljanja, sa obe strane improvizovanih tezgi, zaposlenih u nekada uspešnim firmama, kao i gubitnika svih vrsta, onih marginalaca koji nisu uspeli da se snađu u uslovima ponovo otkrivenog kapitalizma, a takvih je ogroman broj.

Na kraju, setimo se i čvrstorokerski otprašenog i na engleskom otpevanog spota „Erase”, zrenjaninsko-pančevačkog perspektivnog benda Hype, koji je ovaj kvartet snimio u nagoretinama Vajfertove pivare, za lepog vremena 2012. godine. Karijera ovog benda prekinuta je, nažalost, pre dva septembra, kada je, u 32. godini, preminula pevačica Dragana Mijatović/Gaga Lee.

Kao ni u mnogo čemu drugom, ni u ovoj oblasti ne postoji osmišljen i funkcionalan sistem privlačenja producenata da svoje umetničke ili estradne zamisli ostvare upravo u našem gradu i time doprinesu ne samo višeslojnoj promociji Pančeva, nego i mogućnosti da se neki dinar negde zavrti. Takvi kontakti omogućuju i da se pojave i druge mogućnosti i projekti u muzičkoj industriji ili generalno u industriji zabave ili kreativnoj industriji, u tom čarobnom trouglu medija, kulture i umetnosti. Kada bi to mogao da promeni jedan tekst, bilo bi lako; pošto neće, mi ćemo nastaviti da se bavimo temom – u jednom od sledećih nastavaka popisaćemo komercijalne reklame snimljene na našem terenu.

One Comment to: Od zombija, preko pseudogotika, do privatizovA(nja)

  1. Na putu do Alchajmera

    avgust 17th, 2017

    Ako me sećanje služi i Goran Bregović je osamdesetih godina prošlog veka pohodio buvljak. Ne sećam se u kojoj formi i s kojom pesmom, te nastaje problem, jer nemam dokaz. Pokušao sam da pronađem nekakav trag na Guglu / Jutjubu, ali badava.
    Dodao bih još nešto.
    Primećujem da uporno apeluješ na gradske organe kako bi pronašli rešenja oko mogućnosti zarade na stvarnim i potencijalnim događajima i lokacijama u Pančevu i okolini. Da su želeli ili mogli, uradili bi. Gradska uprava je uprava, ona može da odobrava, zabranjuje, izdaje rešenja i slično, ali je u pitanju veoma trom sistem kome prija zarada (transferi, porezi, kazne, firmarine itd, ali po prirodi nije kreativna, štaviše). Nije samo ovde, tako, već svuda na svetu. To o čemu pričaš rade invetivni pojedinci, ortaci. Tako je bilo i u našem gradu do drugog sv. rata, mada se sećam da je Milan Obrenović, poznatiji kao Daba vrlo dobro znao i računao kako da dovede Bjelo dugme i druge grupe, zaradi i naravno, oduži se komunistima (zakup hale sportova, na primer). Šta misliš, ko i kako organizuje koncerte u Mančesteru ili Bostonu. Gradski organi, nikako.

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)