Ima jedan kućerak u Sremu

Objavljeno 24.07.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 22 mins

Nedelja, 17. jul 2022. godine

Kraj školske godine i kao i svakog leta selimo pola stana u Srem, u Dobanovce, u kuću mojih predaka, sagradjenu 1864. godine.

Stara je, ali uslovna, a i mi nismo zahtevni.

Pri samom ulasku u drago i dobro poznato dvorište sačekuje nas stogodišnje drvo kruške, koja pravi svod preko celog dvorišta i kao da te prihvata u zagrljaj. Nadalje pogled „puca” na drugo dvorište (koje je nekada bilo puno poljoprivrednih mašina), pa na treće (koje su moji nazivali „voće”), a gde su bile, a i sada su šljive, kruške, dunje… od kojih se pravila najbolja domaća rakija, a u nastavku se nalazi bašta veličine omanje njive. Takva su, otprilike, sva sremačka dvorišta. Što bi rekao Đole Balašević „geometar, siroma, na polak se onesvestio”. Današnji dan počinje onako kako Bog zapoveda – kasnim ustajanjem i lenstvovanjem.

Bar mojim. Suprug je, sudeći po mirisu koji dopire iz letnje kujne, bio vredan. Budi me miris domaće supe i rinflajša baš kao nekada u detinjstvu.

Komšinica je sinoć donela pregršt svežeg povrća iz bašte. Dadosmo im da, pored svoje, rade i našu baštu. Zašto da plodna zemlja stoji? Komšije koje poznam otkako znam za sebe i sa čijom sam decom odrasla. Nažalost, i oni su otišli u Nemačku u potrazi za nekim boljim životom. Kasni nedeljni ručak u dvorištu ispod spomenute kruške. Neverovatno koliko je ukusniji napolju!

Posle kratka popodnevna dremka, pa šetnja sa ćerkom do obližnjeg placa da nahrani jednog haskija. U povratku mi je iskamčila treći sladoled toga dana „kod Šiptara” (bez ikakve loše konotacije, jednostavno čovek je starosedelac ovde, tako ga svi zovu i vole). Uz svaku kupljenu kuglu sladoleda uvek da jednu gratis, a ogromne su. Po povratku kući lagana kafica i ćaskanje sa pomenutim komšijama. Zalivanje cveća, trave, vinove loze… cike i vriske i međusobnog prskanja crevom, jurcanja sa Ogijem, našim natprosečno razmaženim maltezerom, koji je takođe srećan jer konačno ne šeta na povodcu.

Kupanjac i spavanjac.

Ponedeljak, 18. jul 2022. godine

Budim se oko 8h.

Prvo što ugledam kroz prozor je bujna vinova loza. Otvoren je. Mir, tišina, čuje se samo cvrkut ptica. Koja razlika u odnosu na grad i stambenu zgradu! Tamo kroz prozor spavaće sobe gledam u zgradu Nove pošte, a uz prvu kafu u dnevnom boravku u gužvu na parkingu, kontejnere sa smećem i zgradu preko puta izuzetno iritantne boje.

Ne žuri mi se. Dajem sebi vreme da uživam u pogledu i zvucima, da nahranim čula. Suprug je na poslu, dete još spava. Šansa za opuštenu jutarnju kafu. Uživam. Utom čujem komšinicu da izlazi iz kuće. Kafa se nastavlja iz društvo. Utom dolazi i njen suprug, dobri čika Stole, majstor za sve i popravlja mi profesionalni štafelaj za slikanje koji sam dobila pre neki dan od mamine prijateljice iz detinjstva. Ne otvaram društvene mreže. Sada sam i ovde u potpunosti svesna sadašnjeg trenutka. Ali avaj! Eto ga…

Poruka od trenera, obaveštenja i uputstva o sportskim pripremama na koje mi dete putuje za par dana. Spisak stvari za poneti. OK, to sam apsolvirala još tokom vrtićkog perioda. Obavezni lekarski pregled pred put, a to znači zakazivanje u školskom dispanzeru u Pančevu. E tu počinje agonija. Na repeat sam par sati. Taman u naletu ludila koje me hvata pomislih da su možda ponedeljak proglasili neradnim danom kad ono… alelujaaaa… Dobih vezu nakon par sati i zakazah pregled. Iznervirana odlučujem da prošetam.

Dekina njiva nalazila se relativno blizu naše kuće. Šetam lagano duž naše ulice… i koliko me sećanje služi skreće se desno, pa još napred… pa negde sa leve strane. Ne prepoznah je, jer tamo je sada građevinsko zemljište i nikle su silne hale itd.

Nije važno, vraćam lepa sećanja.

Onaj ko sa bakama i dekama nije kao dete jeo na njivi u hladu ogromnog oraha, taj ne zna šta je merak.

Vraćam se.

Taman smo prionuli na večeru, dolazi stari prijatelj. Pridružuje nam se. Malo klope, malo rashlađenog vina ili piva (ko šta voli).

Nešto kasnije počinjem da radim repliku jedne svoje slike davno obećanu. Istovremeno, pokušavam da pratim čas. Naime, odnedavno sam se pridružila omanjoj odabranoj grupi slikara amatera gde nas putem online časova svoje znanje prenosi naš vrsni slikar Miloš Bojović, koji živi i radi u Kanadi.

Završavam i to dok ćerka i suprug igraju odbojku u dvorištu.

Kasno je.

Valjalo bi leći.

Laku noć.

Utorak, 19. jul 2022. godine

Budim se sramotno kasno. Dakle, danas ćemo imati brzinski ručak. OK, ipak je ovo odmor, umirujem svoju savest.

Kafu pijem unutra gledajući neke stare crno-bele fotografije. Tek sada primećujem koliko ličim na pokojnu baku. Slike nje i njene rođene sestre. Prirodno tamne kose, u očigledno elegantnom stilu, lepršavim letnjim haljinama cvetnih dezena i finim sandalama. Koliko su žene bile prirodnije, a samim tim i lepše. Bez fasade od po kilogram šminke na licima, bez veštačkih noktiju, povađenih rebara i povađenog mesa sa jednog dela tela da bi ga ubacile u drugi. Ženstvene, dostojanstvene.

Napolju gori, proveravam i čini mi se da voda u bazenčetu još nije dovoljno topla. Dakle, ništa od kupanjca danas.

OK. Lakiram sliku koju sutra treba da isporučim. Ostalo je taman toliko laka. Moraću da nabavim novi. Nije baš jeftin, cene svega, pa tako i slikarskog materijala su se vinule u neslućene visine.

Utom me zove gospođa Verica, naša sugrađanka, zbog dogovora o kupovini jedne druge slike. Oduševljena, zaista je želi. Dipl. ekonomista u penziji, koja se takođe bavi jednom vrstom umetnosti, koja nažalost izumire – vezom. U glasu joj osećam vidno razočaranje. Očekivani novac joj nije pristigao. Spuštam ionako nisku cenu i nudim joj plaćanje u dve rate. Od srca zahvaljuje. Javiće se večeras, kaže, da se preračuna da li će i to moći, a da pregura mesec.

I sama pravim sličnu računicu u glavi. Koliko da izdvojim za džeparac detetu za put, da li joj treba dokupiti još nešto, a da je baš neophodno…?

Valjalo bi ofarbati cokle od baštice sa cvećem, stari sto i stolice koje sam do pola restaurirala, jer su starinske, jer su lepe, jer su mi drage. Znači, trebaće mi farba i četka. Da, sutra moram i do knjižare „Hol” u Pančevu da detetu naručim udžbenike za peti razred. Inicijativa oko Kavčićevih udžbenika i pored truda grupe roditelja nije prihvaćena svuda. Još će mnogo vode proteći Dunavom dok se, eto, roditelji jednog grada slože, a kamoli Srbi. Razmišljanje o troškovima diže mi i pritisak i temperaturu.

Ma, skačem u bazen da razbistrim misli i ohladim glavu.

Ko mi je kriv što sam odlučila da živim izvan ovog uvrnutog sistema, da radim po komandi, da brukam i pretke i potomke, te sada nemam sigurna primanja?!?

Niko.

Sama pala, sama se ubila – tako se kaže.

Ne, ipak sam ispravno odlučila. Ako bude potrebno imam ovo nešto dekine zemlje. Pa šta ako imam i diplomu Beogradskog univerziteta? Nećemo pomreti od gladi, a moći ću svakog da pogledam u oči. I moje dete sutra.

Nakon toga opet online čas. Domaći zadatak (o da, đak sam i nemam školski raspust) bio je vodenim bojama naslikati Mikelanđelovog Davida u cilju savladavanja senčenja i to isključivo plavom bojom. Osenčih i Davida.

Sreda, 20. jul 2022. godine

Ustajem baš rano. Danas ćemo morati do Pančeva zbog pomenutog zdravstvenog pregleda.

Da budem vredna, rekoh da prostrem neki veš i prostrem se ja celom dužinom. Štrik visok, pruža se preko celog dvorišta, niska ja u skoku pokušah da uradim novu sportsku disciplinu i eto… zlatna medalja po sred čela. Bravo za mene!

Ako me vidite, molim vas, ne prijavljujte nedužnog mi supruga za porodično nasilje.

Stižemo u Pančevo i kreće jurcanje po betonskom nam gradu. Dakle, na zapadu nista novo…

Vraćamo se tek predveče. U putu osećam blagu mučninu, a zatim i drhtavicu i temperaturu. OK. Danas sam pored čvoruge i ogrebotine zaradila i sunčanicu. Pijem brufen, pojedem činiju sveže salate, dva litra vode, tuširam se drhteći i uskačem u krevet već oko 21h.

Valjda ću sutra biti OK. Čeka me pranje, peglanje i pakovanje stvari detetu za put.

Jedina dobra stvar danas bila je ta što sam isporučila i naplatila naručenu sliku. Imaću dovoljno novca da detetu kupim neophodne stvari za put, dam joj džeparac i ostaće neka sića da krckamo do suprugove plate.

Hvala na pažnji, to bi bilo to. Jedva smogoh snage da zapišem i ovo.

Četvrtak, 21. jul 2022. godine

Bogu hvala, probudila sam se oko 9h i dobro sam.

Letimično bacam pogled na ogledalo i odlučujem da ću ga izbegavati narednih par dana. Krećem sa pranjem, peglanjem, pakovanjem…

Setih se, danas je dan kada se ovde rano ujutru kante za odlaganje smeća iznose ispred kuća, služba zadužena za održavanje higijene ih prazni. Dve. Jedna je za otpad za reciklažu. O da, ljudi se toga ovde pridržavaju. Oni brinu o čistoći svog mesta. E, Pančevo moje…

Izlazim da unesem kante u dvorište, a dobri komšija ih je već uneo. To je razlika.

Ovde ljudi i dalje čine jedni drugima! Unesu ti kante za smeće, donesu ti povrće iz svoje bašte, ti spremiš klopu, pa zajedno uživate u istoj. Dete mi se igra sa decom dece sa kojom sam se igrala kao mala. Puno mi srce kada ih gledam. Danas sam u iščekivanju, danas je važan dan!

Naime, pre nekoliko dana na društvene mreže postavila sam jedan od svojih poslednjih radova na licitaciju u humanitarne svrhe za našu sugrađanku, divnu Jasminu, koja, nažalost, mora da prođe još jednu turu lečenja na klinici u Turskoj, jer se podmukla bolest vratila.

Verujem da je mnogi od vas poznaju, što iz grada, što iz Alpha, pa AIK banke u kojima je godinama radila. Prošlog puta je odziv za ovu akciju u Pančevu bio neverovatan. Mnogo se dobrih ljudi priključilo. Poznatih, nepoznatih… Aca Alimpić (pokoj mu duši), Aleksandra Mihajlović… U kafe „Kupe” je održano par humanitarnih svirki… Toliko odziva da je čak i RTS napravio kratak prilog o tome. Verujem da će i ovog puta biti tako. Gospodin Slobodan Rora Damjanov u svojoj kolumni pod nazivom „Praštanje uspeha” objavljuje tekst pod nazivom „Život je čudo”. Hvala mu.

Već prvog dana kada sam objavila post javio se jedan gospodin i u startu ponudio duplo od početne cene. Više nego velikodušno! Danas me zove i pita „Da uplaćujem?” Nije bilo viših ponuda, ali rekoh mu da ispoštujemo rok, a to je do večeras u 24h.

Ne bih ovde pisala o načinima uplata i slično, verujem da ćete videti u objavama mnogih naših sugrađana. Akcija se ne završava danas. Traje i trajaće.

U Pančevu ima izuzetno dobrih ljudi. Teško je isplivati iz mulja u koji su nas zatrpali, ali je moguće. I u ovom i u svakom drugom smislu. Samo malo, malo akcije umesto sleganja ramenima uz komentare tipa „ćuti, može i gore”.

Ne.

Nemoj da ćutiš, jer može bolje!

Petak, 22. jul 2022. godine

Budim se oko 9h. Pijem jutarnju kafu i ujedno objavljujem post o uspešnom završetku već spomenute akcije. Godpodinu neizmerno hvala! Ceo dan protiče tako što se bućkam sa detetom u bazenu i usput je pakujem.

Danas bih volela da sa vama podelim interesantnu i lepu priču koja se odigrala baš na ovom mestu, a pre mnogo godina. Na fotografiji koja i dan danas stoji uramljena u dnevnoj sobi pokojnog deke, moj pradeda Lazar i Tito, 15. maj 1945.

Ko se seća, davno u udžbenicima istorije beše lekcija pod nazivom „Maršal Tito zaorao prvu brazdu”. Naime, Lazar, niti iko iz ove kuće nikada nije bio član nijedne partije. Lazar je obrađivao svoju zemlju i slavio svog svetog Nikolu.

U blizini Dobanovaca, nalazilo se Titovo lovište. Otud tog majskog dana drug nam Tito banu na njivu dok je Lazar orao, tada drvenim plugom. Upitao ga je „Kako ide, druže?”. „Evo, pa probajte”, odgovorio je Lazar i dao mu plug u ruke. Tako nastade ova fotografija. Elem, par godina nakon Titove smrti (ovom prilikom bez ikakve naklonosti ili suprotno o dotičnom), dolaziše raznorazne TV ekipe (ne bih znala po čijem nalogu) nudeći Lazaru poljoprivrednu mašinu po njegovom izboru kao poklon u zamenu za ovaj drveni plug. Do tada je ovo domaćinstvo već mnogo odmaklo od drvenog pluga, jer Lazar je imao dva sina i dve ćerke i svi su vredno radili. I danas dan imam te novinske članke.

Lazar ih je dočekao domaćinski, ispričao svoja sećanja i zahvalio im.

Lazar je bio u nemačkom logoru.

Poklon je odbio.

Plug je čuvao. Danas se nalazi u muzeju. Lazar ga je poklonio.

Ipak nije sve na prodaju.

Bilo i biće.

Verujem u to. Ponosna na svoje pretke, ove sa sremačke, kao i one druge sa banatske strane. Baka i deka – oboje prosvetni radnici.

Sa verom da sam srećnica i da u meni žive vaši geni 🙏 .

Hvala Vam.

Živećete dok i ja.

Poučna priča za neke nove generacije…

Subota, 23. jul 2022. godine

Dete ispraćeno na sportske pripreme. Suprug uzeo par dana godišnjeg odmora. Trener poslao fotke. Fino stigli, dete srećno i zadovoljno. Dakle, „medeni mesec” može da počne. Da ne budemo pogrešno shvaćeni, ali povremeni predah prija. Čitavo popodne provodimo u bazenu izlazeći tek da se osvežimo nekim hladnim napitkom. Pomalo orezujemo vinovu lozu, pa opet „buć”. Dogovaramo sa prijateljima iz Pančeva da nam već sutra dođu na druženje. Jedva čekam! U duhu poštovanja ravnopravnosti dogovoreno i sa detetom da joj po povratku, u goste na par dana, dođe drugarica iz odeljenja. Kujemo dalje planove za „ukradenih” sedam dana. Mogli bismo jedan dan do Bojčinske šume, drugi do… treći… pa, videćemo već. Posle udara sunca, kupanja i već pomenutih rashlađenih napitaka suprug je zaspao. Mislim se, mogla bih malo da radim na započetoj slici, ali odgađam to za neki drugi dan. Umesto toga, krećem sa Ogijem (to je onaj naš, već pomenuti, razmaženi maltezer) do obližnje prodavnice. Po povratku presađujem neko cveće i alelujaaaaa!!! Primećujem prvi zreo plod samonikle smokve, za koji mi je drugar rekao „ako za četiri godine nije rađala, jalova je”. U slast je pojedem, vidim još tri nesazrele i poželim joj još mnogo slatkih plodova, a njega zovem da se pohvalim. Ne, nema ničeg jalovog na plodnoj sremačkoj zemlji. Ovde da naopačke zasadiš nešto, niklo bi. Odšetam do bašte, tamo se fino ispričam sa dve komšinice. Suprug i ja smišljamo kakvom bismo klopom mogli da iznenadimo prijatelje sutra. Dogovor pada na slatku papriku punjenu svrljiškim sirom, kačkavaljem, seckanim paradajzom uz dodatke peršuna, celera itd. Tako…. Evo, opet se skupilo neko društvo, čujem da me dozivaju iz dvorišta. Odoh… Prijatno veče vam želim!

Autorka je majka, supruga, ćerka, sestra, tetka, medicinska sestra, dipl. pravnica, slikar amater, nesuđeni profesor književnosti sa idejom romana koji će napisati, vlasnica jednog psa i jedne kornjače… i ko zna šta još nosi vreme…

Ostavi komentar

  • (not be published)