Hiljade i hiljade bojica

Objavljeno 28.08.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 16 mins

Nedelja, 21. avgust 2022. godine

Kiša. U avgustu. Obožavam kišu. Mozda ne baš ovu u avgustu jer, nije to još uvek onaj kišni dan koji uključuje ćebence, ušuškavanje i šolju toplog čaja, nekako ne priliči ovoj sparini koja dolazi uz kišni dan tokom najtoplijeg meseca u godini. Posmatram, pijem jutarnju kafu i osluškujem. Ne započinje mi se dan još uvek. Radost u glavi zbog kiše a telo govori drugačije zbog sparine. Kišni dani su mi najveća inspiracija. Konačno se usuđujem da započnem dan. Uz drugu kafu sumiram ideje, zapisujem ih kako ne bih nešto zaboravila i četkam svoje mačke. Najgori meseci u godini, ne znam imam li više svojih dlaka po stanu ili mačijih.

Došla mi je sestra sa mojom sestričinom, Miom.

Moje popodne pa i veče bilo je ispunjeno šminkanjem, pravljenjem frizura, đuskanjem, pevanjem, igranjem i odlaskom u radnju da se kupe četiri kolačića sreće, gumene bombone i kokice za „žurku” koju smo Mia i ja planirale da napravimo jer Mia obožava žurke. Posle naše čuvene žurke, odlučila je da ostane i da spava kod mene. Pre spavanja insistirala je da me još jednom našminka. Izgledala sam kao panda. Rekla mi je da sam prelepa. Njeno remek delo na licu sam nosila još celih pola sata dok nije došlo vreme za spavanje. Spremile smo se za krevet, odgledale Uspavanu lepoticu i- zaspala je. Iskrala sam se iz spavaće sobe i otišla do dnevne, uzela laptop, istraživala malo po Pinterestu i sumirala dan. Obožavam dane sa Miom.

Ponedeljak, 22. avgust 2022. godine

Jutro je započeto najslađim zagrljajima. Probudila me Mia. Nema lepšeg buđenja od ovog. Ustale smo, skuvala sam sebi kafu, njoj spremila doručak. Jutarnji razgovori sa njom su oduvek bili jako kreativni. Obožavam kako razmišlja. Posle doručka naravno ide crtanje. Ista tetka, samo da boji nešto. Organizovale smo jedan sto za mene, drugi za nju. Ja sam nastavila sa jučerašnjim crtežom dok je ona nacrtala nju i njenog brata pored kuće i drveta. Rekla mi je da sporo crtam i da je ona već svoj rad završila dok sam ja nacrtala samo minđuše i deo bluze. Došlo je vreme za kokice. Pola vangle smo pojele, dok je druga polovina završila po šoljama jer smo se takmičile koja će više kokica da ubaci u svoju šolju. Zvoni mi telefon, sestra. Vreme je da ide kući. Posle pet krokodilskih suza jer ne želi da ide, spakovale smo njene stvari i sačekale Maju da dođe po nju. Obećala sam joj da će doći opet da spava kod tetke za vikend. Otišla je. Sad mi je jako dosadno i tiho bez nje. Volela bih da je ostala duže. Sviđa mi se dan, nije toplo, za duge rukave je. Ti dani su mi najlepši. Može da se diše. Mrzim leto. Skuvana je ona noćna, najveća kafa kako bih što duže ostala budna. Volim da stvaram noću. Tada je sve mirno, tiho, ne zvrnda ti telefon svaki čas i znaš da svi spavaju. A ti crtaš. Noć je za umetnike.

Utorak, 23. avgust 2022. godine

Danas je onaj neki dan u kome, da li zbog hormona, perioda nekog, ili samo prosto dana – ne ustaje ti se iz kreveta, ne započinje ti se dan uopšte. A vreme – prelepo. Kišovito, opet. Misli su mi rasute danas. Razmišljam kada ću se vratiti u inostranstvo. Meni su misli već tamo. Nedostaje mi život na Malti. Čekam pravi trenutak da se opet tamo vratim. Svakog dana ustajem sa tom idejom u glavi. Ne ostaje mi se ovde. Danas mi Malta malo više nedostaje nego inače. Energični ljudi, motivisani, inspirativni. Počinjem da overthink-ujem opet, što je moja uža specijalnost, tako da rešavam da počnem sa crtanjem kako bih što manje mislila.

Predveče sam se videla sa mojim dobrim prijateljem. Obožavam njegovu energiju. Uvek me oraspoloži. Postoje ti tako neki ljudi koji, posle susreta, jedne divne kafe i puno lepih tema, uđem u onu fazu podsećanja same sebe zbog čega i na čemu sve treba biti zahvalan. Šta sve mi zapravo imamo u životu a uvek se nekako fokusiramo baš na ono što nemamo. I to nas čini mizernim, isfrustriranim i nesrećnim ljudima. To nam opseda misli. Samo to – što nemamo. I mi se toliko lako, brzo i naivno prepustimo tim budalastim mislima gde nam je fokus samo i isključivo na stvarima koje nam fale. Mislim da bi svet bio mnogo srećnije mesto kada bi svako od nas na dnevnom nivou pisao sve ono na čemu je zahvalan i, svako jutro, čitao šta je napisao prošlog dana. Možda to zvuči pomalo glupo ali, mnogi bi se iznenadili koliko to uticaja ima na ljudsku psihu. Pokušavam da poradim danas na svojim mislima, da ih iskontrolišem i izbalansiram.

Sreda, 24. avgust 2022. godine

Budi me nekontrolisani i veoma glasan lavež psa. Kakvo buđenje. Ali, danas sam nekako raspoloženija. Koliko sam juče razmišljala, želela sam da započnem dan danas drugačije, s manje negativnih, bespotrebnih misli.

Kafa, moja divna jaje ljuljaška kojom sam opsednuta i dalje i mačke – dan nije mogao bolje da počne. 

Provela sam sigurno dva sata na društvenim mrežama, skupljajući ideje i razmišljajući kako mogu da unapredim svoje crtanje. Da mi je neko rekao pre nekoliko godina da će moj kreativni svet zavisiti od društvenih mreža, website kompanija… Svašta. I dalje nekako ne mogu skroz na to da se naviknem. Sumirala sam sve što sam videla u ta dva sata i sastavila spisak nekih ideja. Koliko mi je zanimljivo toliko je i zastrašujuće. Postavljam sebi svakakve ciljeve, rokove, planove za koje ni sama ne znam da li ću moći i koliko da ih se pridržavam. Svesna sam da nisam disciplinovana kao što sam nekad bila. To me trenutno najviše nervira. Mislim da svi naši ciljevi, što su veći, to nam sve strašnije deluju u glavi. I to je okej. To je skroz okej. Svaki izlazak iz zone komfora je – sve samo nije zgodan i komforan, tako da mislim da to ovako baš i treba da izgleda. Većina ljudi se ušuška u svoju komfor zonu, svesno ili nesvesno, i tu im je lepo. Ja ne mogu. A i ne želim. Mislim da tada čovek prestaje da raste, u svakom mogućem smislu.

Kuva se ona noćna, velika kafa. Pada mrak, vreme je za crtanje. 

Četvrtak, 25. avgust 2022. godine

Dan kao i svaki drugi. Da ne pišem dnevnik ove nedelje, verovatno ne bih ni znala koji je tačno dan. Svaki dan mi je manje-više isti. Nekako mi je danas drugačija energija. Sanjam neke budalaštine prethodnih desetak dana pa se budim nenaspavana. Ali, današnji dan počinje jednom gigantskom kafom. Razmišljam šta ću sve danas započeti. Šta moram i šta želim da uradim. Radi mi se nov rad. Jedva sam čekala da ga započnem. Crtala sam veći deo dana. Nisam imala koncentracije ni za šta drugo sem za crtanje. U poslednje vreme mi se to često dešava. Nekada nemam fokus ni za kakve svakodnevne teme sem za crtanje i stvaranje. Započne se neka tema, priča se o nekim stvarima a meni je mozak u sobi gde crtam. U bojicama i papirima. Imam osećaj da se sve više odvajam od ljudi, sveta. A prija mi to. Ne znam da li i koliko bi to trebalo da me raduje ili plaši.

Neko mi je pokucao na vrata. Moj najbolji prijatelj, moj komša se vratio sa mora dan ranije, pa me iznenadio. Nema više crtanja, kuvaju se kafe, klopaju se kiflice i priča se o dogodovštinama na moru. S obzirom na to da se nismo videli skoro nedelju dana, otišli smo do „Pogona” na pivo-dva. Bila je fina žurka. Četvrtkom. Strava. Posle dva piva, bilo je vreme da se ide kući.

Petak, 26. avgust 2022. godine

Ah, taj petak. Koliko se ljudi raduje ovom danu. Završetak još jedne nedelje, izlasci, provođenje vremena sa svojom familijom, prijateljima… Odmor. Meni opet, dan kao i svaki drugi. Radim na još jednoj ideji za svoj novi crtež. Svakakve ideje mi se motaju po glavi. Otišla sam u šetnju, trebalo mi je malo vazduha, da izađem malo iz svoje „pećine”. Šetnja mi uglavnom služi da razbistrim misli. Ne znam zašto, ali jako volim da posmatram lišće, krošnje. Sednem na klupu na par minuta i samo posmatram. Ne znam zašto je to meni toliko fascinantno i zašto to ima takvog uticaja na mene ali, meni se tada poslažu sve kockice u glavi. Jedva čekam jesen, i ono žuto, opalo lišće. Tada sam kao malo dete. Mislim da mi je jesen najsrećniji deo godine. Sad će, još malo.

Slušam neke podkaste i crtam. U pauzama naravno, gledam šta ima novo po društvenim mrežama i gledam koliko je ljudi izašlo, kako se provode, uživaju, druže se, a ja – ne bih volela nigde više da sam na svetu nego baš ovde, sa mojim mačkama, u mom malom prostoru za crtanje. 

Subota, 27. avgust 2022. godine

Svanulo je, 6h ujutru. Vreme je proletelo. Ne znam da li da kuvam sebi kafu još jednu i da ne spavam uopšte ili da ipak odem u krevet. Sedim, gledam kroz prozor i razmišljam – ne znam ni ja o čemu sve tačno više. Sumiram dan, nedelju, godinu. Ipak odlazim na spavanje, podočnjaci su mi sve vidljiviji.

Ustajem oko podneva. Mislila sam da ću prespavati polovinu dana. Opet počinju vrućine. Je l’ sam spomenula da mrzim leto? Dolazi mi mama, donosi doručak, kuvamo kafu i pričamo o digitalnom marketingu. Počinjem da je uvodim polako u digitalni svet jer joj uskoro kreću predavanja, upisuje kurs digitalnog marketinga. Volela bih da imam upola njene energije u tim godinama. Najveći borac na svetu kojeg poznajem. Moj uzor.

Odlazim da popijem kafu sa drugarom koji je isto umetnik. Prolazi mi dan pričajući o kreativnim idejama, crtanju, slikanju, stvaranju, marketingu, iskustvima… Strava je biti okružen kreativnim ljudima. Dolazim kući, crta mi se. Inspirisana sam da stvaram posle ovakvih tema. Papir, bojice, kafa, mačke i ja. Mislim da je biti umetnik najlepša i najstrašnija stvar na svetu. Svaki nov rad je neko novo suočavanje sa samim sobom. Drugačije. Sam si sa svojim mislima, okružen umetničkim materijalom I – to je to. Ti, ideja u glavi, misli o krajnjem rezultatu, prazan papir i olovka. Biti umetnik je usamljen posao. Mislim da nikome to zapravo ni ne pada na pamet. Ljudi se uglavnom najviše plaše samoće. A nama umetnicima je samoća sastavni deo našeg poziva. Možda zato ljudi misle da su svi umetnici pomalo ludi jer, ko još voli da bude toliko sam? Kada taj momenat „ludila” zapravo nastaje? Da li uopšte nastaje ili je sve vreme bio tu? Da li se stvori posle toliko vremena provedenog u samoći ili je sve vreme bio tu samo nismo navikli na to jer smo učeni kroz odrastanje drugačije?

Vreme za još jednu kafu. Mislim da ću opet dočekati jutro.

Autorka je umetnica, strastvena prema svojim bojicama i olovkama, obožavatelj mačaka, kvalitetne priče, dobre muzike i veliki overthinker

Ostavi komentar

  • (not be published)