Osvrt na osamdesete kao mahanje otišlom proleću

Objavljeno 24.06.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 6 mins

Kao i mnoge druge stvari i proleće je Alisi moralo da bude po meri. Već se uveliko zadevojčila a još je često nosila dokolenice i škotske suknje i nikako joj nije polazilo za rukom da bude sasvim u trendu osamdesetih, nije volela ultra-mini suknje sa štucnama a la Flashdance niti natapirane kovrdže, pocepane farmerice i majice u neonskim bojama. Nije obožavala Madonu, nije se identifikovala sa princezom Di, nije volela garderobu a la Dinastija. Jednostavno je puštala svoju gustu kosu koju su joj kao malenoj devojčici uvek šišali kratko uz donekle opravdan izgovor da je ionako bilo teško posle svake igre u dvorištu povaditi čičkove, popine prasiće i grumene okorelog blata.

Tako su tih ludih osamdesetih godina prošlog veka Alisa i kosa rasle zajedno, pa je kosa postala skoro iste dužine kao i suknja, a Alisa je prvi put stala na štikle, uvukla košuljicu u suknju i opasala se širokim kožnim kaišem sa velikom šnalom. Na čuvenom Korzou njeno društvo imalo je svoje mesto, svoju „kapiju” pored koje su se okupljali pre nego što se dogovore kuda će pošto su dobro pregledali one koji šetaju sredinom šetališta. Volela je njihova druženja u restoranu „Park” u centru grada u kome je luckasti konobar Đura platnenom salvetom povremeno pikao određene goste po glavama! To je počelo tako što ga je Joca Kubanac jednom prilikom dok je nosio tacnu prepunu čaša i flaša upitao: „Đuro, koliko je sati?”. Đura je mahinalno okrenuo ruku sa satom (ali avaj, i tacnom ) i ne zna se potom, da li je glasnije odzvanjalo slomljeno staklo koje je prštalo po podu, naš smeh ili njegove psovke. Od tada je, svaki put kada bi ga ko od lokalnih „mangupa” zadirkivao, grabio svoju salvetu koju je kao svaki staromodan konobar nosio preko ruke i nemilice mlatio izazivača! 😀 Po fajrontu – a on je bio u 22h!! – družina bi sedela još malo. Đura je gasio svetla i vikao, „’ajmo kući, bando!”, ali na poziv da sedne i popije flašu piva, „dopuštao” nam je još koji trenutak. Za razliku od njega, njegova koleginica Duša bila je slika i prilika svog imena – na ranu da je staviš! Tu krupnu ženu robusne spoljašnjosti, milog osmeha i živih očiju voleli smo kao nekog rođenog, najrođenijeg. Ona nam se uvek majčinski obraćala sa „deco moja”, a kada bi smo je nakon fajronta pitali „Dušo, možemo li još malo?”, tobože bi odmahivala glavom i govorila: „’Ajd’ još malo” i smeškala se srdačno. Onda bi se vodili razgovori o knjigama, o filmovima, pomalo o politici, o motorima i letovanju. Najlepši momenti u kojima je Alisa uživala dogovarajući se sa društvom o pozorišnim predstavama koje će gledati, o filmovima sa FEST-a, o odlasku u Trst i mnogim drugim za nju u tom trenutku, najvažnijim stvarima.

Tih godina, volela je diskoteke – Cyndi Lauper, Tinu Turner, Bon Jovie, Duran Duran, U2, a potom se zaljubila u Queen i Eurythmics!! Naravno, Bijelo Dugme, Azru i Prljavo kazalište slušali su do besvesti! Ali Fredie, Bebek i Annie zaslužuju poseban prostor da bi mere o kojima je Alisa oduvek vodila računa bile potaman. Prosto radi ravnoteže među zvezdama. 😉 :))

Osamdesetih smo čitali mnogo, čitali smo sve što bi nam došlo u vidokrug bez obzira na žanr, gutali smo Hesea, Kafku, Bodlera, Remboa, ali i Kastanedu, Markesa… Visili smo u Antikvarnici u Knez-Mihajlovoj i retko kad iz nje izlazili praznih ruku. Alisa je volela i Remarka i svaku od knjiga pročitala po nekoliko puta, smejala se i plakala istovremeno i već tada se zaljubila u Pariz. Posle će se ispostaviti da joj je to bilo suđeno…

 

Bioskopi su još uvek bili obavezna mesta, FEST se nije propuštao, a Alisini tada omiljeni filmovi bili su „Kagemusha”, „Striženo-skraćeno”, „Galipolje”, „Godina opasnog življenja” (Piter Vir je postao jedan od njenih omiljenih režisera), „Letnjikovac (Na zlatnom jezeru)”, „Vatrene kočije”, „Poštar uvek zvoni dvaput”, „Žena francuskog poručnika”, „Ratovi Zvezda” (but of course!!!), „Bilo jednom u Americi”, „Paris Texas”, „Purpurna ruža Kaira”, „Svedok”, „Moja Afrika”, „Ime ruže”, „Hana i njene sestre”, „Plavi somot”, „Žrtva”, „Nostalgija”, „Tri brata”, „Poslednji metro”, „Čovek od gvožđa”, „Fani i Aleksandar”, „Selo moje malo” – i, sasvim sigurno sam neki propustila…

I jedan poseban „hit” u proleću osamdesetih Alisi je bio svakako Diorov „Poison” koji je najpre odbila, ali koji joj se tako vešto zakačio za manžetnu i mirisao danima i onda kada su se svi drugi mirisi sprali i nestali, ostao na njenom dlanu kao da šapuće: za tebe. I još uvek je tu…

 

 

Ostavi komentar

  • (not be published)