Tree of Life

Objavljeno 07.03.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 14 mins

Nedelja, 28. februar 2021. godine

Slučajnost ili ne, dobih poziv za ovaj nedeljni dnevnik baš za prvi rođendan svog mladunčeta i svoj prvi rođendan kao majke. Baš danas, ponovo mi se desio neki presek u životu i kao da je neko znao za tu reviziju koja upravo proizvodi materijal za pisanje.

Malo je reći da sam cele prošle sedmice bila u haosu oko organizacije povodom obeležavanja ovog dana. Zapravo, nije se to toliko ni videlo na meni, koliko je taj kovitlac unutar mene tutnjio. Naravno, sve uz svakodnevne obaveze, rast zubića, nervozu zbog koje mladunče odbija da spava, a onda nervoza jer je neispavan. Deca su ukras sveta. Uglavnom, dođe i ovaj dan, otkazalo nam pola gostiju, jedni jer doba korone, drugi zbog manje popularnih tema, ali ono, čak ni najuži krug porodice nismo uspeli da skupimo. No, suprug je još jutros najavio sinu rođendancu da će morati da istrpi maminu torturu za fotkanje. Tako da, ja sam obavila šta sam imala. Napravila sam fotke detetu, da ima za uspomenu, sa sve leptir mašnom i raw cheesecake-om na koji sam ponosna skoro koliko i na dete. Naravno da je bejb došao do vrhunca nervoze baš kada se duvala svećica pa smo uz kečeve iz rukava, koji najčešće pljusnu osmeh na to obraščasto lice, nekako izgurali i to fotkanje ali, naravno, ja nisam 100% zadovoljna proizvodom jer uvek može bolje.

Ponedeljak, 1. mart 2021. godine

Krenem ja danas do grada sa detetom u kolicima, Ulicom Miloša Obrenovića, tu preko puta Aviva (znam da je sad BIG, ali za mene će zauvek ostati Aviv). I tako, na uglu Mihaila i Miloša Obrenovića, po već uvežbanom sistemu, skrećem sa trotoara na biciklističku, da bih prešla pešački, i komšinica preko puta mene pomisli da sam htela da je iskuliram. A mene mrzi da objašnjavam, po ko zna koji put, kako mi vazda točak od kolica zapne na razrovaren kolovoz, tu do bankine, i dok se iskobeljam odatle, vozači mi, ovako nekrštenoj, sve svece nabroje…

Nego, prošle nedelje je stigao iz Užica poklon paket za rođendanca, ali nas kurir nije našao na adresi pa ga je odneo u poštu. Zašto sad ova tema? Pa eto, iznervirah se jer osim što paket ne možete preuzeti u pošti u svom kraju već morate na drugi kraj grada, od skoro se plaća i ležarina. Još jedan način da se narodu otima novac. Nije to neka cifra, ali ono, malo je jadno. Možda zvučim kao cepidlaka, ali posle onog bezobrazluka sa freelance-rima, samo gledam šta će još da iskopaju da naplate. Nije onih 60 jura vaše. Dali ste ih, a i više od toga. Isto kao i onih 100€ prošle godine. Samo podsetnik. Povrh svega toga, u pošti mi zazvoni telefon a sa druge strane neka gospoja, da proveri članove SNS-a. Godinama unazad me zovu i iznova ih teram uz pitanje „odakle, bre, vama moj broj uopšte i odakle vam ideja da sam ikada bila vaš član?”. Izazva žena tantrum u meni, mislim da joj je ceo dan preseo. Posle mi pade na pamet da je pozovem i pitam što nemam posao ako sam godinama njihov član.

Utorak, 2. mart 2021. godine

Znam da zauvek ostajemo deca za svoje roditelje, ali da li moramo u njihovoj glavi biti isti oni balavci kojima su brisali guzice? Poslednjih par dana sam „polagala” roditeljski ispit kod svojih matoraca i svekrve. Bogo moj, pa to kad se udruži, sagneš se i čkiljiš kao da očekuješ da ti nešto padne na glavu. Toliko sam bila pod pritiskom, da više nisam znala kako da se ponašam sa sopstvenim detetom (a vežbali smo već godinu dana). I tako sve do komentara „zašto mu čitaš knjigu tako brzo?”. Svako ko me poznaje, zna i da se baš ozbiljno uživljavam kad čitam deci, pa menjam glas, pa svaki lik tu ima svoje karakteristike, a i san mi je bio da likovima iz crtaća dajem glasove… tu mi padne klapna. Skapiram da ponovo isplivava destruktivni obrazac zvan „nikada nećeš biti dovoljno dobra”. A moje dete uživa. I čitanje knjiga voli više nego bilo koju igračku. I znam da nikada neću biti savršena, i da će moje mladunče sigurno imati nešto da mi zameri kad odraste, ali shvatih mnogo bitnu stvar. Više ne moram da ispunjavam neke standarde svojih roditelja, oslobađam sebe toga. Treba da ispunjavam svoje kriterijume, koje sam isplanirala da ću pred mojim detetom ispoštovati. Ali ni to ne sme biti tako rigidno jer život se dešava u svakoj sekundi. I ako sebi postavimo prestroge standarde, uvek ćemo biti razočarani ako ih ne ispunimo. Ono što je najbitnije je da budemo ovde i sada. Da svaki moment provedemo što svesnije, u grljenju suza i proizvodnji i hvatanju osmeha.

Sreda, 3. mart 2021. godine

Došla sam do zaključka da nikakav tretman ili terapija na svetu, ne isceljuje naše unutrašnje dete kao uloga roditelja. Ne znam koliko su ljudi svesni toga ali zdravo, podržano i voljeno unutrašnje dete je koren svih naših ponašanja, odnosa, izbora… ono je početak našeg psihičko-emocionalnog sklopa i preduslov za zdrave odnose. Ako ono nije osvešćeno, saslušano sa razumevanjem, prihvaćeno, isceljeno i voljeno, imaćemo razne konflikte i probleme.

Zamislimo jedno dete, čist papir na kom su ispisane razne moralne norme, standardi, misaoni i emocionalni obrasci koje su roditelji izgradili ili preneli genima. A šta ako neke od tih stvari nisu u skladu sa detetovim iskonskim bićem? Ili, vremenom, preraste neke obrasce a oni ostanu ucrtani i ispoljavaju se bez ikakvog konstruktivnog cilja. To je vreme da se ponovo susretnemo sa tim detetom i dogovorimo se šta ćemo od starih obrazaca odbaciti jer nam više nisu potrebni, šta ćemo preraditi, transformisati. Prve osobe koje trigeruju dotrajale ili neskladne obrasce su baš oni koji su ih i usadili – naši roditelji. Neki iskoče u odnosima sa partnerom, prijateljima… neki se toliko razvlače kroz sve odnose a ne vidimo da treba da ih osvestimo i pogledamo to dete u oči. Tako prođu godine, decenije zanemarivanja. A onda dođe vaše dete. Ako ste do sad uspevali da zaobiđete sve to u čemu niste dobro naštimovani i konstruktivni, dete će vam pokazati. Iz dana u dan će vas okretati ka tom unutrašnjem detetu i pokazivati šta treba da se menja i gde da se raste. I hvala im što nas nateraju da se vratimo u sebe, zagrilimo to unutrašnje dete, da mu se obratimo, izvinimo… hvala im što nas uče i prave od nas najbolje verzije odraslih ljudi.

Četvrtak, 4. mart 2021. godine

Danas sam imala sjajnu analizu sa klijentom, posle obavljene Reiki terapije. Volim što uz svaku novu osobu i svaki novi tretman i sama rastem, učim, osvešćujem, čistim se. Ovo nije izolovan slučaj sa ovakvom problematikom. Mnogo ljudi sa kojima sam radila, imali su blokadu kada je u pitanju otpuštanje emocionalnog tereta. Zapitala sam se zašto je uobičajeno mišljenje da su slabi i krhki ljudi oni koji plaču. Da mi je prilika da svima koji su prihvatili taj standard pokažem ekstremno jake ljude koji imaju intenzivne emocionalne reakcije. To su ljudi koji se ne plaše da plaču, da pokažu ranjivost i baš zato su jaki. To su ljudi koji na taj način otpuštaju bol, povredu, nepravdu, sve što ih je dovelo do nelagodnog osećanja. Kada bismo u jednu korpu počeli da ređamo stvari, tovarimo dug vremenski period, šta će se desiti sa korpom i stvarima? Ili će iz korpe početi da ispada nekontrolisano (a mi pokušavamo da hvatamo stvari u letu) ili će korpa pući od prepunjenosti. U prvom slučaju smo se već pogubili, ne znajući šta pre da uhvatimo i gde će šta da ispadne, a u drugom slučaju je korpa oslabila od tereta. Isto je i sa ljudskim emocijama i taloženjem stresa, bola, straha, brige… ako uzmemo u obzir da su mnogi to naučili još u detinjstvu, kada su im govorili „dečaci ne plaču”, „što plačeš kao neka p*čkica?” itd. a devojčicama „gledaj kako si ružna kad plačeš”, „ko će da te voli tako kmezavu?”, dolazimo do duboko usađenih obrazaca koje tek treba osvestiti.

Pazite šta govorite deci, naučite ih da su emocije normalne, da ih treba proživeti, prihvatiti i onda otpustiti. A porodicu, partnera i prijatelje osnažite da ste njihovo sigurica rame za suze i po koju slinu.

Petak, 5. mart 2021. godine

Danas je dan D.

Kad kažem „D”, mislim i na Duću, mog sina prvenca. Duća je danas Drekavac, krokoDil, ažDajica… ono škrguće, ujeda, svađa se, opire, izvija, štipa, čupa… spava mu se, neće da spava, traži kod mene i gura me od sebe, hoće u krilo i na patos istovremeno, na plafon bi možda i najradije… mislila sam da će mi komšije zvati socijalno koliko je urlikao, a ja, zla majka, neću te zubiće da preživim umesto njega.

Subota, 6. mart 2021. godine

Posle jučerašnjeg karambola po kući, noćas sam još i trčkarala iz sobe u sobu jer je pasiku strefio gastritis. Raša peglira, Duća puni pelene, a žmu hrče. Čarobni moji dečaci.

Kad smo jutros ispratili glavu kuće na posao, dohvatila sam decu i aktivirala Reiki. Raša je legao u svoj krevetić i „prelio” se kako samo on zna, a bejb nikada nije ovako zaspao u mom naručju, bez ljuljanja i drmusanja. Probudili se resetovani, veseli!

Sad mama može da se posveti svom drugom poslu dule i da virtuelno obiđe svoju trudnicu i porodilju. Usput ću prelistati literaturu sa obuke za masažu beba pa ćemo i to da isprobamo večeras posle bebeće kupke.

Nego, sad vidim koliko je sati, stiže nam večeras drugi kontigent gostiju od prošlonedeljnog rođendana a ja nisam uspela da dremnem.

Autorka ovog dnevnika je mama jednog malog čedovišta, Reiki terapeut i porođajna dula, iz hobija astro-energetski savetnik, fotograf, dizajner… a volela bi da bude još mnogo toga pa kroz život ide sa brdo literature i edukacija na glavi i strahom da neće postići sve za jedan život.

Ostavi komentar

  • (not be published)